Draga Josipa, započinjem pismo ležeći na podu plesnog studija u Jurišićevoj, 85 godina života je zaista dugo. Nadam se da si ih proživjela dobro. Nisam nužno zamišljala da ću tako provesti subotnje popodne, ali drago mi je da jesam. Nisam sama: desetak žena iz Zagreba i sedam iz Lisabona sjede zajedno sa mnom i također pišu pismo osamdesetpetogodišnjoj sebi. Dio je to procesa rada na predstavi “Set the table” u produkciji portugalskog kazališnog kolektiva Causas Comuns, a u suradnji s udrugom Domino.
Moj je zadatak isprva bio samo da napravim s autoricama intervju. One su se, naime, nalazile u Zagrebu na desetodnevnoj rezidenciji u sklopu koje su trebale voditi petodnevnu radionicu sa ženama iz lokalne zajednice, s ciljem da sakupe što veći i raznovrsniji broj glasova koje će prenijeti u kazališnu predstavu koja svjetlo dana treba ugledati u rujnu iduće godine u Lisabonu. Međutim, plan se malo promijenio: kako se puno osoba nije moglo obvezati na svih pet dana, odlučile su zadnji dan otvoriti za mini radionicu od četiri sata, na koju sam onda došla i ja, da iskoristim priliku da doživim na licu mjesta praksu iza teorije koju su Cristina Carvalhal i Raquel André objasnile u razgovoru.
Josipa: Ovu je radionicu vodio kolektiv Causas Comus. Zašto ste se odlučile na djelovanje kroz kolektiv, što za vas znači feministički umjetnički kolektiv?
Cristina: Ja sam umjetnička voditeljica kolektiva. Causas Comuns producira ovaj projekt, ali mi zapravo funkcioniramo tako da se oko svakog projekta okupi grupa umjetnika_ca koji nisu nužno vezani za kolektiv. U ovom slučaju ovo je projekt Raquel André i mene. Causas Comuns je produkcijska struktura koja producira i mnoge projekte drugih režisera/ki. Ipak, kolektiv kao takav u svojim produkcijama postavlja snažnu feminističku perspektivu. Za ovaj konkretan projekt ja sam pozvala Raquel i onda smo zajedno okupile tim.
J: Tko je sve u tom timu? U najavi se spominju još Catarina Vieira, Gisela Casimiro, Keli Freitas i Sara Franqueira. Jesu li i one tu?
C: Još jedna osoba nedostaje, Rita M. Pestana, moramo ažurirati popis. U zadnji tren smo dobile dodatno financiranje koje nam je omogućilo da u projekt uključimo Ritu, koja donosi specifičnu filmsku perspektivu. Zato ćemo u konačnici imati dva proizvoda: performans i dokumentarac. Ne radi se samo o making of-u, nego o dva različita produkta koji funkcioniraju odvojeno, ali se nadopunjuju, te bi moglo biti zanimljivo pogledati ih zajedno.
Raquel: Možda mogu kontekstualizirati to kako smo počele. Ovaj projekt dio je programa Be SpectACTive! koji se provodi kroz niz umjetničkih rezidencija – u Zagrebu, Belgiji (Kortrijk), Rumunjskoj (Sibiu) i Lisabonu. U svakom gradu ostajemo 10 dana kod partnera i radimo u zajednici. No mi smo ovaj proces započele prije samog projekta. Naime, ja sam dugo živjela u Brazilu, i kad sam se vratila u Portugal primijetila sam kako je tamošnja kazališna scena u potpunosti pod upravom muškaraca: oni su autori, režiseri, glumci, muzičari, dizajneri svjetla, scenografi, tehničari… Mi naravno postojimo, ali smo zatvorene u svoje niše i ne dobivamo priznanje koje zaslužujemo. To sam pitanje postavila na svom Facebook profilu: zašto na popisima umjetničkih timova na plakatima uvijek budu muškarci? Mnoge su osobe odgovorile na tu objavu te smo odlučile da moramo nešto oko toga poduzeti.
