Dosadno je, dosadno, dosadno je sve. Uf, strašno je dosadno. Da je to barem ona neposlušna dosada iz koje se ukaže ideja, neka glupa greška ili nepromišljena odluka koja kasnije košta dostojanstva. O, ne, ne, ne – ovo je organizirana dosada Sa(n)jam knjige u Istri, jednog od mnogih festivala gdje se slavi i promovira glumačko stvaralaštvo.
Good girl
U srednjoj sam školi nekoliko godina išla na dramsku, a nastupila sam i na županijskom Lidranu u ulozi Marije Jurić Zagorke s monologom iz Kamena na cesti, tako da sam već imala nešto iskustva u nogama. Imala sam priliku glumiti i Autoricu nakon što su mi objavili zbirku poezije, ali nisam imala iskustva u ulozi Novinarke, pa me zbog nastupa prala trema. Doduše, nedovoljno da se ustvari pripremim. Odlučila sam biti na iglama i improvizirati putem. Koliko teško može biti?
U busu do Pule laknulo mi je kada sam ugledala kolegu kojeg je urednik također poslao da nekoliko dana utjelovljuje Novinara. U mojoj je glavi ta uloga uključivala izležavanje u hotelu s četiri zvjezdice, bogovske doručke, bazen, saunu, fotkanje za Instagram, prešetavanje s akreditacijom, malo ozbiljnog klimanja glavom po tribinama, nekoliko čaša vina i povremeno zapisivanje nečega „važnog”.
Međutim, odmah mi je postalo jasno da je moj kolega svoju ulogu i popis dužnosti shvatio puno drugačije nego što sam ja. On se za Novinara pripremao kao renesansni učenjak: čitanje knjiga, proučavanje programa, podcrtavanje, zapisivanje bilješki i pitanja za Autore.
Za vježbu smo odlučili ući u svoje uloge i razgovarati, bolje se povezati s likovima koje ćemo utjeloviti; catch upamo o dosadašnjim iskustvima pisanja za raznorazne portale i uspoređujemo suradnje s urednicima. Ubrzo s njime podijelim i svoju radnu etiku koja se zasniva na nepoštivanju rokova i ideja: radim sve po svome, isključivo onako kako sam to ja zamislila i pritom nikoga ništa ne pitam, a kada uredništvu ponudim gotov proizvod, u slučaju da mi se prigovori, iskoristim neku tehniku manipulacije kako bih ostvarila svoju viziju.
Rokovi, da to pjesničkije sročim, nisu stvarni ako ih dovoljno dugo ignoriraš. Također govorim da se uopće nisam pripremala za ovaj job, samo sam škicnula spisateljska imena na rasporedu, u globalu idem kao torba.
On se gotovo uopće ne požali, o rokovima govori kao o sakramentu, prokomentira da je fascinantno da mi dopuštaju da pišem tako kako pišem i ubrzo se vrati temeljitom, radoznalom i uzbuđenom informiranju o Sa(n)jam knjige u Istri, svečanosti vrijednoj ozbiljne pripreme. Bogteneće, pomislim posramljena i začuđena pred tim grotlom entuzijazma i snage volje.
Prebacim se, malo za promjenu, u ulogu Autorice; spomenem da mi uskoro izlazi druga zbirke poezije, pa kolega sramežljivo podijeli kako ima rukopis romana koji pokušava objaviti, ali je cijeli proces obeshrabrujuće spor. Čudi ga to što ne poznaje doslovno nijednog autora, a stalno se kreće u umjetničkim krugovima. Nigdje ih nema, kaže kao da priča o duhovima. Zašto je književna scena tako odcijepljena od ostatka kulturne scene, pita me. Uzdahnem i namignem, gotovo proročki: „Vidjet ćeš.”
Egopalooza
Iste večeri, u ponedjeljak, uspjeli smo uhvatiti campy predstavu Damir Karakaš: Sunčanik (OceanMore), duodramu u kojoj su glumili posvuduša Damir Karakaš (u ulozi Autora) i aura farmer Emir Imamović Pirke (u ulozi Moderatora). Ulijećemo par minuta nakon početka, prostorija je krcata i nema dovoljno stolaca za sve nas koji smo došli doživjeti katarzu.
Stolci, uvjerila sam se, postoje s razlogom, jer prizor koji se odvija pred našim očima doista zahtijeva da se sjedne ili barem pridrži, osloni o nešto stabilno. Moderator sjedi na pozornici i čita ulomak iz Autorovog romana, a sam Autor, jednom nogom na podu među publikom, a drugom na daskama koje život znače i podbočen, sluša svoje literarno umijeće iz tuđih usta i zamišljeno gleda u daljinu.
