Objavljeno

Franca Viola – djevojka koja je rekla “ne”

Iste godine kad se američki tisak zanosio youthquakeom u popularnoj kulturi, sedamnaestogodišnja Sicilijanka Franca Viola iz mjesta Alcama izazvala je u talijanskom društvu sasvim drugačiji kulturni potres kad je odbila udati se za muškarca koji ju je silovao.

U dobi od petnaest godina, Franca je uz dozvolu svojih roditelja stupila u vezu s dvadesettrogodišnjakom po imenu Filippo Melodia, nećakom lokalnog mafijaškog moćnika. Nakon svega šest mjeseci, on je uhićen zbog krađe pa Franca, također uz roditeljski blagoslov, raskida njihove zaruke. Melodia poslije prekida odlazi u Njemačku, ali se već 1965. vraća i počinje s tipično zlostavljačkim ponašanjem, od opsesivnog proganjanja svoje bivše djevojke do verbalnih, a i oružanih prijetnji njezinoj obitelji i novom zaručniku, koje ostvaruje uništivši Francinom ocu, poljoprivredniku Bernardu Violi, polje rajčica.

Do vrhunca noćne more dolazi dan nakon Božića 1965. Melodia s dvanaestoricom suučesnika provaljuje u dom Violinih u Alcamu. Otimaju Francu i njezinog šestogodišnjeg brata Mariana, koji ju je pokušao zaštititi, dok njihovoj majci, Viti Ferro, zadaju teške tjelesne ozljede. Mariana puštaju nekoliko sati kasnije, ali za Francu agonija tek počinje. Odvode je najprije na izoliranu lokaciju izvan grada, a potom u kuću Melodijine sestre.

“Danima su me držali bez hrane, a on je dolazio da me ismijava. Tjedan dana kasnije silovao me; ostala sam ležati gotovo bez svijesti,” kazala je Franca.

U očima talijanskog, a posebno ruralnog sicilijanskog društva onog vremena, silovanje se prije svega smatralo zločinom protiv ćudoređa, a tek potom protiv pojedinke. Kako piše povjesničarka Niamh Cullen, držalo se da je ženi koja je bila nasamo s muškarcem ukaljana čast, dok je nasilje koje je pritom eventualno pretrpjela pri tome bilo sasvim sporedno. Tako izgubljen ugled žena je u očima zajednice mogla vratiti jedino udajom za počinitelja.

Takav se stav očitovao i u tadašnjem talijanskom kaznenom zakonu, koji je predviđao prekid kaznenog progona pa čak i ukidanje dotad izrečene kazne za silovatelja koji sklopi “rehabilitirajući brak” sa svojom žrtvom, a ubojstva izčasti kažnjavao smanjenim kaznama. Kako piše Cullen, ta je praksa bila toliko uobičajena da su pripadnici mafije ubojstva iz časti koristili kao standardnu obranu ne bi li izbjegli dugotrajan boravak u zatvoru.

Bilo je očigledno da se Melodia planira brakom izvući od kaznenog progona, no umjesto da stupi u diskretne pregovore o vjenčanju ne bi li sačuvao obitelj od sramote, Bernardo Viola odmah se obratio policiji za pomoć u pronalaženju svoje kćeri.

Nakon višednevne potrage, Franca Viola oslobođena je iz kuće Melodijine sestre tri dana prije svog osamnaestog rođendana u dramatičnoj policijskoj akciji (tijekom koje je Melodia pokušao pobjeći preko krova) 6. siječnja 1966.

Smjesta je odbila ponuđeni brak s Melodijom, postavši prva žena na Siciliji koja je učinila tako nešto. “Nisam ničije vlasništvo, nitko me ne može prisiliti da volim nekoga koga ne poštujem. Bez časti su počinitelj takvih zlodjela, a ne oni koji ih pretrpe,” izjavila je. Obitelj ju je podržala, odbijajući kazniti žrtvu za nasilje kojemu je bila izložena. Umjesto toga, tužili su Melodiju.

S izostankom rehabilitirajućeg braka, sudski postupak protiv dvadesetšestogodišnjeg Melodije i njegovih dvanaest suučesnika počeo je u prosincu 1966. u gradu Trapaniju. Slučaj je odmah privukao pažnju talijanskih medija te u društvu koje je prolazilo kroz duboke društvene promjene potaknute industrijalizacijom (bilo je to vrijeme javnih rasprava o položaju žene i legalizaciji razvoda, do koje je došlo tek 1970.), riječima Niamh Cullen, “otvorio brojna pitanja vezana uz prirodu obitelji, braka i ljubavi kao takve, kao i poimanja muževnosti u Italiji”.

