U svijetu u kojem tijelo postaje alat izraza, a pokret jezik emocije, Mateja Miković – pobjednica Queer Beez Awardsa u kategoriji Wild, stvara prostore slobode, pripadnosti i otpora. Od srednjoškolskih koreografija do izgradnje domaće ballroom scene, ova koreografkinja i edukatorica uspjela je spojiti autentičnost s angažiranošću, nježnost s odlučnošću. Njezin rad proizlazi iz duboko osobnih procesa, ali istovremeno gradi mostove prema drugima – publici, plesačima i zajednici. U ovom intimnom razgovoru otkriva kako izgleda njezin kreativni proces, s kojim se izazovima suočava u nezavisnoj plesnoj sceni te što za nju znači umjetnost kao način postojanja.
Što te je privuklo koreografiji i kako si pronašla svoj autentični umjetnički glas u suvremenoj plesnoj sceni?
U koreografiji sam se našla sasvim spontano još u srednjoj školi, dok sam vodila plesnu grupu u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga i pripremala nas za školsko natjecanje u plesu. Naša grupa osvojila je prvo mjesto u Street Dance kategoriji baš u mojoj maturantskoj godini. Taj mi je trenutak otkrio koliko me ispunjava stvaranje pokreta i koliko prirodno osjećam potrebu izražavati se kroz ples. Od tada, taj put traje – s brojnim izazovima, ali i nevjerojatnim prilikama koje su dolazile u pravim trenucima.
Koreografija mi je postala način komunikacije – najprije sa sobom, a zatim i s publikom. Kroz pokret oslobađam misli i osjećaje, i gradim svijet koji mogu podijeliti s drugima. Moj umjetnički glas oblikovao se kroz spoj suvremenog plesa i uličnih i klupskih plesova (hip hop, waacking, house i vogue).
Većinu tih stilova učila sam samostalno, jer u to vrijeme u Zagrebu nije postojala ni scena ni plesna edukacija tog tipa. Znanje sam skupljala kroz projekte, radionice, plesne kampove i dragocjena iskustva rada s raznim pedagozima i koreografima, a često sam putovala i izvan Hrvatske kako bih učila i osjetila energiju koja se stvara unutar različitih plesnih zajednica. Uvijek sam težila biti autentična, dopuštajući da ideje i pokret dolaze iznutra, iskreno i slobodno.
Jedna si od pokretačica ballroom scene u Hrvatskoj. Koji su bili najveći izazovi na početku, a kako danas vidiš cijeli pokret kod nas?
Na samom početku, najveći izazov bio je zainteresirati ljude i privući ih u ballroom. Uključiti se u scenu ne znači samo dolaziti na treninge – to znači putovati, hodati ballove, učiti o povijesti i pravilima Ballrooma te istinski ući u njegovu kulturu. Dugo je trebalo da broj ljudi koji su “zaista u tome” poraste do te mjere da uopće možemo organizirati ball u Zagrebu. Ako je samo petero ljudi aktivno i pritom ne žele više od povremenog “fora” treninga – jednostavno nemaš s kim raditi event.
Boris Vrdoljak i ja smo se stvarno trudili izgraditi scenu – Boris organizacijom radionica i ballova, a ja držanjem treninga. Na samom početku redovito su dolazili Viktor Tisci, Monika Tisci i Plenvm Ninja, koji su neopisivo pomogli u stvaranju scene. Imali smo radionice u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Splitu. Gostovala na je i Lasseindra Lanvin – pionirka iz Pariza i jedna od ključnih figura europskog ballrooma. Unatoč svemu, trebalo je vremena da ljudi stvarno “zagrizu”. Veliku ulogu u cijeloj priči je imao Zvonimir Arapović, aka Roxanne, koji je prvi vodio vogue satove, te Valentina Pandžić i Nina Unbothered Basquiat koje su s vremenom počele sa svojim edukacijama.
