Krajem prosinca 2024., Hana Hanak, Tara Beata Racz, Katrin Radovani, Petra Šabić i Zorana Unković, okupljene u kolektiv Atelje na Ribnjaku, službeno su otvorile vrata zajedničkog prostora na adresi Ribnjak 18 u Zagrebu. Razgovarajući kratko tijekom otvorenja, shvatili_e smo da postoji potreba da o nekim temama njihovog zajedničkog djelovanja unutar kolektiva dublje popričamo, pa smo se odlučili_e ponovno okupiti. Nije nam bilo važno samo adresirati rad njihovog novonastalog kolektiva, već popričati i o boljkama s kojima se suočavaju kao umjetnice u potrazi za radnim prostorom, o zalaganju za lokalnu zajednicu i marginalizirane skupine, te o tome što ih pokreće da nastave s umjetničkim radom.
Kako se vas pet okupilo u pokretanju zajedničkog ateljea i kako je tekao proces pronalaska prostora na Ribnjaku?
Tara: Proces je bio spontan i organski. Znamo se još iz studentskih dana kao kolegice na Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon Akademije, slikala sam u svom stanu koji sam pretvorila u atelje, ali sam nakon nekog vremena zaključila da mi nedostaje društvo i dijeljenje slikarskog iskustva. Jedan me dan Hana nazvala i rekla da je našla prostor na odličnoj lokaciji, a kako je bio relativno skup, bilo je logično da se udružimo i dijelimo troškove.
Hana: Kao što svaka ptica na grani valjda već zna, pronalazak ateljea nije lak zadatak. To pokazuje i nedavni natječaj Grada Zagreba koji je odlučio ustupiti gradske prostore u kojima već jesu profesori na Akademiji, etablirani umjetnici_e ili naši_e kolege_ice koji_e su ulupali dobre novce da bi njihov gradski prostor bio funkcionalan. S druge strane, svi znamo kakve su cijene najma. Neću ulaziti u stambeno pitanje grada Zagreba, ali kada mi se na oglasu otvorio prazan stan u centru grada, palo mi je napamet da će jedino biti moguće pronaći radni prostor ako troškove podijelimo na nekoliko dijelova.
Katrin: Traženje ateljea najčešće je dugotrajan, mukotrpan i iscrpljujući proces, a k tome se puno stvari mora poklopiti da bi prostor bio pogodan za korištenje kao atelje. Zorana, Petra i ja nismo bile prošle na natječaju za dodjelu gradskog ateljea mladim umjetnicima_ama, ali nismo htjele odustati od našeg planiranog koncepta ateljea pa smo nastavile smo potragu za prostorom.
Zorana: Od poznanstva tijekom studija do okupljanja oko sličnih ideja, spojila nas je ljubav prema umjetnosti, radu s ljudima, ekologiji, ranjivim skupinama, zajedništvu i potpori koje sadrži zdrav kolektiv. Svaka od nas ima svoja znanja i kvalitete koje smo odlučile uobličiti u atelje koji živi, kako autonomno, tako i sa zajednicom i uz nju.
Kako je zamišljen i organiziran vaš atelje? Možete li nam reći nešto više o konceptu i funkcionalnosti prostora?
Tara: Atelje na Ribnjaku zamišljen je kao radni atelje, ali i kreativni hub, odnosno mjesto susreta i razmjene ideja. Imale smo zajedničku viziju da učinimo atelje otvorenim za javnost u obliku provođenja raznih umjetničkih događanja poput izložbi, performansa, kreativnih radionica, predavanja i druženja. Za mene je to prostor slobode u kojem mogu istraživati, eksperimentirati, igrati se i stvarati.
Zorana: Atelje je u startu imao savršen raspored i broj prostorija za naše potrebe.Vrlo brzo smo se dogovorile oko svega, a istom se brzinom i lakoćom dogovaramo i dalje, što nam je, kao kolektivu, dobar pokazatelj naše suradnje. Prostor je zamišljen prvotno kao naš radni umjetnički prostor gdje nastaje sva ona (prljava) čarolija koja se ne vidi iza naših umjetničkih djela. Jedan od razloga zbog kojeg smo odlučile otvoriti naša vrata javnosti je upravo taj da posjetitelji imaju priliku vidjeti proces i rad koji se nalazi iza proizvoda.
