Objavljeno

Biti žena ili ne biti – uopće

Detalj s plakata za film

Neka umrem kao žena (Let Me Die a Woman, 1977.) jedan je od najranijih filmova koji istražuju tematiku transrodnosti, a bit će prikazan u Zagrebu u sklopu filmskog programa Queer MoMenti u Kinu Kinoteka od 26. do 30. travnja koji se odvija povodom 20. godišnjice Queer Zagreba.

Ovaj kontroverzni i kultni film slavne (s)eksploatacijske redateljice Doris Wishman (1912. – 2002.) teško je klasificirati: on je hibrid dokumentarnog i igranog koji spaja žanrove edukativnog filma, medicinskog horora i pornića, a stav redateljice prema materiji podjednako je zbunjujući i kontradiktoran. Brojne autorice i autori primijetili su da film “ni sam ne zna što bi htio biti” pa zbunjeno tetura “na granici između eksploatacijskog trilera i ozbiljnog dokumentarca.” Neki pak odbacuju i mogućnost da je riječ o porniću, jer “ukupno gledano, film je previše gnjusan da bi bio erotičan.”

Tretirajući svoje subjekte s (u najmanju ruku problematičnom) mješavinom empatije, voajerizma i senzacionalizma, film profilira nekoliko transrodnih osoba koje govore o svojim iskustvima te Lea Wollmana, liječnika koji je među prvima počeo pružati zdravstvenu skrb transrodnim osobama. Posljedično, ni same gledateljice nisu sigurne kako da se postave prema filmu: istovremeno se osjećamo pomalo prljavo, zabavljeno, zgroženo, ali i pozitivno iznenađeno da je netko već tada prepoznao važnost ove teme i pokušao to prenijeti publici (doduše, na pomalo bizaran način).

Ako je redatelj John Waters, kako kažu, “papa treša”, onda je Doris Wishman svakako “papisa seksploatacije.” Ova rođena Njujorčanka započela je svoju filmsku karijeru 1958. nakon smrti prvog supruga i do danas ostaje jedna od najproduktivnijih redateljica u povijesti filmske industrije: u 40 godina karijere režirala je tridesetak eksplicitnih filmova, nerijetko se boreći protiv cenzure i brisanja vlastitog rada. Provokativni, erotični i često prožeti nadrealizmom, Wishmanini filmovi kao da dolaze iz nekog pomaknutog, paralelnog svemira u kojem vrijede drugačija pravila kada su u pitanju seksualnost i etičnost.

Doris Wishman

Neka umrem kao žena započinje scenom transrodne žene Leslie koja ustaje iz kreveta, šminka se i započinje svoj dan (što poznavatelje rada Sanje Iveković može podsjetiti na njezin video Make Up – Make Down), čime se implicira performativni karakter ženskosti, odnosno sugerira se da postajanje ženom podrazumijeva neku vrstu izvedbe. Stoga se može reći da je Wishman, svjesno ili ne, predosjetila dolazak rodne teorije naglasivši kompleksnu procesualnost rodnih identiteta.

Film kombinira intervjue sa stvarnim osobama (npr. trans-aktivistkinjom Deborah Hartin), zatim igrane segmente s dramatičnom glazbenom podlogom koji najčešće služe tome da predoče seksualne situacije o kojima su sugovornice govorile (u jednoj od tih scena pojavljuje se porno glumac Harry Reems, u odjavnoj špici potpisan kao Tim Long, koji će se kasnije proslaviti ulogom u Dubokom grlu).

Osim toga, tu su i “edukativni” segmenti s dr. Wollmanom koji pojašnjava medicinske, ali i psihološke detalje vezane uz rodnu disforiju, a sve je popraćeno vrlo eksplicitnim prikazima vaginoplastike koji su ovom filmu osigurali dodatnu ozloglašenost. Wollmanov “nastup” svakako doprinosi dojmu bizarnosti: svoj tekst izgovara ravnodušno, gotovo robotski, pogleda usmjerenog mimo kamere (prema blesimetru s kojeg očigledno čita). U svojoj ambulanti pokazuje nam naga tijela svojih pacijentica, poput kakvih izložaka u kabinetu kurioziteta, upirući metalni pokazivač u pojedine dijelove tijela kako bi demonstrirao “muške” i “ženske” karakteristike, dok kamera objektificirajuće klizi po njihovom tijelu. (Objašnjavajući kompleksnost zahvata, Wollman u jednom trenutku gurne svoj pokazivač u mokraćnu cijev pacijentice (!) kako bi pokazao… pa, nisam sigurna što, osim to da svi moramo odnekud izlučivati mokraću?)

Kadar iz filma

Bez obzira na navedeno, film načelno zauzima empatičan stav i uspješno komunicira ozbiljnost problematike kojom se bavi. Između ostalog, spominju se slučajevi samoozljeđivanja, pa i samoubojstva transrodnih osoba koje nisu dobile potrebnu podršku i zdravstvenu skrb, a tu je i neprihvaćanje od strane obitelji, nemogućnost zadržavanja posla, negativni utjecaj crkve, itd. Kako kaže jedna od sugovornica, tranzicija je doslovno pitanje života i smrti – nešto što bi ponovila bez razmišljanja unatoč bolovima koje je proživljavala nakon operacije. “Tek smo u proteklih nekoliko godina uspjeli transformirati ljudsko biće koje je bilo predmetom monstruozne biološke šale: biće koje je rođeno s genitalijama jednog spola, a koje ima srce, um i dušu drugog spola,” govori dr. Wollman, koji možda koristi pomalo manirističke jezične konstrukcije, ali mu je barem srce na pravom mjestu.

Teoretičar filma Chuck Kleinhans primjećuje da Doris Wishman “neprestano podriva Wollmanov diskurs tolerancije ubacivanjem scena u kojima su transseksualci [SIC] prikazani kao nakaze, i igranih scena koje iskorištavaju transseksualnost u senzacionalističke svrhe.” Umjesto pojašnjenja koje bi razjasnilo njezinu poziciju i autorske namjere, Wishman je svojim kontradiktornim izjavama unijela dodatnu pomutnju: “Imala sam dojam da su transseksualci [SIC] vrlo tužni i usamljeni ljudi. Zbog toga sam ih platila više nego sve ostale, da si umirim savjest, pretpostavljam. Nisam željela imati osjećaj da ih eksploatiram, iako zaista to nisam činila. Svi su bili jako sretni što su u filmu,” izjavila je u jednom intervjuu.

Suvremene gledateljice vjerojatno će primijetiti i da terminologija koja se koristi u filmu nije uvijek dosljedna te da je iz današnje perspektive često neprimjerena ili naprosto pogrešna (npr. Wollman je tvrdio da na svakog transrodnog muškarca dolazi pet transrodnih žena), no stvari ipak treba promatrati u kontekstu u kojem su nastale i znanja koja su tada bila dostupna (danas svakako treba imati na umu terminologiju i upute za izvještavanje koje dolaze iz same zajednice). Stoga, unatoč tome što nije dobro “ostario”, film Neka umrem kao žena je, kako kaže Rani Baker, zanimljiva vremenska kapsula trans-povijesti.

Za kraj, možda je najbolje ponoviti jednu od zaključnih misli filma, koja je aktualna i danas: “Željno iščekujemo vrijeme kada spolne etikete više neće postojati i svi ćemo biti samo ljudi.”


Neka umrem kao žena na rasporedu je u petak, 29. travnja u 21h.


Povezano