Već neko vrijeme svjedočimo raspršenosti domaće književne scene, gdje od tzv. ‘eventualista’ ne pamtimo grupaciju mladih pisaca koja bi istupila kao kolektiv, s ciljem međusobne podrške i širenja strasti prema pisanoj riječi. No, situacija se recentno promijenila izlaskom u javnost književne grupe 90+, koja, suprotno našim očekivanjima, ne okuplja seniore već mlade prozaiste i pjesnike rođene u 90-ima. Ono po čemu se ističu jest odabir da se široj publici predstavljaju prvenstveno putem javnih čitanja, koja su u zadnjih godinu dana držali po raznim klubovima i birtijama u Zagrebu.
Jedna od članica kolektiva je Lana Bojanić, studentica psihologije, koja je nedavno dobila nagradu Kvant književnosti za najbolju prozu. Obzirom da je ujedno i osnivačica grupe, nije bilo boljeg povoda za jedan razgovor ugodni.
Možeš nam za početak predstaviti vašu književnu grupu: kada ste ju pokrenuli, koliko vas ima, što vam je sila vodilja?
Grupu smo prije nešto više od godinu dana osnovali Josip Razum i ja. Čitavo vrijeme broji desetak članova, premda je broj u određenim momentima varirao. Ovog časa grupu uz nas dvoje čine Jakob Filić, Vedran Jurić, Antonio Karlović, Lara Mitraković, Ante Nenadić, Ema Pavlović i Vigor Vukotić. Svi smo studenti zagrebačkog sveučilišta i zaljubljenici u pisanu riječ. Organiziramo javna čitanja gdje znamo i stignemo, održavamo sastanke, zatrpavamo jedni druge svojim stvarima i druškamo se. Razlog postojanja grupe je u prvom redu bio baš to, upoznavanje. Zatim smo se odlučili generacijski predstaviti i široj publici putem čitanja. Ono što nam je sljedeći cilj jest izdavanje zajedničke zbirke.
S obzirom na naziv grupe, vidim da jedina pretpostavka za pripadnost grupi to da je osoba rođena u 90-ima. Zašto ste baš stavili granicu na 1990. godinu? Misliš da postoji generacijska razlika u odnosu na one rođene primjerice u 80-ima, ili vas je vodilo nešto drugo?
Granica je manje-više arbitrarna. Najvjerojatnije ne bismo odbili nekoga tko je kvalitetan i ima se volju i želju priključiti, a recimo, 1989. je godište. Ipak, smatram da razlika postoji. Devedesete su kao pojam ušle u kolektivnu svijest i obično se s tim, u mnogočemu nesretnim desetljećem, nabacuje u raspravama, koristi ga se kao argument. Mi smo produkt tog desetljeća, na nas je kao djecu najviše utjecao. Svi ‘Plusovci’ su različiti stilom, načinom i preferiranim žanrom i zanimljivo je promatrati kako je koga kontekst našeg odrastanja oblikovao. U ranim smo dvadesetima, puni idealizma i stvaralačke energije i želimo da se naš glas čuje, želimo budućnost i obećali su nam jetpackove.
Grupa 90+ (Stoje:Josip Razum, Lana Bojanić, Lara Mitraković, Vigor Vukotić, Ante Nenadić. Sjede: Vedran Jurić, Marija Janković, Antonio Karlović. Čuče: Maja Černeli, Jakob Filić / Foto: NE-MA)
S obzirom da svako malo radite čitanja, kakva je reakcija publike na vašu inicijativu? Da li vas uglavnom mladi dolaze slušati ili ste dobili potporu i starijih generacija?
Publika je oduševljena, čak i ako to sama kažem. Imamo konstantnu posjećenost od 50 do 60 slušatelja koji se zadnje vrijeme mogu priključiti na openmic, pročitati nešto svoje. Čitanja posjećuje mlađa publika, a sa starijima smo u dosluhu preko Facebook stranice.
Kako objašnjavaš veliki interes mladih, znači li to da mladi ipak nisu izgubili interes za književnost, kao što se to voli recentno provlačiti po medijima?