Zanimljivo je da je scena počela rasti baš tijekom pandemije. Izolacija je svima teško padala, a meni je bilo važno održati kontinuitet – vodila sam treninge na otvorenom, na Tuškancu, Zapadnom kolodvoru, Mažurancu… A kad je postalo prehladno, imala sam sreću što mi je Domagoj Janković predložio da treniramo u Kunst teatru, a Mario Mlakar nas je udomio u “Uredu”, legendarnom prostoru u Preradovićevoj. Malo po malo, scena je rasla, sve više ljudi počelo se povezivati, sve više nas je putovalo na ballove vani, naša scena je postala sve raznolikija i nekoliko godina kasnije – imamo predivnu malu scenu koja se konstantno razvija.
Danas na ballroom scenu gledam s puno ponosa, ali i s opreznim optimizmom. S jedne strane, vidim kako je to postao siguran prostor u kojem queer osobe mogu slobodno postojati, izražavati se i graditi međusobne odnose. S druge strane, vjerujem da je važno stalno podsjećati na korijene ballrooma – da to nije samo estetski okvir za ples, već politički i emocionalni prostor otpora, pripadnosti i samoosnaživanja. Vidim mnogo potencijala, ali i odgovornosti – da i dalje gradimo scenu s poštovanjem, edukacijom i autentičnim angažmanom.
Kako izgleda tvoj tipičan radni dan – od ideje do realizacije nove koreografije ili predstave?
Kada sam usred nekog procesa, mogu reći da sam potpuno obuzeta onim što radim. Moj dan često započinje razmišljanjem o projektu i koreografiji čim se probudim. Volim prvo odraditi svoju jutarnju jogu i meditaciju, doručkovati da se centriram i nakon toga slijedi brainstorm.
Zapisujem misli, slike, preslušavam glazbu, inspiriram se razgovorima i pratim ono što osjetim u tijelu. Za probu pripremim okvirni plan: što ćemo raditi, istraživati ili učiti, ali uvijek ostavljam prostor za spontanost i ono što može nastati u trenutku. Često najbolje stvari izađu iz greške, nekih internih i smiješnih situacija koje je nemoguće isplanirati unaprijed. Volim svojim plesačima dati prostora da unesu svoju osobnost i perspektivu – tada proces zaista postane zajednički prostor stvaranja.
Nakon probe slijedi opsesivno pregledavanje snimki, analiziranje pokreta, promatram gdje nas je posljednja proba dovela i kamo idemo dalje. Tada mi se rađaju nove ideje, povezujem fragmente, dorađujem strukturu ili smišljam novi materijal. Kako se približava izvedba, sve se više fokusiram na detalje, preciznost, emotivni ton, kostim. Uživam u toj napetosti i ushićenju pred nastup i onom posebnom trenutku kad sve kulminira u živom susretu s publikom.
Tvoje koreografije često istražuju granice izvedbe i publike. Što te inspirira na takve umjetničke eksperimente i kako biraš teme koje obrađuješ?
Teme koje obrađujem najčešće prirodno izrastu iz onoga što me u tom trenutku zaokuplja – iz mojih unutarnjih procesa, pitanja, osjećaja. To se ne događa planski, nego više intuitivno. Kroz vrijeme mi je postalo jasno da ono što “kuha” u meni vrlo lako nađe put prema van – upravo kroz koreografiju. Čak i kad radim kratku formu, bez zadane teme ili koncepta, u procesu se uvijek nešto poklopi s onim što osobno proživljavam. I to ne mora biti nešto filozofski i jako duboko, ponekad je smiješno, duhovito i dosta jednostavno.
Kada je riječ o autorskom radu, osobito u formatu predstave, moj pristup je drugačiji i puno promišljeniji. Teme tada istražujem temeljitije, tražim poveznice, kopam po sebi i svijetu oko sebe. Nakon svojih prvih autorskih projekata, sve do sada nisam imala potrebu za novim projektom. Nisam htjela nastavljati po inerciji – želim raditi na ideji koja me stvarno vozi, koja će me gurnuti da pomaknem svoje granice i napravim nešto što mi ima osobni i umjetnički smisao.
Možda moje dosadašnje koreografije djeluju kao da se igraju s granicama izvedbe i odnosa prema publici, ali iskreno – ne smatram da sam te granice stvarno pomaknula u nekom radikalnom smislu. Osjećam da tek dotičem rubove onoga što me stvarno zanima u tom odnosu. U meni postoje puno hrabrije i razigranije ideje koje još čekaju svoj pravi trenutak
Kako ostaješ motivirana i kreativna u industriji koja je često izazovna i neizvjesna?
