Autorica ovog teksta ne gleda samo izvođače performansa The NarcoSexuals (NarkoSeksualci) koji sudjeluju u chemsex partyju u bungalovu; ovaj performans Driesa Verhoevena ionako već uzima u obzir voajerizam promatrača_ice. Može li nam zbunjenost koju osjeća u tom okruženju reći nešto o tome kako percipiramo slobodu?
…
Dok silazim s bicikla, već mi je žao što sam na NarkoSeksualce došla sama. Ovo se čini kao događaj na kojem bi bilo ugodno biti u društvu. Prolazim pored Brasserie de la Senne prema blago močvarnom polju s jednim bungalovom u daljini. Kad stavim slušalice koje se nude posjetitelji(ca)ma, čujem zvukove techna. Ovi repetitivni zvukovi pokazat će se vjesnicima onoga što dolazi. NarkoSeksualci su loop bez kraja – do ponoći, u svakom slučaju.
Stigavši do bungalova, tražim mjesto među gledatelji(ca)ma koji već stoje ili šetaju, s dobrim pogledom na prozor. Idem li na ulazna vrata, u spavaću sobu, kupaonicu ili radije dnevnu sobu? Sedam golih muškaraca, neki u BDSM opremi, lutaju prostorijama. Odmaraju se, čini se, između vođenja ljubavi ili uzimanja droge, a posebno njihove kombinacije: chemsexa. I kako to često biva sa seksom i drogama, čini se da su muškarci (a s njima i publika) podložni nekoj vrsti vječne sadašnjosti ili barem dezorijentiranosti u smislu protoka vremena. Zalazi li sunce, ili možda izlazi? Nije bitno.
Muškarci izgovaraju iste riječi, svi u isto vrijeme. U kutovima bungalova vise mikrofoni koji lukavo onemogućuju (barem meni) da zaključim koji glas kome pripada. (Dok ovo pišem, čak počinjem sumnjati jesu li te riječi uopće izgovorene uživo.) Ovaj amalgam glasova, u kombinaciji sa svijetlosivim lećama koje svi muškarci nose, stvara otuđujuću dehumanizaciju. Dehumanizaciju koja je, naravno, u opreci s nevjerojatno ljudskim porivima koji nam se tako eksplicitno prikazuju. Nadalje, nitko ovdje nema ime ni identitet. Ova anonimizacija pojačava dojam da se ne radi o pojedincima, već o fenomenu.
Stroj za užitak
Možda se čini da tabui ovdje ne postoje, ali muškarci govore o njima. Chemsex se opisuje kao čin protesta, kao zahtjev za samoodređenjem, kao izraz oslobođenja. Njihova priča o osnaživanju redovito se vraća na nešto što se može sažeti na „autentičnost.“ Koncept koji se češće pojavljuje kada se govori o opojnim sredstvima i navodnoj slobodi koju ona nude. Uostalom, može li se išta autentično dogoditi kad ste pod utjecajem droge? Gledište ovih muškaraca čini se jasnim. Zašto bi me bilo briga je li stvarno ili nije? Osjećam se kao da je stvarno. Jebi se, majko prirodo.
Sve me podsjeća na stroj za užitak, poznati misaoni eksperiment američkog filozofa Roberta Nozicka koji je želio opovrgnuti hedonizam dopuštajući ljudima (hipotetski) da biraju između svakodnevnog stvarnog života i puno ljepše, ali lažne stvarnosti. Većina ljudi tvrdi da je autentičnost njihove sreće najvažnija. Ali zar se ne može tvrditi da svi stalno tražimo strojeve za užitak u našim stvarnim životima – i ne samo u opojnim sredstvima? Prema tom tumačenju, ne bi bilo iznenađujuće da su se queer muškarci još više okrenuli određenim „iluzijama“ – u ovom slučaju drogama – budući da im je stoljećima bio (i još uvijek jest) uskraćivan pristup sretnom i bezbrižnom „normalnom“ životu. Ili, kako glasovi objašnjavaju: Stoljećima nismo imali primjera kako živjeti naše živote. Jer smo bili percipirani kao devijantni i u krivu.
Ovaj bungalov izgleda kao veliki stroj za užitak. Ali ostaje pitanje je li uspješan. Naravno, postoji nešto osnažujuće u onome što ti ljudi rade i govore. S druge strane, nemoguće je ignorirati njihove prazne poglede. Svjedoci smo kretanja prema intimnosti koje, paradoksalno, često dovodi do manje ranjivosti, veće udaljenosti i usamljenosti. Čini se da strah i prijetnja od AIDS-a ostaju u prošlosti. Glasovi govore kako anti-HIV pilula PrEP znači da sada mogu raditi što žele – bez kondoma i bez obaveza. No, je li oslobađajući potencijal prošlih vremena postao današnji opresivni životni standard? Je li to zapravo još jedan izdanak neoliberalnih kapitalističkih vrijednosti? Verhoeven nudi prostor za trvenje između različitih interpretacija.