Kakve radionice zasad nudite? Postoje li određeni tematski klasteri kojima se želite dalje baviti u vašem radioničkom djelovanju?
Katrin: Naš program varira od mjeseca do mjeseca. Uz tematske i pojedinačne radionice imamo i cikluse kao što su, na primjer, ciklus art-terapijskih radionica Put prema sebi ili Art Temple, zvukoslikovni ciklus meditativnog slikarstva i zvukoterapijskih instrumenata. Planiramo pokriti široki spektar tema i djelatnosti – od upcyclinga i recycle arta, terapijskog umjetničkog rada, kreativnih radionica za djecu i odrasle, ženskih art krugova, queer i LGBT art radionica, mindfulnessa i meditativnog slikarstva pa do aktivizma i feminizma.
Zorana: Ono što je divno i (meni) inspirativno kod našeg kolektiva je upravo činjenica da svaka od žena s kojima dijelim prostor ima ogromno znanje, vještine i iskustva kojima se međusobno nadopunjujemo i obogaćujemo.Planiramo održavati terapeutske radionice plesa, pokreta i glasa, iskustvene radionice kroz tehnike ekspresivne art terapije, kao i otvaranje tema koje još uvijek nemaju svoje etablirano mjesto u javnom diskursu, poput važnosti igre i kreativnosti u mlađoj i adolescentskoj dobi za poticanje razvoja kognicije i emocije, ili važnost igre u odrasloj dobi kao prostora za zacjeljenje, osobni izričaj i mentalnu higijenu. Cilj nam je stvoriti sigurno i prihvaćajuće mjesto za sve pojedince dobre volje i otvorenog srca.
Petra: S obzirom na to da smo u prostor ateljea osim svojih radova unijele i svoje proširene interese, međusobno se podržavamo i osnažujemo kako bi te interese podijelile i s publikom. Prije nekoliko godina uplovila sam u svijet regenerativnog dizajna i održive umjetnosti, stoga planiram seriju radionica koje će koristiti reciklirane materijale i otkriti skriveni potencijal u odbačenom – primjerice, radionica izrade tepiha i krevetića za životinje od starih čarapa, radionica izrade crtaće tinte od starih vrećica čaja te druge susrete na kojima ćemo se baviti time kako doskočiti konzumerističkom impulsu koji nas prati na svakom koraku.
Kakvu publiku želite privući svojim programima i radionicama? Jeste li fokusirane na neku specifičnu zajednicu ili želite djelovati i šire?
Tara: Želimo privući raznoliku publiku otvorenu za kreativnost, učenje i zajedništvo. Prvenstveno se fokusiramo na lokalnu zajednicu jer želimo stvoriti prostor koji je autentično ukorijenjen u našem okruženju i odgovara potrebama ljudi koji žive i stvaraju ovdje. Naš prostor zamišljamo kao mjesto susreta za umjetnike_ce, kreativce_ke i sve one koji_e traže inspiraciju – bez obzira na dob, iskustvo ili pozadinu. Želimo da naši programi i radionice budu dostupni svima, od početnika_ca i entuzijasta_kinja do profesionalaca_ki koji_e traže nove suradnje i ideje.
Katrin: Mislimo da umjetnost ima divnu terapijsku, ali i povezujuću kvalitetu, pomaže da se ispletu niti zajedništva i zajednice. Voljele bismo (su)djelovati na lokalnoj razini, gradeći lokalnu zajednicu i prateći njene potrebe, posebno potrebe marginaliziranih skupina kojima je manje sadržaja namijenjeno. Naravno, želimo djelovati i šire, u nadi da će naše djelovanje kao samoorganiziranog kolektiva odjeknuti i dati svoj doprinos kulturno-umjetničkoj ponudi. Svakako bismo htjele pomoći promijeniti uvriježeno mišljenje da je umjetnost samo za odabrane i talentirane. Želimo dati različite mogućnosti percepcije koristi i svrhe umjetnosti, različite komponente stvaranja i kreativnog izražavanja, ali i različite mogućnosti umjetničkog aktivizma i djelovanja u zajednici. Moćno je to što se sve može uraditi s umjetnošću.
