Hrvatski dugometražni igrani trolist, filmovi: Mare, Mater i Tereza37, redom su naslovi koji su svoje premijere i prikazivanja dočekali ove godine, u specifičnim i za filmsku distribuciju gotovo nemogućim uvjetima. No, ne veže ih samo činjenica da u njima glavne uloge igraju žene, već i specifičan prikaz ženskih karaktera i života u hrvatskom društvu. Lik žene u hrvatskom filmu više se ne temelji na trpećoj jedinki koja proživljava fizičko i psihičko nasilje, već je nadograđen mnogo suptilnijim socijalnim aspektima. Raduje i to što se u fokus pomalo probijaju i autorice koje nisu isključivo redateljice, već filmske radnice u širem smislu. S Lanom Barić, scenaristicom i glavnom glumicom igranog filma Tereza37, dobitnikom pulske Arene u kategoriji najboljeg filma i režije (Danilo Šerbeđija), scenarija (Lana Barić), sporedne ženske uloge (Ivana Roščić), montaže (Dubravka Turić) i maske (Snježana Gorup), razgovaramo o procesu rada na ovom filmu.
Uz ulogu Ives u filmu Ti mene nosiš, ovo je jedna od tvojih najupečatljivijih filmskih uloga. Vjerujem da je veliku razliku ovog puta činila činjenica da si prvi put ulogu napisala za sebe. Je li ispočetka bilo mišljeno da ti sama glumiš Terezu?
Ma, ne. Počela sam je pisati s 24 godine, iz neke unutarnje potrebe koja me gonila, i nisam uopće razmišljala o tome da je ja igram, zapravo uopće nisam mislila da bi do realizacije moglo doći. Tada. Film je medij koji sam uvijek jako voljela, odmalena gledam ogromne količine filmova i taj medij mi je bio najbliži. Sad kad razmišljam o tom periodu, uopće ne znam kako sam slagala stvari u glavi, ali nisam ni razmišljala da pišem za sebe. Samo sam pisala. Kasnije kad je Danilo odlučio prihvatiti režiju, on je podrazumijevao da ja igram, a ja nekako nisam bila sigurna. Samo sam znala da želim tu priču izbaciti van. Sad mi je drago i da sam je odigrala, apsolutno. Sve se nekako lijepo posložilo i zaokružilo.
Tereza37 je izrazito ženski film, no nije rijetko da takve filmove režiraju muškarci. Kakvog si partnera u cijelom procesu imala u Danilu Šerbedžiji? Što je ono najdragocjenije što ste davali jedno drugome, u procesu razvoja i produkcije ovog filma?
Divno surađujemo od početka. Danilo je htio raditi nešto potpuno drukčije od onoga što je radio dosad i scenarij mu se jako svidio. I sam je dosta osjetljiv na ženske teme, on je bio na čelu Društva hrvatskih filmskih redatelja kad su organizirali Međunarodnu konferenciju o ženama u filmskoj industriji, te je napravljena i vrlo važna studija preko koje možemo vidjeti poražavajuću podzastupljenost žena u većini grana te iste industrije. Sve ove godine vrlo otvoreno i direktno komuniciramo o svemu i to je s Danilom lako. Cijela ekipa koju smo Irena, Danilo i ja okupili oko Tereze je bila fenomenalna i to mi je bilo najbitnije, da se svi dobro razumijemo i da razumijemo kakav film radimo. Puno je ljubavi uloženo u taj projekt i čini mi se da se to vidi.
Tvoja glavna protagonistica je nesigurna, anksiozna, osjetljiva, umorna, nervozna, slaba… U posljednjim filmovima koji se u nas snimaju na temu ženskih karaktera konačno se napuštaju težnje da se stvaraju takozvani herojski i „snažni ženski likovi“. Ima u tome također nekog bunta i promjene paradigme. Jer u pritisku (dijela struke) da se stvaraju takvi likovi zrcali se specifičan društveni pritisak na žene: one moraju biti jake, da bi mogle održavati patrijarhat. U Terezi37 ti pokazuješ da one smiju i imaju pravo biti slomljene, nesavršene, grube…
Da, apsolutno. Kroz svoje odrastanje u Splitu imala sam priliku promatrati mnoge žene u mojoj bližoj i daljoj okolini, i njihove borbe. Svjedočila sam njihov šutnji, ali i nemoći da iskomuniciraju te borbe, djelomice zato što ne znaju kako, djelomice zato što nemaju s kim. I onda te stvari eksplodiraju kasnije, u neko drugo vrijeme, u nekom drugom prostoru, nerijetko godinama, desetljećima kasnije. Često pričam o tome da smo mnoge bitke izgubile, ali smo ih vodile. Naučile o sebi, naučile o drugima. Općenito se senzibilni, tankoćutni povlače, zatvaraju i nisu u prvom planu, upravo iz svih ovih razloga koje sam gore navela, i ja sam htjela baš takvoj osobi dati njen prostor, da bude glavni lik tog filma, jer sam sigurna da ih svi mi znamo i poznajemo mnogo, samo nikad nisu u prvom planu. Strašno me smeta taj zakon jačega. Mislim da taj zakon ima smisla jedino ako se ta snaga iskoristi upravo kako bi se otvorio prostor uvjetno rečeno – ‘slabijem’ i svima onima koji se ne osjećaju dovoljno spremnima ili u mogućnosti da ga sebi osiguraju. Ta vrsta senzibilizacije je nešto što nam kao društvu nedostaje, što stalno trebamo osvještavati i na tome intenzivno raditi.