Mislim da je recept u suštini jednostavan. Javna čitanja ovog tipa su rijetka i čak i nakon godinu dana još imaju onu privlačnost ‘novog’. Također, ljudi vole izlaziti, komentirati stvari. Na našim čitanjima to mogu. Mislim i da je openmic veliki plus jer pokazujemo da nas zaista zanima smjer u kojem ide suvremena pisana riječ. Mladi definitivno nisu izgubili interes za pisanom riječi. Smatram da se čita više nego ikad, ali putem elektroničkih medija. I piše se više nego ikad. Razni blogovi, tumblri, forumi predstavljaju čitav rudnik neotkrivenih talenata i omogućavaju povezivanje autora.
Do sada si ulazila u uže krugove nekolicine domaćih književnih natječaja, a recentno i osvojila nagradu za najbolju prozu na natječaju Kvant književnosti, posvećen isključivo mladim piscima. Koliko su zapravo bitne književne nagrade za afirmaciju mladog pisca?
Prema mom dosadašnjem iskustvu, književni natječaji izuzetno su bitni za afirmaciju mladog pisca. Same nagrade i ne toliko, bitno je makar ući u neki uži izbor, finale. Književni svijet funkcionira, i mislim da je dobro da je tako, po principu preporuke. Svi ćemo prije pročitati knjigu ili priču koju nam je preporučio netko u čiji ukus vjerujemo, a naravno da ćemo pročitati nešto što nam je preporučio pisac ili stručnjak kojeg cijenimo. Hrvatskim natječajima žiriraju izvrsni ljudi, od Krune Lokotara do Olje Savičević Ivančević, u čiju procjenu smatram da se može imati povjerenja. S druge strane, natječaji mladom piscu mogu služiti kao svojevrsni barometar, da može točnije procijeniti gdje se nalazi na književnoj sceni. Ipak, zbog one male doze osobnog ukusa koju se ne može izbjeći, bitno je da se loš prolazak na natječajima ne doživljava kao smak svijeta, već kao dodatnu motivaciju.
Na okruglom stolu u sklopu dodjele nagrada Kvanta književnosti, spomenula se važnost samopromocije kao alternativni put većoj vidljivosti i čitanosti mladih pisaca. Zapravo, vaša javna čitanja jesu oblik samopromocije. Zašto ste se odlučili baš za taj put umjesto klasičnog objavljivanja radova u novinama, na internetskim portalima, itd.?
‘Umjesto’ nije dobar izraz, prije bih rekla da smo odabrali i taj put. Svi smo mi iz 90+ u manjoj ili većoj mjeri već bili objavljivani na portalima, novinama i natječajima, tako da je ovo bio samo korak više. Ipak, javna čitanja autora imaju nekoliko slojeva više za konzumenta od običnog čitanja tiskane pjesme u novinama. Kao prvo, sâm je autor prisutan: ljudi vole povezivati lik i djelo. Može se stupiti u interakciju s njim ili s njom, povesti razgovor, kritizirati ga ili pohvaliti. Nadalje, meni je uvijek bio jači doživljaj kada sam slušala interpretaciju pjesme koju izvodi sâm autor. Nemojmo zaboraviti i današnju kulturu izbivanja iz kuće: ljudi vole izaći, popiti koje piće te se malo razonoditi. Ako ništa, vraćamo književnost u kafiće i klubove.
Foto: FB/Književna grupa 90+
S obzirom da ste već neko vrijeme prisutni u javnosti, jesu li vam se obraćali drugi pisci mlađe ili starije generacije, podržali vas na koji način?
Većinom privatno i većinom pojedinačno. Branislav Oblučar zna pohađati naša čitanja, Sven Popović nas čita, Marko Pavlovski je naš vjerni obožavatelj, prati nas od prvog čitanja i tako dalje. Ipak, književna grupa 90+ tu je od početka za mlade, ne-toliko-afirmirane autore: ako nas netko od faca čita, drago mi je, nadam se da uživa.
Spomenula si da je cilj grupe izdavanje zajedničke ukoričene zbirke. Kako teče taj proces, jeste li već slali ponude izdavačima?
Zbirka je velika želja svih nas i odnedavno ima pomaka na tom planu. Nažalost, o detaljima ne smijem govoriti. Držite fige i možda ćete kroz neko vrijeme osim skrolanja i slušanja, ‘Plusovce’ moći i ukoričene listati!