Stajanje doista oplemenjuje cjelokupno iskustvo jer proizvodi iluziju da se ovdje nešto ozbiljno trpi, tijelo stavlja na raspolaganje umjetnosti, dok koljena, listovi i donja leđa ulaze u suautorski odnos s tekstom. Što dulje stojiš, to si osjetljivija, propusnija, lakše je povjerovati da bol ima smisao, a da je lagano zujanje u ušima znak da se svjedoči nečem božanstvenom. U jednom trenutku nisam bila sigurna stojim li ja ili me drži čisti inat.
Glumci su, nakon tog dramatičnog uvoda, nastavili oduševljavati scenskim pokretom, odnosno njegovim potpunim izostankom u korist simboličnog stajanja. Iako su na pozornici bili stolci – sasvim funkcionalni, obični, prekrasni, udobni, slobodni stolci – nijedan od njih nije došao u ozbiljno iskušenje da sjedne. Oni su tu očito služili kao konceptualna prijetnja: stalna, ali neostvarena mogućnost odmora, udobnosti i ravnopravnosti.
Stajanje se, nasuprot tome, nametnulo kao jedini ispravan oblik prisutnosti. Istina, Autor koji sjedi riskira izgledati previše ljudski, gotovo kao netko tko bi mogao biti na istoj razini kao i njegovi čitatelji. On treba baš suprotno – stajati s uvježbanom nonšalancijom, u skladu s mitologijom koja se od njega očekuje.
Kada je Moderator razgovor preusmjerio prema temi kako mladi danas ne čitaju knjige i samo su na mobitelima, Karakaš je izjavio da su „mladi prije dizali revolucije, a danas se krevelje na internetu”. Sudeći prema Karakaševim statusima na Facebooku, mladi, doduše, nisu jedini koji internet koriste u te svrhe! Karakaševa inscenacija Autora, uključujući kostimografiju, govor tijela i dramaturšku obradu teksta, ostavlja dojam lika iz romantičarskog romana koji je slučajno teleportiran u 2020-e, ali je odbio ažurirati softver.
On ne govori o mladima, on im drži govor, s one sigurne, blago uzdignute pozicije s koje se povijest vidi jasnije nego sadašnjost, i s koje revolucije uvijek pripadaju prošlosti, a internet je kvar i bolest vremena.
Kako je večer odmicala, postajalo je jasno da je stajanje temeljni dramaturški izbor ove predstave, njezin najdosljedniji koncept i najčvršća metafora. Stajalo se dok se govorilo o tome kako Karakaš dane provodi hodajući, jer Autori to rade, pa ima poteškoća s pronalaskom tenisica s dobrim potplatama (preporuka: Hoka Clifton 9). Napomena: ne, ovo i dalje nije reddit thread, ovo je stvarno književno događanje.
Stajalo se dok se govorilo o svijetu koji se promijenio, ali ne dovoljno da bi se mijenjala pozicija s koje se o njemu govori. Tako je bitna tema predstave bio i papir iz kopiraone, koji, žali se Autor, nije dovoljno dobar za pisaći stroj na kojem piše. Osim što je inzistirati na pisanju na pisaćem stroju, na estetskoj razini, totalno Pinterest writer moodboard extravaganza, papir u predstavi definitivno nosi puno veću značenjsku ulogu, simbolizirajući moralni pad društvenih vrijednosti u A4 formatu. Nekad je papir bio papir: debeo, otporan, s teksturom. Danas je tanak, mlitav, bez karaktera.
Pisaći stroj pojavljuje se kao moralna vertikala: tvrd, bučan, neumoljiv, objekt koji traži disciplinu i zauzvrat vraća bol. Sjetila sam se tada da za pisanje koristim laptop ili mobitel, a ne pisaći stroj ili guščje pero, i doista me prožeo gorki osjećaj srama i neuspjeha – postalo mi je jasno što krivo radim.
Moderator bi postavio pitanje koje je zvučalo kao da je zamišljeno da bude duhovito, Autor bi ga elegantno zaobišao i zaputio se u neku šestu temu, pritom se razbacujući citatima, referencama, velikim imenima i još većim mislima koje su padale s pozornice kao konfeti.
Na kraju predstave, svi smo oduševljeno pljeskali, a Karakaš je odšetao s pozornice sa samozadovoljnim smirkom, ne osvrćući se. Moj se najdraži pjesnik okrenuo prema meni i pitao jesam li uživala u ovom stand-upu.
Ovaj nema pojma ni o čemu, pomislila sam puna sažaljenja za pjesnika. Pa ovo nije stand-up! Stand-up pretpostavlja rizik, neku šalu za koju postoji mogućnost da fejla, koju publika zašamara tišinom umjesto urlanjem od smijeha. Ovo je egopalooza! Tu se samo tovi mit; poanta nije da se nešto razotkrije, nego da se već poznato još jednom utvrdi i simbolički proslavi, što drugo nego – stajanje.
