Jedanaesti po redu Human Rights Film festival otvoren je u nedjelju u dupko punoj dvorani kina Europe. Nakon kratkog dokumentarca Bijeg Srđana Keče o životu tri Romkinje, prikazan je igrani film Camille Claudel 1915 francuskog redatelja Bruna Dumonta.
Predstavljan kao jedan od naslova po kojemu će se pamtiti ova filmska godina, Camille Claudel 1915 radnjom se nastavlja na film Camille Claudel redatelja Brune Nuyttena iz 1988. godine. Dok se Nuyttenov film bavio životom istoimene francuske umjetnice s kiparom Augusteom Rodinom, Dumontovo ostvarenje prati Claudelin život dvadeset godina nakon završetka njezine veze s Rodinom, kada je ostarjela umjetnica prisiljena ostatak života provesti u ustanovi za duševne bolesnike na jugu Francuske.
Radnja filma odvija se tijekom tri dana u 1915. godini, kada psihički izmučena Claudel iščekuje posjet svog brata, pjesnika Paula Claudela kojeg tumači Jean-Luc Vincent.
Camille Claudel tumači Juliette Binoche, koja je u intervjuu za NPR Berlin izjavila kako joj je bio izazov uvjerljivo utjeloviti lik francuske kiparice (koja je u filmu istih godina kao i Binoche) sa samo četiri stranice teksta. Umjesto riječima, Claudelina patnja prikazana je prigušenim zeleno-smeđim tonovima, ispranom crnom bojom štićenica sanatorija i sestara koje paze na njih, te blijedo sivim zidovima kaveza na koji je većina tih žena osuđena do kraja života.
Claudel je okružena krikovima ostalih pacijentica, njihovim plačem i smijehom i hrapavim disanjem. Ponekad se čini kako je ona jedina u cijelom sanatoriju i sposobna spajati suvisle rečenice. Doktori i sestre ne žele ili ne mogu razgovarati s njom dalje od pozdrava, oproštaja ili napamet naučenih replika iz predstave koju vježbaju sa štićenicama. Claudel govori, vrišti i plače, ali ne dobiva odgovore sve do samog kraja filma.
Binochina Claudel svim se silama trudi zadržati razum u okolišu u kojem je prisiljena živjeti, te luta besciljno iz jednog dosadnog, samotnog i monotonog dana u drugi. Iako je sanatorij smješten u živopisnom brdovitom krajoliku, kutevima kamere i kadriranjem gotovo isključivo Binochinog lica stvara se dojam zatvorenosti i frustrirajuće klaustrofobije, koju je nesumnjivo i sama Claudel osjećala.
Film postavlja pitanja o Claudelinom mentalnom zdravlju na koja nikada ne daje suvisle odgovore. Možda je paranoična ili šizofrena, ali i dalje zadržava svoju inteligenciju i rječitost. Film sugerira da je Claudel, koliko god možda psihološki nestabilna bila, ipak izvrsna umjetnica koja je kažnjena zbog toga što nije „znala gdje joj je mjesto”.
Camille Claudel 1915 pokušava prikazati Claudel kao žrtvu religioznog patrijarhalnog društva, ali ne uspijeva je definirati nikako drugačije nego s obzirom na muškarce u njezinom životu. Kartica teksta s kojom film započinje opisuje Claudel kao sestru poznatog pjesnika i Rodinovu učenicu te kasnije ljubavnicu. U filmu su korišteni stvarni psihijatrijski pacijenti, što je možda učinjeno kao pokušaj realizma, ali Dumontovi centrirani, statični kadrovi njihovim licima ne pružaju nikakvu ljudsku dimenziju, već djeluju fetišistički i izrabljujuće, te umjesto toga pokazuju Dumontovu nevoljkost da se ozbiljno uhvati u koštac s društvenom percepcijom psiholoških poremećaja.
Juliette Binoche je impresivna kao i uvijek, ali Camille Claudel 1915 je film koji obećava mnogo, no donosi tek redateljsko samozadovoljstvo i gotovo gušeću monotoniju.