Zamršeni rad prstiju
Jedan od muškaraca odlazi do CD playera i stavlja White Rabbit Jefferson Airplanea. Pjesma za koju je dobro poznato da simbolizira stanje opijenosti, ali čiji tekst sada zapravo odaje nešto o načinu razmišljanja u ovom bungalovu. Grace Slick, koja je pjesmu napisala nakon acid tripa, upotrijebila je slike iz Alise u zemlji čudesa kao poticaj da slijedi svoju znatiželju. Droge je opisala kao sredstvo širenja uma. Postala je to jedna od prvih pjesama koje spominju drogu, a koja je prošla mimo cenzora na radiju. Jesu li NarkoSeksualci sličan, samo suvremeni prijestup? I kakav točno? Pitam se to dok promatram genitalije izvođača koji visi naglavačke. Postavlja se i pitanje (auto)cenzure i toga koliko predstava jest ili nije eksplicitna. Je li fingering namještaja (a ne međusobni) Verhoevenova Alisa u zemlji čudesa – način da se dopre do publike kazališnog festivala koja inače ne ide na seks zabave? Ili, važnije, je li to način predstavljanja chemsexa – umjesto da ga se jednostavno uistinu doživi?
Sama Slick je priznala da je gitaristima White Rabbita bilo vrlo teško svirati ovu stvar jer zahtijeva zamršen rad prstiju. I u ovom se bungalovu neprestano odvija podjednako zamršen rad prstiju. Stol, zid, prozorska daska… sa svakom česticom prostora muškarci vode ljubav. Povremeno se dodiruju, kratko, letimično, ali inače kao da su zaokupljeni prvenstveno prostorom i sobom, svojim zadovoljstvom. Je li to „intimnost“? Ili stroj za užitak ovdje pobjeđuje međuljudske odnose? Briga koju muškarci smatraju svojom. Uostalom, tko smo mi da odlučujemo koji je oblik intimnosti prikladan za njih? Na neki način, nakon svega, ovo se mjesto samo čini autentičnijim nego bilo gdje drugdje. Svatko može biti svoj, i tu nema pretenzija, lažnih obećanja, lažnih očekivanja. Svima je jasno koja je namjera, a čemu tu nije mjesto – romantičnim osjećajima, na primjer.
Na prvi pogled se čini da smo negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, sudeći po namještaju, no nekoliko anakronizama to demantira. Primjerice, u nekom kutu nalazi se iPhone koji se puni – iako mobitela inače upadljivo nema. Na podu ima zalutalih konfeta, ali inače je ovo prilično sterilan, ogoljeli prostor. Ništa više od najnužnijih stvari. U hladnjaku su samo pića, namijenjena tome da se s vremena na vrijeme ispere GHB.* Hladno svjetlo se razvija s fazama putovanja, a tako i zvučna slika. Ima trenutaka svojevrsne paralize, ugodne smirenosti, ali i hiperaktivnih plesnih seansi, individualnih i kolektivnih. Njihovo stanje postojanja i prostor koji odražava to stanje mijenjaju se između blagog, maničnog i kvazikomatoznog. Što je vani mračnije, to se više insekata roji po prozorima, zavirujući unutra gotovo jednako znatiželjno kao i mi.
Na zidovima bungalova vise fotografije Marshe P. Johnson, plakati prosvjednih marševa i rad Keitha Haringa, umjetnika koji je umro od AIDS-a. Ono što se prvo čini kao upisivanje u povijest, ubrzo stvara dojam poziva na kritički pogled. Kako će fenomen chemsexa ući u povijesne knjige? Kao daljnji korak u oslobađanju queer zajednica? Verhoevenov odgovor, koji u samoj izvedbi ostaje zadivljujuće otvoren, ipak je nedvosmisleno gurnut u prvi plan na polici s knjigama, na kojoj nisu samo knjiga o koktelima i djela Edgara Allana Poea, već i Testo Junkie Paula B. Preciada i bestseler Clementine Ford iz 2020. Boys Will Be Boys. Power, Patriarchy and Toxic Masculinity. Kroz ove knjige, Verhoeven još jasnije pokazuje da se njegove ideje o chemsexu ne stapaju besprijekorno s onima ljudi u bungalovu; on sam želi barem dovesti u pitanje emancipacijski ideal chemsexa. Je li se revolucionarni zamah negdje usput izgubio?
Moralna superiornost?
Obraćanja izvođača publici na trenutke su ironična i prijekorna. Mi smo medicinsko osoblje. Dajemo jedni drugima speed ako to nekome treba, ili poljubac. Smatrate li to zabrinjavajućim? Hoćete da umjesto toga radim jogu? Suočeni smo s našim licemjernim, snishodljivim idejama o tome koliko devijantni, ali ne previše devijantni, drugi smiju biti. Koliko transgresivna smije biti transgresija? Nije im namjera slijediti normu našeg pristojnog, heteronormativnog društva.