Good boy
Idući dan zakasnili smo na bus koji je iz hotela u Medulinu vozio do Doma hrvatskih branitelja u Puli, gdje se odvijao sav program Sajma, pa me kolega uvjerio da najlogičnija stvar koju u toj situaciji možemo napraviti nije naručiti Bolt, nego prehodati nekoliko tisuća koraka do izlaza iz grada i tamo stopirati dok se netko zdravog razuma ne odluči zaustaviti i povesti nas do odredišta. Naravno, rekla sam, to definitivno ima smisla.
U manje od pet minuta u svoj nas je kombi primio dobroćudni sredovječni ustaša. Vožnja je bila ugodna; kolega mu je postavljao razna poticajna pitanja, postironičnim tonom turista hvalio puležanske ljepote i, hvala bogu, propustio spomenuti za koje medije pišemo. Dobroćudni ustaša rekao je da se ne boji voziti stopere jer da ga netko hoće ubiti, ubio bi ga snajperom. Na izlasku nam je obojici naglasio da si nađemo neke ženske dok smo tu. Gender affirming, u svakom slučaju. „Eto vidiš, jel to bilo strašno”, dobacio mi je kolega.
Opet smo uletili par minuta nakon početka predstave. Ovaj se put radilo o duodrami Pop lektira: Marko Pogačar, u kojoj je Marko Pogačar bio u ulozi Autora, a Emir Imamović Pirke nastavio je glumiti Moderatora. Stolci su opet bili krcati. Ovoga puta, čini se, ne slobodnom voljom publike, nego pod institucionalnom prisilom; na njima su, naime, sjedili srednjoškolci i srednjoškolke u sivim trenirkama i crnim bomber jaknama.
I ova je predstava, ponajprije zahvaljujući Moderatoru, imala pedagoški luckastu kružnu strukturu, nalik didaktičkom toboganu s unaprijed poznatim zavojima i mekim doskokom. Teme su se uredno vraćale u pravilnim razmacima: čitanje, pisanje, fašizam, mladi, internet, mobiteli, nekad i sad.
Posebno je upečatljiv bio Moderatorov odnos prema mladima, koji su i u ovom scenskom okviru postojali gotovo isključivo kao problem koji treba imenovati, simptom koji treba objasniti ili opomena koja treba zazvoniti, a ne kao stvarni ljudi koji sjede ispred njega, s tijelima koja se ne mogu mirno držati sat vremena i pogledima koji bježe na ekrane. On je to, naravno, primijetio pa je razbio treći zid zaigranim opomenama upućenim predanim i prkosnim ljubitelji(ca)ma skrolanja.
Doista je dao sve od sebe da popuni prazninu autoriteta, a posebno su nezaboravne opaske o engleskim riječima („zaboravit ćete hrvatski”) i predavanje mikrofona djevojci u publici sa zahtjevom da nabroji imena autora za koje zna da postoje. U jednom trenutku zatražio je da dignu ruke oni koji čitaju knjige, pa se dvoranom proširio kratak, neugodan muk, prekinut šačicom ruku koje su se nesigurno podigle. Taj je interaktivni trenutak donio simboličku eksploziju s jasnim društvenokritičkim nabojem: razgovor između dviju generacija sveden je na šejmanje i grubo patroniziranje. Potpuno me to oborilo s nogu! Dobro da nisam stajala.
U predstavi mi je bilo posebno teško gledati kako se Autor pokušava iskobeljati iz ovog shitshowa. Ono što je ovu jutarnju matineju učinilo znatno slabijom od one večernje jest činjenica da je Pogačar, za razliku od Karakaša, odlučio sustavno sabotirati vlastitu ulogu. Umjesto da igra Autora, on je uporno inzistirao na tome da bude čovjek. Bio je prizeman, racionalan, suvisao, zaoštren i samosvjestan.
Posebno je sablažnjujuća bila njegova samokritičnost dok je govorio o drugim autorima i sebi, kao o onima koji prije nisu marili za doručke ni noćne prijevoze, a danas su umorni, sredovječni i isfrustrirani, zaključujući da su „pisci među najgorim stvarima na koje se može naići”. Nije to bila nostalgija, nego razumno priznanje zablude, a to nije materijal za ovu vrstu cirkusa.
Što književnost smije biti
Dosada s rasporedom, moderatorom i mikrofonom. Dosada koja zna kad je vrijeme za angažman, isprazni small talk i usiljeno smijanje, a kad za čašu vina i lagano kolutanje očima.