Iskreno, ne ostajem uvijek motivirana – i mislim da je važno to reći naglas. Kada ti je ples posao, kad stalno daješ sebe, fizički, emocionalno i kreativno, sasvim je prirodno da ponekad osjetiš zasićenje, iscrpljenost ili sumnju. Bila sam i u fazama kada mi je stvarno bilo teško, ali nisam znala ili nisam imala snage reći kako se osjećam. Ponekad se to nije ni moglo sakriti – jednostavno se raspadneš pred svima. Upravo zato danas puno više pazim na svoje mentalno zdravlje. S vremenom sam naučila da nije hrabrost ići glavom kroz zid, već znati stati, uzeti pauzu i napuniti se, jer smo inače naporni i sebi i drugima. Nekad me “nahrani” kratki bijeg, putovanje, odlazak u neki veći grad koji me inspirira. Nekad je to tišina i prostor samo za mene. Danas puno jasnije osjećam granice i poštujem ih.
Jedan od najvažnijih izvora motivacije za mene su moji učenici_e. Njihova strast, iskrenost i potreba za izražavanjem me podsjećaju zašto ovo radim. Motivira me vidjeti ih kako napreduju, rastu i kako ih ples otvara i daje im samopouzdanje. To su trenuci koji mi vraćaju smisao, posebno kad se sve drugo čini neizvjesnim. Kroz njih promatram koliko je ples bitan za osobni rast, koliko zbližava ljude i čini nas sretnima.
Veliki izazov često je financijska nestabilnost. I to je realnost s kojom živimo svi koji djelujemo u nezavisnoj kulturi. Ipak, i dalje me fascinira kako se uvijek nešto posloži da uspijem raditi ples – u ovoj državi. Jako sam zahvala na svom spektru vještina i raznolikosti u plesnim stilovima jer mislim da sam upravo zbog tog toliko dugo ostala u plesu. Kad se ništa ne događa na jednom području, promijenim ulogu i prilagodim se. Kreativnost mi je prirodni dio bića – čak i kad “stojim”, nešto u meni se i dalje kreće. Kad sam u naletu, ideje dolaze same, a tada je važno prepoznati što vrijedi zadržati, a što je jednostavno glupa ideja. Mislim da se ples toliko duboko ukorijenio u mene da će ostati sa mnom u bilo kojem obliku, bilo to moje plesanje po kući, na pozornici, koreografiranje ili podučavanje.
Koji bi bio tvoj savjet mladim umjetnicima koje žele graditi karijeru u suvremenom plesu ili koreografiji?
Važno je ne uspoređivati se s drugima. Svi imamo svoj tempo, svoj izraz, svoje vrijeme, svoje uspone i padove. Ono što funkcionira kod jedne osobe, ne mora kod nekog drugog. Ne postoji formula za uspjeh, ali kontinuirani rad sigurno pomaže. Istrenirano, zdravo i sposobno tijelo daje samopouzdanje, prevelika očekivanja od sebe ubijaju svu radost. Perfekcionizam je super sve dok se “nije dovoljno dobro” ne pretvori u propuštene prilike i nemogućnost izražavanja. Bitno je proširiti svoje vidike, istražiti različite teritorije, jer svijet je toliko šaren i postoji toliko raznolikosti u svakom novom gradu, novoj sceni i kulturi da ponekad treba samo malo “pomaknuti guzicu” da bi pronašli okolinu i estetiku koja u potpunosti rezonira s nama. To je savjet koji i sama sebi dajem.
Zaplešite i vi!
Ples za Mateju nije samo profesija, već unutarnji kompas, alat introspekcije, kolektivnog povezivanja i borbe za prostor izražavanja. Kroz svoju karijeru gradi svijet u kojem se umjetnost ne stvara iz potrebe da se svidimo, već da ostanemo vjerni sebi. I dok priznaje da sumnje i iscrpljenost dolaze u valovima, nikada ne posustaje u potrazi za istinom kroz pokret. U vremenu brzih uspjeha i površnih mjerila, njezina poruka mladim umjetnicima ostaje snažna: budite strpljivi, istražujte i pronađite prostor u kojem se vaša autentičnost može slobodno zaigrati.