Tako smo Catarina Vieira i ja organizirale sastanak: pozvale smo razne žene iz kazališta, one za koje znamo da su tu dugo prisutne, kao Cristina, koja je poznata režiserka, ali i druge generacije, s idejom da se sastanemo, da sjednemo za stol i razgovaramo o tome. Prvi je sastanak bio jako snažan, shvatila sam da mnoge žene nisu nikada o tome razmišljale. Zato smo nastavile održavati sastanke, ali bilo nam je teško proizvesti nešto konkretno: ljudi imaju djecu, obitelji, posao: uvijek je teško organizirati volonterska udruženja. Ali mislim da smo na tim sastancima zasadile neko sjeme. Vjerujem da je poziv da napravimo ovaj projekt izrastao iz tog sjemena. Kada je izašao natječaj za projekte Cristina me je pozvala i rekla da moramo nešto napraviti o ženama – o tome tko smo, što radimo i kako se susrećemo s drugim ženama.
C: Baš smo neki dan razgovarale o tim sjemenkama, zaključile smo da ih je puno! Ja sam dobila poziv da režiram predstavu u narodnom kazalištu, napravljena je predstava samo s crnim glumicama…
R: To je prvi put da su tri crne žene nastupale u portugalskom Narodnom kazalištu! A to je bilo jedno od pitanja koja su se pojavila na tom sastanku: kako je biti bijela žena u kazalištu, ali posebno kako je biti crna žena u kazalištu.
C: Te su se teme na sastanku koji ste ti i Catarina organizirale pojavile i zato što su tema tvog doktorata: kako rasa i društveno zaleđe utječu na mjesto žena u izvedbenim umjetnostima, kako je sve povezano…
R: Pozvale smo i trans žene, ne samo one cis. Kada smo problem postavile intersekcionalno dobile smo različite perspektive koje su nam do tada bile nepoznate, i baš to je na tom sastanku bilo posebno snažno.
C: Upoznala sam tamo, recimo, jednu sjajnu osobu, transrodnu glumicu koja sada radi sa mnom.
R: I Catarina je počela raditi s jednom režiserkom koja je bila na tom sastanku… Mnogo je je tih sjemenki niklo.
C: To nas je iskustvo ponukalo da povjerujemo da takav rad donosi plodove. Mene je osobno taj sastanak, gdje je 30 žena sjedilo u krugu i razgovaralo o svojim iskustvima, jako osnažio. Razgovor se odmaknuo i od čisto profesionalnog okvira i prešao u osobna iskustva, što je i logično jer mi smo umjetnice, radimo s vlastitim iskustvima i načinom života. Zato nam je, kad smo počele graditi ovaj projekt, bilo važno da stvorimo grupe žena koje će dijeliti svoja iskustva – ne samo kako bismo napravile predstavu, već da možda posijemo novo sjeme, bilo za neke druge produkcije, bilo za osobne veze, da postanemo svjesne drugih realnosti. Često mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, ali one ne moraju takvima biti, možemo ih organizirati i na drugi način.
R: U istraživanju koje sam napravila o Narodnom kazalištu u Lisabonu bilo je vidljivo mnogo pomaka nakon što je vodstvo preuzeo Tiago Rodrigues, ali u razdoblju između 2015. i 2018. niti jedna predstava portugalske umjetnice nije postavljena na glavnoj pozornici. Kada sam ga pitala zašto, ispostavilo se da o tome nije uopće razmišljao. Također, na festivalu izvedbenih umjetnosti u Lisabonu, velikom i važnom festivalu, jedne su godine bili samo muškarci. Pitale smo se hoće li biti reakcije medija ili publike, ali nitko nije ništa komentirao: to je normalizirano, ne razmišljamo o tome. Danas radimo prema tome da razumijemo da je odgovornost i na publici da propituje i razvije tu svijest.
J: Cristina, za vas znam da ste po vokaciji glumica i režiserka, za vas, Raquel, da se kazalištem bavite znanstveno…
R: Ja sam također umjetnica, dolazim iz kazališta, u Brazilu sam studirala režiju, a uz to radim i vlastite projekte.