„Tereza37“ je i splitski, kvartovski film, snimljen na lokacijama kao što su: Split 3, Trstenik, Papandopulova, Zenta… Taj splitski betonski raj priziva pomalo jedno prošlo vrijeme, zabilježeno u pjesmama TBF-a, prozama Olje Savičević Ivančević, ali i svima koji su tamo odrastali. No, kod njih su ove lokacije prikazane kroz nostalgijski filter, ali kod vas se u „Terezi37“ vidi se ipak nešto drugo – zapuštenost i sivilo tih kvartova. Kako si emocionalno doživjela povratak u taj kvart?
Meni je svaki povratak u Split pomalo bolan, zato i ne idem često. Teško mi je gledati tu zagušenost, zapuštenost, pogotovo Splita3 gdje sam odrasla, jer se jako dobro sjećam kako su te ulice izgledale kad sam ja bila mala, i topline tih kvartova. Oni su projektirani po mjeri ljudi, s velikim prostorima između zgrada, ali su manjak održavanja i višak besplanskih intervencija dovele do određenog kaosa koji se onda i na mene energetski prenosi kad dođem dole. Naravno da je i do ljudi, neke stvari i dalje teško mogu probaviti tako da da, često mi je to stresno. Što se tiče TBFa i Olje, TBF je dio mog odrastanja, a Olju sam prije par dana recitirala ispred HNK. Većina mojih prijateljica u Zagrebu su Splićanke, Tajana, Ivana, Marija, zadnje dvije i igraju u Terezi, nosim ja svoj Split sa sobom, onaj koji volim.
Ovo je i u glumačkom smislu film splitskih glumica srednje generacije, u njemu ste se našle ti, Ivana Roščić i Marija Škaričić. Sve ste u vaše uloge unijele mnogo iskustva bivanja djevojkom i ženom u Splitu. Koliko ste radile intuitivno, a koliko planski, promišljeno?
Evo baš sam ih spomenula. Danilo, Irena (producentica ) i ja smo inzistirali da glumci i glumice u filmu budu iz Dalmacije, nije to samo pitanje jezika, to je pitanje usko vezano za mentalitet i iskustvo odrastanja u Dalmaciji i to se ne može naučiti, a Ivana i Marija to nose sa sobom: s obzirom da su obje i fantastične glumice i divne osobe, svi smo znali da će napraviti genijalne role, jer ta lica poznaju jako dobro, viđale su ih. Lik Mirele koji tumači Marija je i temeljen na mojoj dragoj prijateljici Mireli, mojoj Mireli iz klupe koja je trenutno u Beču, već dugi niz godina. Rekla bih da se radi o nekom miksu intuitivnog i promišljenog, jer smo svi skupa dosta razgovarali, ali i intuicija je nepogrešivo odradila svoje.
Godinama si kao filmska radnica angažirana u različitim inicijativama i izvan svoje uže profesije. Na društvenim mrežama, u strukovnim društvima, na civilno-društvenoj sceni. Kod nas je u umjetničkim krugovima ljudi drže jednog nepisanog pravila: protestiraju i aktiviraju se isključivo oko pitanja vezanih za svoj najuži krug ili ceh, nisu skloni istupima za teme šire zajednice. Izgleda mi da ti s tim nemaš problema, premda nekada s tim problema ima upravo šire okruženje. Odakle doista kod tebe dolazi taj ‘drive’, da govoriš glasno o nepravdama koje zamjećuješ?
Jedan moj prijatelj se znao zezati da ja imam neku svoju pravdu, pravedniju od svih pravdi. Ono što sigurno ne volim, to je nepravda, i zapravo imam uvjetni refleks na nju i ako ikako mogu nešto napraviti, svakako ću pokušati. Šire okruženje koje s tim ima problem je često u srži tog problema, i onda problem i jest u tom prepoznavanju. I taj drive vjerujem dolazi iz Splita, koji jest muški grad ili više grad po mjeri muškarca, i matična uloga žene i dalje negdje jest unutar četiri zida. Uvijek mi je to smetalo, istinski mi je išlo na nerve i nikada nisam imala problema reći ono što mislim, znajući da će biti vidljivih i manje vidljivih posljedica koje su bile neizostavne i koje su za sobom vukle etikete poput problematična, konfliktna i sl. Baš sam nekidan potpisivala jedan ugovor za film pa mi je producent rekao da su se malo bojali, jer me bije glas da sam zeznuta kod pregovora o ugovoru. Ja mislim da uopće nisam. Sa mnom uvijek znaš na čemu si i to bi nadam se trebala biti neka prednost.
Tereza, ali i ostale žene u filmu su domaćice, majke, objekti požude, žrtve silovanja, društvenih očekivanja. Muškarci su lijeni, gotovani, nasilnici ili šarmeri, ali kroz lik Terezinog susjeda, Srbina koji se privremeno nalazi u Splitu, vidimo i drugačiji maskulinitet – nježan, zaigran i topao. Zbog čega ti je bilo važno uvesti ovaj lik?
Opet, motivirano je realnom situacijom moje tetke koja se udala u Beogradu: Pitala sam je što je privuklo kod njega, rekla je – poklonio mi je knjigu i to me jako iznenadilo, u Splitu mi se nikad nije dogodilo da mi dečko pokloni knjigu. Tu se otvorila prilika prikazati i onaj dio Splita koji ne volim, a to je njegova hermetičnost i agresija. Svi smo upoznati s činjenicom da svako malo na nekom od splitskih zidova osvane grafit kontra Srba. Te grafite mahom pišu mladi ljudi koji Jugoslavije nisu ni vidjeli, niti su u njoj rođeni, ali su naslijedili tu neku mržnju koja u principu niti nije njihova i pitanje je na čemu se temelji. Taj moment sam htjela imati u filmu, makar se očešati o njega.
Ima nekih sličnosti u scenarijima filma Mare i Teraza37: oba filma nose ženski likovi slične dobi, obje žene se nalaze u brakovima u kojima manjka razumijevanja, žara, u kojima je seks rutinska radnja „unutra-van“. Međutim, za razliku od Mare, Tereza je centralniji lik, radnja se vrti oko nje, suprug je odsutan, komunikacija između njega i Tereze u filmu je svedena na jedva nekoliko rečenica. U oba filma odnosi s muškarcima nisu temeljeni na muškom nasilju, (iako ga u Terezi ima), već na nepostojanju komunikacije i nježnosti, povjerenja. Heteroseksualna partnerstva u patrijarhalnim društvima poput našega prečesto se temelje na roditeljstvu i svim ritualima koji iz njega proizlaze. Što se u društvu treba dogoditi da se hetero partnerstva osmisle na drugačijim koordinatama?
Opće je poznato da kopiramo modele ponašanja uopće modele obitelji u kojima odrastamo i kojima svjedočimo i ti su modeli mahom tradicionalni. Mislim da tradiciju treba redefinirati, kontinuirano propitivati sebe i svoje postupke i općenito mesti ispred svog praga i baviti se sobom. Svi bismo se puno više morali baviti sobom, rješavati se smeća koje smo nehotice pokupili po putu, širiti vidike, horizonte i ljubav. Ljubav prije svega. Sagledavati sebe, uvažavati i poštovati druge. Čini mi se da se to zove humanizam. Ne bi trebalo biti previše komplicirano.
Vjerujem da ti pobjeda na Pula Film festivalu i Arene koje ste dobili daju veliko samopouzdanje. To je sada neizbrisiva biografska činjenica. Kako će ona utjecati na sve ono što ćeš raditi dalje, za što su ti važna ova priznanja?
Da, baš daju. Svi smo sretni zbog nagrada, takav je projekt bio, obiteljski – ja volim reći, i sad smo svi nagrađeni za to. Drago mi je da sam prva glumica, ali nažalost tek sedma žena u povijesti Pule koja je dobila Arenu za scenarij. Pišem dalje, i onda mi takva potvrda daje dodatnu motivaciju i ohrabrenje u nečem što nije moja matična profesija. Ostaje mi da završim svoj kratki film Snjeguljica, a pišem već i novi dugi i novi kratki.
Kako će film dalje u distribuciju, ove jesni i zime, u ovim nepredvidivim vremenima? Slučaj je htio da se najveći događaj tvoje karijere poklopi s pandemijom bolesti o kojoj još ne znamo mnogo i koja je gotovo paralizirala kreativne industrije diljem svijeta. Kako se uopće nosiš s ovom situacijom: emocionalno i egzistencijalno?
Ja sam bila u šoku da je nešto takvo uopće moguće, odjednom da sve stane, cijeli život. Grozno mi je to. Ne znam, uopće ne mogu ništa smisleno reći oko toga osim da sam se osjećala grozno i da to nikako nisam dobro podnosila. Ovaj film nekako uspijeva naći svoj put, nadam se i vjerujem da će tako biti i u budućnosti, idemo na festivale u Poljskoj i Španjolskoj, zasad se sve lijepo slaže i unatoč neizvjesnoj situaciji pa vezano za to imam neki mir.
