Objavljeno

Brak, mrak, nož – i rastanci se mogu otplesati

The Morning After the Night Before, plesna je kolaboracija koja je počela tamo gdje se završio jedan brak. Maša Kolar i Zoran Marković izveli su je premijerno u sisačkom Gradskom kazalištu, u sklopu Festivala kazališta (16. i 17. 6.), a zatim i u Zagrebačkom plesnom centru (19. i 20. 6.).

Već su Marina Abramović i Ulay svojim performansom pokazali kako je ljubavni rastanak uslovljen prostorom (jer je uslovljen tijelom): mora se doći do točke s koje se zatim treba odšetati dalje. Kolar i Marković nisu otišli u Kinu, ali su nam svojom predstavom svejedno predočili fizički napor koji rastanak zahtijeva. Da Kolar i Marković dobiju svoj Veliki kineski zid, pobrinula se Marta Crnobrnja koja je njihov plesni rastanak smjestila u prostor obiteljskog doma. Riječ je o minimalističkoj scenografiji čiji su pojedini elementi ujedno i rekviziti rastanka.

Pametno osmišljena pozadina služi i kao platno za projiciranje kratkog filma koji s plesnim intervalima čini organsko jedinstvo. Vladimir Končar snimio je scene koje gledatelje vraćaju u sretnija vremena. Za razliku od iscrpljujućih plesnih rutina koje mu prethode i koje slijede nakon njegovog prikazivanja – film ima ugodniju atmosferu, humorističan je i tijela prikazuje u boljem svjetlu. Film, međutim, nije tek digresija. Ključnu točku predstave, nož, koji predstavlja stalnu prijetnju i čas je u rukama plesačice, a čas u rukama plesača, film smješta na sami početak romanse. Upravo je sjajna oštrica ono što je ljubavnike spojilo i njihova tijela zaljubilo jedno u drugo, a ona, naravno, nije ništa drugo do ples. Time se značenje noža, međutim, ne iscrpljuje jer u trenutku kad predstavlja opasnost, postaje tek jedan od simbola bračnog suživota.

Tri zastora koja čine kulise – istovremeno su i tri vela: jedan pada za drugim i na kraju ostaje tama spavaće sobe u kojoj se događa posljednji udarac. Nakon naguravanja krevetom, sve je svedeno na tijela koja više ne mogu naći zajednički jezik. Od sinhroniziranog žvakanja hrane i pranja zuba, preko dosadne bračne rutine do silovitih sukoba: teret ljubavi, a potom i rastanka, postaje jasno, nose tijela.

The Morning After the Night Before predstava je puna sugestivnih kretnji s kojima se gledatelj/ica može poistovijetiti: beživotno „curenje“ s kreveta, hvatanje za okovratnik, ispreplitanje, grčenje i, zašto ne, guranje glave u pećnicu. Nema potrebe objašnjavati stvari: ovaj smo rastanak već negdje vidjeli i zbog toga nam prija familijarnost pokreta. Tijelo plesača je lako čitljivo jer nam je iskustvo koje nam predočava vrlo blisko: ne samo da i mi posjedujemo tijelo, nego je i naše, gledateljsko tijelo, sklono istim kretnjama koje uočavamo kod plesača.

Što se kostimografije tiče, i ona je pun pogodak. Petra Dančević je obukla plesače u tkanine koje odlično korespondiraju s njihovim raspoloženjem i sa situacijom u kojoj su se njihova tijela zatekla: sivi tonovi s crnim, tek nešto malo prljavožute na Kolaričinoj suknji. Odjeća kao da je za svečane prilike što prizorima sukoba daje morbidniji ton.

Zanimljivo je primijetiti kako su Kolar i Marković improvizirali kraj izvedbe. U Sisku je završetak bio na trenutak prolongiran: kratkotrajna nada da day after znači pomirenje, praćena cvrkutom ptica puno je bolje riješenje od onoga što smo mogli vidjeti u Zagrebu, gdje su poslije borbe – umjesto na krevetu, plesači završili razbacani okolo poput igračaka, što je nakon vrlo neposredne priče izgledalo suviše artificijelno.

Još jedna, vrlo bitna razlika između izvedbe u Sisku i one u Zagrebu posljedica je različitog prostora. U Sisku su Marković i Kolar plesali na otvorenom, a sjedala su bila ispod nivoa kazališnih dasaka – u ravni jedna s drugima. U Zagrebu je prostor bio zatvoren, puno manji i intimniji. Perspektiva gledatelja je bila amfiteatarska: publika je plesače gledala iz posve drugog kuta. Posebno je dojmljivo bilo slušati užurbano disanje plesača – fizički napor koji nije bio toliko očit u Sisku, u Zagrebačkom je plesnom centru došao do izražaja. Upravo ti trenuci iscrpljenosti tijela dali su naslutiti da se nestankom strasti ili ljubavi u vezi, odnosno, braku ne iscpljuje strast plesa. Tijela, na svu sreću, plešu duže i strastvenije nego što vole.

Tenziju koju smo osjećali dok su Maša i Zoran „ratovali“ na sceni potpomogao je i izvrstan odabir muzike. Philip Glass se isprepleo s plesačima kao što su se plesači isprepleli uzajamno. Sve je odavalo dojam skladne cjeline: glazba je odlično uokvirila scenografiju, scenografija je odlično uokvirila koreografiju. Glass je osim toga pojačavao dojam repetitivnosti i dramatičnosti sukoba. Nož je tu: radi se o životu i smrti. Plesači trče u krug. Bježe jedno od drugoga – nož nose kao baklju: oštrica se zavodljivo sjaji. Tko bi joj uopće odolio? Ja sigurno ne.

Pročitajte i osvrte na predstavu koje su napisali i:
Ivan Kralj za kupus.net: vino, oltar i nož
Maja Đurinović za kulisa.eu: zastrašujuće bolno


Povezano