Dosada salonskih ljevičara koji glumataju pobunu, kulturnjača koje vole riječ radikalno samo dok je sigurno zatvorena u naslov panela. Dosada koja je već godinama zaglavljena u vremenu, okupljajući gotovo iste glasove, koji vrte iste rečenice, daju iste opaske o mladima, internetu i propasti svijeta.
Svi su protiv sistema i za nemire, ali samo kad su lijepo osvijetljeni, dobro ozvučeni i uredno montirani u promo reel. Pobuna, ali s jasnim krajem programa. Kritika, ali bez posljedica. Angažman, ali da se nitko ne osjeti prozvanim, osim mladih – koji su ionako tu da slušaju, nešto nauče i malo pričekaju. Da se ne zalijeću. Da shvate kontekst. Da se, naravno, prestanu kreveljiti na internetu.
I dok se u tom grotlu lijepih korica, umornih ega i autoreferencijalne tuge mitovi o Autoru uredno prežvakavaju i opet izbacuju na stol, ja sanjam o nečemu radikalno nevažnom. Sanjam o Labubu Matcha Dubai Chocolate – savršeno beskorisnom objektu želje, sjajnom, preslatkom, estetski sumnjivom i konceptualno praznom. Književna scena često djeluje kao da je zarobljena u vlastitoj ozbiljnosti, sve mora imati razlog, cilj i posljedicu – osim možda same književnosti, koja se sve rjeđe smije pojaviti kao nešto neefikasno, beskorisno i sasvim blesavo.
Labubu Matcha Dubai Chocolate, doduše, nije nikakav otpor. To je čisto trgovanje brejnrotom, parodija destiliranog kapitalizma u sjajnoj ambalaži, algoritamski oblikovan objekt. Moja želja, u tom smislu, nije nikakva nevinost ni revolucija; ona dolazi s istog ekrana na kojem montiram promo reelse i čekam da me nešto instantno šusne dopaminom.
No, kad je želja već uhvaćena u tržište i jezik već umrežen u logike vidljivosti, onda je jedino pitanje kako. Ako sudjelujem, onda neka to bude gusto, sočno, svjesno vlastite artificijelnosti. Neka bude kič, balavost i pizdarija, a ne ozbiljnost koja se skriva iza velikih riječi. Priznajem proizvod i iz tog priznanja izvlačim maksimalni višak. Upravo tu vidim paralelu s književnom scenom koje želim biti dio – one koja ne poriče vlastite uvjete, već ih izvodi do kraja, svjesno, precizno i s užitkom.
Borba za pravu književnost danas ne bi trebala biti na strani tobožnje bitnosti ili čistoće, obrušavanja na sadašnjost i mladost ili ograđivanja od sudjelovanja u kapitalističkim cirkusima, već u kreveljenju, grimasi, prljanju, pretjerivanju koje razotkriva mehanizme, projekciji koja je napadna, iskreno nervozna i neugodno ukočena.
Prijateljica, mlada Goranovka, koja je jednom prilikom davala izjavu za medije uz etabliranog pjesnika starije generacije, požalila mi se kako ne zna govoriti kao on; ne zna kako da kaže što hoće i što radi, da pored njega djeluje glupo ako ne ulaže gomilu truda da ispadne ozbiljnija i artikuliranija verzija sebe – ono što ustvari nije.
Književna scena koju priželjkujem kaže to na mikrofon; nije ona koja objašnjava svijet niti ga spašava; ona griješi, puna je poštapalica, pomalo neartikulirana, kiselo-slatka i posrtljiva, dopušta da želja ostane proturječna, prolazna i glupa. Mjesto je to na kojem se priznaju slabosti i žudnje, gdje se sjaj i kratki užitak zgušnjavaju, iskrivljuju i besramno priznaju. Ona ne glumata da ruši sustav frontalno, ali ga kreštavo trga iznutra: prlja mu jezik, kvari okus, bombardira ga sa stilom.
Dok se mitovi tove, ja i dalje biram Labubu Matcha Dubai Chocolate. Dok se održavaju egopalooze i diže scenografija, sanjam o tom neodoljivo glupom, namjerno beskorisnom, infantnilno zavodljivom mjestu književnosti, nečemu što me rastopi čim ga dotaknem.
Tu se, napokon, moram smjestiti – ne iznad scene ili izvan nje, nego negdje u sredini – u networkanju i usiljenom smijanju na Sajmu, u sivoj trenirici i crnoj bomber jakni, s čašom vina u ruci dok pred laptopom glumatam pobunu i puna sam otrovnih riječi samo dok su sigurno smještene u tekst koji će se objaviti na ljevičarskom portalu, koji prati publika puna riječi podrške i slaganja samo dok su sigurno smještene u inbox.
Autorica je fakat lowkey dosadna. A publika?
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