Obrana se pozivala na ljubav kao motiv za zločin: “Melodia je djelovao iz ljubavi, a sada ga žele zatvoriti na dvadeset godina zato što se zaljubio.” Bernarda su okarakterizirali kao tiranina koji je stao na put sreći dvoje mladih. Pokušali su i samog Melodiju prikazati žrtvom krute sicilijanske tradicije koja ne pruža mladićima i djevojkama prilike za susret i stoga naprosto prisiljava parove na bijeg od roditeljskih i društvenih ograničenja kroz inscenirane otmice. Lokalne su pak novine za trajanja suđenja izvještavale o navodno sličnim slučajevima koji su završili konvencionalno, sretnim povratkom djevojke u krug obitelji i njezinom udajom.

S druge strane, tužitelji su naglašavali kako je količina nasilja koja je pratila Melodijin čin nespojiva ne samo s idejom braka iz ljubavi, već i s klišejima vezanima uz takve romantizirane predodžbe o lažnim otmicama: Franca je oteta iz roditeljskog doma, a ne s ulice (što bi u očima zajednice simbolički dokazivalo prešutni pristanak, ako ne i suučesništvo), a njezina otmica nije završila mirnim povratkom u obiteljski dom, već nasilnom policijskom racijom.

Obrana naposljetku nije uspjela prikazati Melodiju kao romantičnog junaka te je suđenje nakon svega devet dana okončano jedanaestogodišnjom zatvorskom kaznom za njega i sedmoricu njegovih suučesnika. Dvije godine nakon izlaska iz zatvora, Melodia je 1978. ubijen u mafijaškom obračunu.

Premda je rezultat suđenja u nacionalnim medijima mahom dočekan kao pobjeda društvenog napretka, a  Francin otac Bernardo hvaljen kao mali čovjek s integritetom koji se vlastoručno suprotstavio mafiji, obitelj je bila suočena s brojnim poteškoćama. Izloženi prijetnjama mafije (u to im je vrijeme spaljen vinograd) i neprekidnom interesu medija, još su dugo nakon suđenja živjeli u izolaciji, odbačeni od sumještana. Situaciju najbolje ilustrira to što je tijekom suđenja Franca promijenila odvjetnika nakon što je u njegovom domu susrela roditelje jednog od svojih otmičara, za koje se pokazalo da su mu prijatelji.

Franca je uz to bila dodatno viktimizirana komentarima koji su se odnosili na njezine šanse za udaju. Mjesni je svećenik tako navodno tijekom jedne propovijedi primijetio kako se Franca sigurno nikada neće udati zbog problema koje je izazvala njezina obitelj, a čak je i New York Times tijekom suđenja osvanuo s naslovom “Franca Sicilijanka nema udvarača” (No Admirers Call On Sicily’s Franca). Talijanski su mediji prenosili i izjave brojnih muškaraca koji su izražavali divljenje njezinoj hrabrosti, dodajući kako sami ne bi imali sličnu hrabrost da je ožene.

Kad se krajem 1968. ipak udala, za Giuseppea Ruisija, čestitke su stizale sa svih strana, a sretni je par u audijenciju primio i papa PavaoVI., koji je tom prilikom našao shodnim primijetiti kako “ljudi ponekad pogriješe i ne znajući što čine”.

Nakon što je zamro interes medija za njezin slučaj, rehabilitirajući brakovi i ubojstva iz časti kao da su također nestali iz javnog fokusa. Takva pitanja od lokalnog i regionalnog značaja izgubila su na važnosti dok su se talijanske feministkinje tijekom sedamdesetih godina fokusirale na probleme pobačaja i seksualnog zlostavljanja  u širem smislu, slijedeći primjer pokreta u Francuskoj i Americi. Stoga, premda je slučaj Viola taj koji je doveo do promjena stavova javnosti i nestanka prakse rehabilitirajućih brakova, sporna zakonska odredba službeno je ukinuta tek u rujnu 1981.

Povučena Franca Viola nije se pak profilirala u javnu feminističku ikonu (Cullen piše kako je Bernardo otpočetka na sebe preuzeo komunikaciju s novinarima). Majka je dvoje djece i sa suprugom i dalje živi u Alcamu. Kako to ponekad biva kod rodno uvjetovanog nasilja, mnoge svoje otmičare i danas sreće na ulici. “Uglavnom ih izbjegavam, ali ako ih i sretnem i ne odgovorim im na pozdrav, ne mogu me pogledati u oči,” rekla je.

Godine 2014. Franca Viola primila je najviše talijansko državno odlikovanje, Ordine al Merito della Repubblica Italiana.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano