Počasna gošća ovogodišnjeg Eurocona, europske SF konvencije koja se trenutno održava u Zagrebu (24.-29.04.) je Cheryl Morgan. S poznatom SF kritičarkom, urednicom, izdavačicom i novinarkom razgovarali smo u hotelu International, gdje se Kontakt održavao prva dva dana, prije preseljenja na FER.
Kako ste otkrili SF?
Čitam SF od djetinjstva, prvo očeve knjige Julesa Verna, pa H.G. Wellsa, pa Johna Wyndhama. Gledala sam serije Gerrya Andersona. Dovoljno sam stara da sam se skrivala iz kauča od straha zbog prvog Doktora Whoa.
Mnogo puta ste bili nominirani za nagradu Hugo, koliko ste ih dobili?
Četiri. Prvu je osvojio fanzin Emerald City koji sam uređivala. To je bila velika stvar jer je to prvi elektronski fanzin koji je osvojio tu nagradu. Neki su smatrali da ne mogu konkurirati za to jer fanzin treba biti isključivo na papiru. Drugi sam dobila kao Best fan writer, a treći i četvrti za Clarkesworld Magazine gdje sam bila urednica non-fiction kolumne, no ta nagrada pripada Neilu Clarkeu i njegovom timu. Lijepo je imati cijelu flotu raketa u svojoj sobi.
Također pišete.
Povremeno pišem, no bolje pišem non-fiction. Deset godina sam pisala i uređivala Emerald City, koji je bio časopis o kritikama, znam prepoznati dobro pisanje. Kad si slavni kritičar moraš dobro pisati. Ne možeš prodavati priče za 5 dolara i nadati se da ćeš se poboljšati.
Recite nam nešto o vašem novom projektu, nagradama za prijevode djela.
Godine 2009. na World Fantasyu pokrenuli smo Science Fiction & Fantasy Translation Awards, prva je dodijeljena lani. Vodila sam Science Fiction Awards Watch i primijetila da postoji mnogo nagrada za prijevode s engleskog na neki jezik, no ovo je prva koja nagrađuje prijevode fantasy djela na engleski. Bit je nagrade da se podigne svijest o SF piscima koji ne pišu na engleskom, da ih se financijski nagradi i da se takvi pisci ohrabre i predstave izdavačima.
Za svog boravka u Zagrebu ću razgovarati s Darkom Macanom o tome koji bi se hrvatska djela mogla prijaviti za tu nagradu. To bi ohrabrilo ljude da čitaju hrvatski SF. Imam malu izdavačku tvrtku i volim objavljivati prevedenu fikciju.
Kako žene stoje u izdavaštvu?
Nedavno se vršilo istraživanje o tome koliko su žene zastupljene u izdavaštvu. U Americi omjer je gotovo pola-pola, no u Velikoj Britaniji omjer je 2:1 u korist muškaraca. Počeli smo dobivati podatke iz Australije, tamo su žene jedva u većini, a vrlo su jake i u Finskoj. Svih pet romana nominiranih za australsku SF nagradu Ditmar napisale su žene.
Koliko bi bilo teško mladoj autorici probiti se na SF scenu u Britaniji?
O sceni u Britaniji ne znam puno, nisam baš popularna tamo. Učinila sam nešto neoprostivo - dobila sam američke nagrade. No da počinjem pisati, ciljala bih na Ameriku. Tržište je veće, čitatelja je više, ima puno malih izdavača, a i SF je prihvaćeniji u Americi.
Zašto je tomu tako?
Velika Britanija opsjednuta je klasnim razlikama. Znanstvenici su u biti srednja klasa. U Americi je društveno prihvatljivo biti znanstvenik i može se biti uspješan biznismen. U Britaniji ljudi ne žele da drugi ljudi vide kako rade nešto što nije društveno prihvatljivo jer im to snižava rejting.
Kada smo organizirali Eastercon neki ljudi su nas molili da ih izostavimo s popisa članova na web siteu jer bi mogli izgubiti posao, dok moj dečko (Amerikanac) u CVu normalno navodi da je radio u upravnom odboru World Cona.
Kakva je SF scena u Britaniji?
Čini mi se da imaju komplekse od Amerike, osjećaju kao da se natječu s njom. Mislim da bi bilo bolje da se zanimaju za širi svijet. Danas je u Guardianu izašao članak o međunarodnom SFu koji govori o kineskim i ruskim piscima. Eurocon nisu ni spomenuli. Britanci nemaju interesa za druge. Na sceni se danas puno svađaju međusobno, posebno oko nagrada. Ljute se jedni na druge zbog stvari koje su relativno trivijalne.
Kao izdavačici, što vas privuče nekom djelu?
Voljela bih izdati mnoštvo djela, no nemam sredstava za to. Misli se da je e-izdavaštvo vrlo jeftino, no zapravo nije. Treba platiti pisca, urednika, izradu naslovnice. Jeftinije je objavljivati starija djela koja se više ne tiskaju i konvertirati ih u e-knjige. Kada netko pročita novu knjigu Juliet McKenne zainteresirati će se za stare naslove, a ja ih izdajem.
Je li loše biti feministica u SFu?
Ovisi gdje živite. U Britaniji vjerojatno jest. Lani se puno pričalo o broju žena koje pišu SF. Prvenstveno feministička britanska autorica Gwyneth Jones rekla je da ne voli kad ju zovu feministicom jer je to loše za njenu karijeru. To je tipično za britanske pisce. To odražava i omjer 2:1 koji sam spomenula.
U Americi puno malih izdavača simpatizira feminističke autorice. U Australiji izdavaštvom dominiraju žene. Situaciju uvijek uspoređujem s Kalifornijom i Australijom jer sam tamo živjela. U Britaniji nema feminističkih ni LGBT nagrada.
Mislite li da će Harryu Potteru, Sumraku i Igrama gladi dovesti nove čitatelje u SF/fantasy?
Sigurno. Te knjige stvorile su tržište. Izdavači traže nešto slično Harryu Potteru. To može biti nešto jako depresivno poput Sumraka, ili nešto relativno ohrabrujuće, poput Igara gladi.
Mislite li da će ta djela biti popularna i za deset godina?
Teško je to reći. Svijet se stalno mijenja. Danas živimo u SF svijetu. Bili smo na Mjesecu, imamo smartphone, imamo Internet. Nekada se SF smatrao nečim što treba prerasti. Danas je manje očito da se SF treba ikad prerasti.
Mnogi moji prijatelji smatraju da je teško pisati moderan roman a da se na piše SF jer treba pisati o tehnologiji na zanimljive načine. Piše se o bio tehnologiji, nano tehnologiji, koja je još daleko od toga da se implementira. Sve je teže pisati o svemiru ukoliko se ne piše ozbiljan SF koji se temelji na znanosti.
Takav SF morao bi se događati unutar našeg sunčevog sustava. Space opera je zapravo bila znanstveni fantasy smješten dovoljno daleko u budućnost da se ne mora pisati kako je nešto izumljeno. Pretpostavlja se da će to postojati. Pitanje je hoćemo li za deset godina moći pisati SF. Jednog dana imati ćemo kolonije u svemiru, vaditi ćemo rude na asteroidima. Još nismo imali prvi kontakt. Ako dobijemo SETI signal teško će biti pisati o vanzemaljcima.
Nakon što su realizirali Eurocon, mogu li se naši organizatori nadati i Worldconu?
Mogu se ponuditi, ali sumnjam da bi vam dopustili da se ovdje održi. Trebalo bi prihvatiti sve te ljude koji bi došli ovamo. Worldcon je vrlo skup, a proces koji treba proći da bi ga se dobilo je dug i kompliciran. Za organizaciju Worldcona u San Diegu 2002. godine budžet je bio milijun dolara.
Što vas zanima iz rasporeda Kontakta?
Jako sam se veselila diskusiji o ženama u fantasyu Milene Benini, bilo je zabavno. Želim vidjeti Tima Powersa i Charlijea Strossa i poslušati Dmitria Glukhovskog o ruskom SFu. Zanima me i Darkova crtana povijest hrvatskog SFa. Radujem se i glasanju za Eurocon 2014. Voljela bih da Dublin pobjedi.
Kako vam se sviđa Hrvatska?
Prvi put sam ovdje i zasad mi je sjajno. Vrijeme je prekrasno, kad sam otišla iz Engleske pljuštala je kiša. Vodili su me u istarski restoran, probala sam nevjerojatnu hranu i vino. Nadam se da ću probati još toga.