U pronicljivom eseju koji je Dries Verhoeven objavio nakon ove predstave, on opisuje koliko se novostečenih sloboda za gej muškarce doima kao ograničenje, kao svojevrsna neutralizacija. Glas lakonski kaže: Nisam tvoj idealni homoseksualac, darling. Nisam u braku. Nisam monogaman. [..] Zato me prestani jebeno patologizirati. Sve je u redu sa mnom. Ne treba me popraviti. Tješim samu sebe – za ovo nisam kriva. Zar ne?
Ključni aspekt ovog performansa je, naravno, voajerizam. Kao gledatelji_ce, stojite vani i gotovo gurate jedni druge kako biste bolje vidjeli izvođače u bungalovu. S druge strane, također se osjećate promatranom od strane muškaraca unutra, koji redovito uspostavljaju kontakt očima s vama i održavaju ga. Vrlo ste svjesni svog pogleda, stvari (ili dijelova tijela) koje stalno gledate, svog izraza lica, a posebno razlike u ranjivosti između vas i izvođača. Doista, nije voajerizam između mene i izvođača ono što me pogađa. To bi, naime, i u jednom klasičnom frontalnom rasporedu bilo izvjesno. Zanimljivije je koliko se bavim drugim gledatelji(ca)ma, dijelom i zbog uređenja ovog skromnog bungalova s nevelikim prozorima. Morate stalno prolaziti pored ljudi, gledati preko njihovih ramena, a ponekad čak i gledati ravno u oči posjetitelj(ic)a s druge strane.
Kao publika, svjesni ste da vas Verhoeven suočava s fenomenom koji se često prikazuje na nesuptilan način. Dio populacije možda chemsex doživljava kao nešto vrijedno prezira, problematično, kao „stranputicu,“ dok ga dio nekritički romantizira. A upravo očekivano miješanje tih skupina u publici stvara zanimljivu napetost. Primjećujem da se pitam stvari poput „Je li i taj član publike to već radio?“, „Šokira li ih ovo ili ne?“ ili čak „Misli li ona da sam ja to nekad radila?“ Drugim riječima: uključujem ih u ono što gledam i neugodno sam svjesna toga da i oni vjerojatno rade istu stvar. Dolazi do apsorpcije – svi postajemo dio ovog spektakla.
Ne staje sve na tim pitanjima. U nekom trenutku uhvatim se kako krećem prosuđivati, možda čak i patologizirati druge gledatelje. Na primjer, na trenutak mi se prikrade osjećaj da netko „previše uživa,“ da predugo održava kontakt očima, da stoji preblizu prozoru ili da preveselo pleše – kao da je to išta drugo nego zabava. Možda nisam šokirana onim što vidim u bungalovu i ne osuđujem izvođače, ali čini se da indirektno ipak projiciram određene norme na druge gledatelje_ice. Postajem bolno svjesna svoje nekadašnje moralne superiornosti, kada sam još mislila da sam potpuno bez predrasuda. Zašto mislim da bismo ovaj spektakl trebali gledati s distance, bez prevelikog užitka? Ne odražava li i to neizravno prosudbu? Navodno se jako trudim biti idealna gledateljica, ali što to znači? Je li moj razmetljivo ozbiljan, navodno „samosvjestan“ način gledanja doista toliko otvoren?
Zbunjenost i dvosmislenost koju osjećate kao gledateljica prema onome što percipirate, kao i onome što mislite za sebe, elegantno se razotkriva u NarkoSeksualcima, odražavajući nijansirani pogled na fenomen chemsexa. Postavlja se zastrašujuće pitanje je li to onda sloboda. Ali i pitanje tko o tome može ili treba išta misliti.
Kad se loop nastavi na mjestu gdje sam se upravo priključila, sve što vidim i čujem postalo je samo otuđenije. Ne usuđujem se ostati do kraja – bojim se svjetala koja će se upaliti nakon zabave – te se kroz visoku travu provlačim do svog bicikla. Bit će to usamljena večer kod kuće, a jedini high bit će slaganje hrpe bijelog rublja. Ipak, to se čini prikladnijim načinom za „probaviti“ NarkoSeksualce nego ispijanjem pića u Brasserie de la Senne. Ah, opet ta nadmoć! Jednog dana možda ću i ja to moći prihvatiti: Ja nisam tvoja idealna gledateljica, dušo.
Tekst je izvorno objavljen na portalu rekto:verso, a nastao u je partnerstvu rekto:versa i Etcetera Summer School Kunstkritiek.
Prijevod: Jasmina Ravnjak
- *Gamma-hydroxybutyrate, party droga.