J: To me posebno zanima zato što ste odabrale raditi sa zajednicom, a ne (samo) s profesionalkama. Zanima me i sastav vašeg tima, jeste li sve profesionalno u svijetu izvedbenih umjetnosti? Kako vidite ovu vrstu uključivanja amatera u proces rada?
R: U timu smo sve vezane uz kazalište: Keli i Gisela su spisateljice, obje se bave i izvedbom, Catarina se bavi tijelom na sceni, Sara je scenografkinja, a Rita snimateljica. Cilj ove rezidencije jest da upoznamo žene različitih profesija, ne samo glumice, jer nas zanima širok spektar življenih iskustava. Ali to je krupno pitanje, što znači biti žena. Zato smo organizirale ove radionice kroz pet dana, da podijelimo svoju praksu s drugima, da ponudimo vježbe koje će omogućiti da “na stol” stavimo svoja, tijela, želje, ideje, da dijelimo priče: ne samo frustracije, stvari koje želiimo promijeniti, nego i perspektive osnaživanja, priče koje nas nadahnjuju.
Raznolikost sudionica će ponuditi i različite perspektive na pitanje bivanje ženom. U zagrebačkoj su grupi, recimo, dvije slijepe žene. One donose posve drugu perspektivu, specifičnosti borbe za prava slijepih žena su različite od one videćih. U rujnu 2022. planiramo pozvati po jednu ženu iz svakog kolektiva u kojem smo radile, te će one ići u Portugal da budu na pozornici zajedno s nama. Snimit ćemo priče žena iz četiri različita grada, te ćemo te priče zajednički “skuhati”, tako da ću ja možda ispričati priču neke žene iz Belgija, žena iz Belgije priču iz Hrvatske itd. To je osnovna ideja, da snimimo priče i iz njih stvorimo nove kompozicije, nove misli, pitanja.
J: Htjela sam vas pitati i o široj perspektivi: kako vidite odnos između aktivizma i kazališta? Pitanje političnosti kazališta osobno vidim na tri razine – sadržajnoj (koja se tema obrađuje), strukturnoj (tko su ljudi koji to rade), ali i na razini j forme (na koji način se radi, koja je poetika). Kako vidite potencijal aktivizma u kazalištu na bilo kojoj od te tri razine?
C: Aktivizam je dio nas, naših života, tako da se nužno reflektira i u načinu na koji radimo stvari u kazalištu. Kazalište je javna stvar, time i nužno politička. Mi imamo privilegiju biti na pozornici, u javnosti, prenositi ideje. To je i mjesto odgovornosti. Mislim da moramo imati svijest da je to prostor s kojeg se u teoriji može promijeniti svijet. Ali to ne znači da poezija, ljepota, književnost ili znanost također nisu dio polja. To je javna pozicija s više lica, kao što je to i naš identitet općenito: tražimo način da održavamo harmoniju između svojih različitih lica. Ja pokušavam sva ta lica povezati u svom radu, ali moj posao nije politika, nego kazalište.
R: Vjerujem da smo politične u svojoj praksi, ne samo u tome što prezentiramo publici. Moje je uvjerenje da je upravo to mjesto odakle promjena treba započeti, i to ne samo u konkretnoj praksi, nego i institucionalno. U Portugalu se u zadnje vrijeme često događa da institucije žele govoriti, primjerice, o crnim ženama, a onda shvate da nemaju u timu crnih glumica. Kada ih i pozovu, onaj koji režira ponovno bude bijeli muškarac. Puno smo o tome razmišljale i to nam je iznimno važno: uključiti ljude o kojima govorimo. Iako nije lako izgraditi zajednicu, pogotovo kad dođete izvana: smisao partnerstva na projektu je upravo da olakša taj proces, da nam omogući da radimo u već formiranim zajednicama, ali to nije baš tako u praksi. Ipak, svejedno smo tome posvećene: to je dio našeg procesa i naše politike.
J: Umjetnici često, u mom iskustvu, najčešće rade jedno ili drugo: ili kazalište zajednice ili profesionalne produkcije. Zanimljivo mi je promatrati način na koji vi to kombinirate. Kako vidite taj spoj u završnoj izvedbi?
