Predfestivalski vikend program Tabor Film Festivala donosi, između ostalog, izložbu i performans Anne Vasof, neobične grčke umjetnice s bečkom adresom, čiji ste film imali prilike pogledati i na ovogodišnjem Vox Feminae Festivalu. Anninu praksu teško je opisati riječima, no jasno je da je vrlo kreativna, zaigrana i duhovita.
Povodom otvorenja izložbe Things And Wonders (Stvari i čudesa), u dvoru Veliki Tabor 4. srpnja u 18h Anna će izvesti performans Unmanned Tea Party (Bespilotna čajanka). Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja i moći će se pogledati u sklopu Tabor Film Festivala. U nastavku pročitajte blic-intervju s Annom!
Studirala si arhitekturu i transmedijsku umjetnost, no ono čime se baviš ne nalikuje baš ni na jedno od toga. Kako ti vidiš sebe i svoj rad?
Rekla bih da se vidim kao transmedijsku umjetnicu budući da nitko ne može odgovoriti na pitanje što zapravo transmedijski umjetnici rade. A to mi daje slobodu da radim što hoću, bez da razmišljam o tome što je moja uloga ili zadatak ili medij. S arhitekturom je bilo teže jer su svi očekivali da gradim kuće.
Pišeš doktorat na temu specifične tehnike koju si razvila – non-stop stop-motion. Možeš li nam reći o čemu je riječ?
Non-stop stop-motion je niz eksperimenata kroz koje istražujem gdje mogu pronaći esenciju filmske iluzije kada promatram svakodnevni život, i što se događa kada koristim svakodnevne situacije, predmete i pokrete kao filmske mehanizme.
Mnogi suvremeni umjetnici i umjetnice referiraju se na teorijski diskurs ili na društvene i političke teme. Ti pak koristiš svakodnevne predmete i tvoj rad možemo okarakterizirati kao prilično pristupačan. Je li to bila svjesna odluka, odnosno smjer koji si odabrala?
Umjetnici koji se oslanjaju na koncepte su poput vatrogasaca koji se oslanjaju na kišu.
Film Hitting My Head on the World prikazan je u sklopu 14. izdanja Vox Feminae Festivala. U filmu posjećuješ nekoliko gradova i udaraš glavom o različite površine, pritom snimajući zvuk. Kako si došla na tu ideju?
Sviđa mi se što riječi “wall” (zid) i “world” (svijet) zvuče slično. Također mi se sviđa što je taj čin poznat u cijelom svijetu. Ljudi koji su očajni i ne znaju što napraviti možda će udarati glavom u zid. To nije uvijek doslovno; češće je metafora nemogućnosti nošenja s jakim osjećajem frustracije. Ali ako promotrimo taj pokret kao instrument, beznadni čin transformira se u apsurdno ponavljanje. Odlučila sam od toga doslovno napraviti instrument i isprobati ga na različitim kontradiktornim lokacijama. Namjera mi je bila stvoriti audiovizualni urbani “pejzaž” svijeta.
Jesi li se ikad ozlijedila radeći na svojim projektima?
Udarala sam glavom koliko god je bilo potrebno da proizvedem zvuk. Ako je površina papir, taj čin je bezopasan. Ako je površina zid, relativno je bolno. Nema nekih posljedica na prednji dio glave, iako se na mjestu udarca pojavi crvena kvrga koja nestane za par dana. Problem nije toliko u ogrebotinama i modricama koliko u opetovanim vibracijama u mojoj glavi. U godinu dana udarila sam glavom više od 450 puta.
Što si pripremila za Tabor Film Festival?
Pripremila sam čajanku s dronom.
