Ovogodišnji je Zagreb Film Festival zatvoren projekcijom Susjedne sobe, prvog Almodóvarova cjelovečernjeg filma na engleskom jeziku. Julianne Moore i Tilda Swinton u glavnim ulogama, kao i četrnaestominutne ovacije na premijeri u Veneciji, potaknule su visoka očekivanja kod publike, no već je od prvih minuta bilo jasno da ona baš i neće biti ispunjena. Izgleda da je pisanje na engleskom jeziku za redatelja bio sklizak teren, barem ako je suditi prema nespretnim dijalozima u kojima se u početku filma ni glumice ne snalaze najbolje.
Što se ostalih aspekata tiče, riječ je o tipičnom Almodóvaru filmu – raskošan kolorit, visokostilizirani interijeri, ekspresivna melodramatska glazba, protagonistice koje bez uvjerljive motivacije postaju bliske. U Susjednoj sobi to su dvije stare prijateljice koje se sreću 20 ili 30 godina nakon što su im se odlaskom iz zajedničke novinarske redakcije životni putevi razišli.
Ingrid je u međuvremenu postala postala renomirana spisateljica, a Martha je život provela izvještavajući s ratnih zona, sve dok nedavno nije saznala da boluje od neizlječivog karcinoma. Da Marthi nije ostalo još puno vremena, Ingrid saznaje na promociji svoje knjige u kojoj se pokušala obračunati sa svojim najvećim strahom, smrću. Nakon što se protagonistice, prisjećajući se prošlosti, ponovno zbliže, slijedi bizaran almodóvarovski zaplet: umjesto da svoj kraj prepusti bolesti, Martha si odlučuje oduzeti život tabletom s dark weba i moli Ingrid da u trenutku smrti boravi u susjednoj sobi.
U bilo kojoj drugoj stvarnosti, Ingrid ne samo da ne bi pristala ostvariti Marthinu želju, već je teško povjerovati da bi njih dvije uopće ponovno mogle postati prijateljice. Naime, život jedne obilježili su nestabilni odnosi i ratovi, dok je filmska sadašnjost druge najsličnija onima na idiličnim sučeljima Instagrama. Osim toga, spisateljica se grozi smrti, a Marthin je odnos prema životu na ratištu gotovo nostalgičan (primjerice, jednom prilikom izjavljuje čak da se “samo u prvi rat zaljubiš”).
Slične replike prožete patosom u filmu su sveprisutne i u gledatelji(ca)ma će vjerojatno više puta izazvati nelagodu, no Almodóvarovi se filmovi zapravo ne oslanjaju na dijaloge. Iako na materinjem jeziku piše spretnije, manjkavosti dijaloga manje dolaze do izražaja zbog toga što međunarodna publika slabije razumije španjolski. Njegova se prepoznatljiva poetika temelji na melodramatskim zapletima, unutarnjim konfliktima, neočekivanim obratima, upečatljivom vizualnom jeziku i pažljivom odabiru glazbe koja pojačava emocionalnu rezonancu filma.
U Susjednoj su sobi sve te tendencije prisutne, a ono što je značajnije razlikuje od ostalih redateljevih ostvarenja njegova je ozbiljna posvećenost temi smrti. Atmosfera ovog filma nešto je tmurnija, nostalgičnija, sa znatno manje humora. Za razliku od prijašnjih filmova, poput Vraćam se i Paralelnih majki, u kojima je smrt bila tek motiv ili platforma za razvoj glavne priče, u Susjednoj sobi ona postaje središnja tema.
Kroz Marthinu priču, koja ni na izmaku snaga ne odustaje u nastojanju da preuzme kontrolu nad vlastitim krajem, redatelj nas suočava sa zastrašujućom stvarnošću današnjice – živimo u vremenu u kojem ratovi nemilosrdno odnose živote, planet nezaustavljivo klizi prema uništenju, a pojedinac_ka nema pravo na dostojanstvenu smrt, na onu pod vlastitim uvjetima, onda kada se za nju sȃm_a odluči, već je prisiljen_a na život u budućnosti koja izgledno znači katastrofu.
Scenom Ingridina policijskog ispitivanja Almodóvar jasno ističe nezadovoljstvo širenjem konzervativnih ideoloških tendencija. To za njega nije ništa novo, no svakako je hrabro budući da će film vjerojatno doprijeti do šire publike od onih snimljenih na španjolskom jeziku. Iako Susjedna soba nije jedno od njegovih najboljih ostvarenja, riječ je o aktualnom filmu kojim je Almodóvar smjelo ušao u teritorij uznemirujućih svjetskih tema. Preciznim odabirom glazbe i uobičajeno dojmljivim kadrovima, poput onoga u kojemu Martha u počivaljci odlazi u smrt, odjevena u jarko žuto odijelo i obasjana suncem, redatelj ga zaokružuje u smislenu filmsku cjelinu, prožetu melankoličnom refleksijom o prijateljstvu, životu i smrti.