C: Mi imamo različita iskustva i profesionalne putove: ja sam već radila u mješanim timovima, ali u većini slučajeva polazeći od teksta; čak i kad sam radila sa zajednicama uvijek je u timu bio i dramaturg. Raquel kreće iz druge pozicije. Bilo mi je zanimljivo i uzbudljivo učiti o njenom radu. Meni je učenje iznimno značajno u mojoj praksi, mislim da je jako važno da ostanemo svjesni toga što se događa u polju. Važno je da se previše ne zavalimo u udobne fotelje. Ovaj projekt je i o tome: ti si mlađa od mene, pokaži mi stvari koje bez tebe ne mogu znati. A rad sa zajednicama upravo je to: upoznati ljude iz različitih mjesta, svjetova, s različitim iskustvom, načinima života. Za mene je ovo projekt o prihvaćanju različitosti, o mogućnostima da zamislimo jednakost.
R: Slažem se s ovim što Cristina govori. U ovom projektu odlučile smo podijeliti pozornicu sa ženama jer je to ono što je za ovu umjetničku viziju potrebno, ne samo zato što bi to politički tako trebalo. Mi želimo imati prisustvo različitih glasova. “Set the table” dolazi od ideje dijeljenja priča oko stola. Prve ideje koje smo imale kada smo počele razgovarati o projektu bile su vezane uz kuhanje i pripremu stola, pa smo od toga i krenule: nužnost uključivanja žena u izvedbu tako se rodila iz same umjetničke potrebe projekta.
A da objasnim i ideju oko imena projekta: mi na rezidencije donosimo sa sobom pomični set nogu stola koje se mogu namjestiti na različite visine, a svaka žena ima mogućnost izraditi vlastiti stol. Za plohu stola mogu se koristiti različiti materijali – knjige, riža, stiropor, različiti predmeti, svaka sama odlučuje što je njen stol. Ideja je bila da kažu “U redu, sad imam svoj stol, sad ću ispričati svoju priču”. Naravno, tek smo na početku, ali to je koncept koji nastojimo razvijati. Počele smo s pričama oko stola, a onda smo rekle “U redu, hajdemo sada pogledati sam stol. Čemu on služi – za rad, za jelo, za druženje, za slavlje?”
C: S tim da osnovni koncept dolazi od ideje da je kuhanje i postavljanje stola primarno ženska praksa. Ali također ima i element iz kartaških igara: kaže se “karte su na stolu”. Svatko za sebe treba na njega staviti svoje karte i odlučiti kako će s njima igrati.
J: Sama izvedba planirana je za rujan 2022. u Portugalu, kada bi trebao izaći i dokumentarac.
R: Da, jedna od ideja filma je da bude puno šire dostupan, da ga možemo poslati na festivale u države u kojima žive žene koje su s nama radile. Puno je teže dovesti predstavu nego film, a projekcija ovog dokumentarca predstavlja mogućnost da ipak nešto vratimo zajednici i ženama koje s nama stvaraju predstavu.
Na radionici zaista sjedimo u krugu i dijelimo priče, kao što su to Raquel i Cristina planirale. Radimo s tijelom, s predmetima, uzimamo vrijeme za samootkrivanje – za vježbu pisanja pisma s početka teksta, ali i za odabir priča koje ćemo podijeliti s cijelom grupom, kao i onih koje pričamo za potrebe snimanja. U jednom trenutku šetam centrom grada s Raquel i njenim diktafonom, pripovjedam o svom odnosu s gradom, o pitanju gdje se nalazi dom i o traumama koje se prenose generacijama, razmjenjujemo iskustva. Razmišljam o sjemenkama koje su spominjale: čak i ukoliko ne budem u prilici pogledati predstavu ili film čijem će nastajanju moje priče doprinijeti – autentična usmjerenost na proces, često zanemarena vještina u političkom kazalištu koje nerijetko gleda tek prema završnom proizvodu – zasigurno je jedna od njih.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