Koliko su općenito bitni ateljei kao prostori za umjetnice i umjetnike, i što smatrate prednostima formiranja zajedničkog ateljea s drugima?
Tara: Za mene dijeljenje ateljea znači puno više od samog prostora za rad. To je mjesto gdje kreativnost postaje zajednička energija, a ideje se rađaju iz susreta s drugim umjetnicima. U takvom prostoru osjećam da nisam sama – dijelim izazove, uspjehe i trenutke inspiracije s ljudima koji razumiju što znači stvarati. Svaki razgovor i pogled na tuđi rad potiče me da promišljam drugačije, da istražujem nove pristupe. Tu je i osjećaj zajedništva – podrška koja dolazi spontano, iz okruženja u kojem se međusobno potičemo i osnažujemo. Osim toga, zajednički atelje olakšava mnogo praktičnih stvari – dijelimo troškove, resurse i opremu.
Katrin: Ateljei su kreativni hubovi, prostori za umrežavanje, razmjenu iskustava, ideja, za umjetnički, ali i osobni rast i razvoj. Mi bodrimo, potičemo i hrabrimo jedna drugu, te učimo jedna od druge. Netko je uvijek u ateljeu da pomogne ili motivira, i to je divno, osnažujuće iskustvo. Baviti se likovnom umjetnošću je često samotan posao i lako je upasti u kolotečinu ili izgubiti volju i motivaciju. Ono što publika najčešće vidi je finalni produkt, a sam proces stvaranja, promišljanja, propitivanja, padanja i dizanja događa se unutar četiri zida ateljea. U zajedničkom ateljeu imaš osjećaj da te netko vidi i da te može razumjeti i podržati. Osim financijske i materijalne vrijednosti udruživanja, tu je i taj vrijedan psihološki efekt. Također, umjetnički ateljei imaju tendenciju postati dio kulturno-umjetničke ponude grada te imati snažno djelovanje na razvoj kulturnog sadržaja neke sredine.
Zorana: Sve smo mi tijekom studiranja dijelile klase na Akademiji, funkcionirale u nekoj zajednici koju nismo nužno birale, ali se nebrojeno puta pokazalo koliko je važno imati sustav podrške. Po završetku Akademije, puno nas se nađe u situaciji u kojoj više nema podrške institucije, zajednice, mentora_ica ili kolega_ica. Posao umjetnice zna biti prilično usamljen; u osobnim smo procesima, zatvoreni u radu, uništavanju i ponovnom započinjanju. Zaboravimo prednosti dijeljenja ideja, traženja sugestije ili savjeta.Atelje nije samo radno mjesto, to je mjesto susreta ljudi i ideja, rasprava i podrške. Ovakav oblik kolektiva nam daje svježe perspektive, olakšava nam svakodnevicu ekonomski i emotivno, i nudi mogućnosti koje osamljeni rad ne pruža.
Kako financirate održavanje ovog prostora i smatrate li da su ovakvi prostori održivi na duge staze?
Tara: Naš prostor je nov i još uvijek smo u procesu uhodavanja. Trenutačno istražujemo najbolje načine kako osigurati održivost, a sustav financiranja tek treba stati na svoje noge. Svjesne smo da je ovo izazovan proces, no vjerujemo u potencijal zajednice i snagu suradnje. Naš je cilj razviti model koji će spojiti članarine, podršku kroz projekte i natječaje, kao i dodatne aktivnosti poput radionica, izložbi i suradnji. Istovremeno, gradimo mrežu podrške unutar zajednice i tražimo partnere_ice koji dijele našu viziju. Iako smo na početku, uvjerene smo da će ovaj prostor s vremenom postati održiv i prepoznat kao mjesto koje potiče kreativnost, razmjenu i povezivanje.
Za otprilike godinu dana se morate iseliti iz prostora na Ribnjaku zbog renovacije zgrade. Kako se osjećate zbog (ne)izvjesnosti i pravite li već sad planove za premještaj?
Hana: Da, ako ste mislili da je ov priča sa sretnim završetkom, nažalost nije! Cijelo vrijeme se podsjećamo na nesigurnost ostanka u prostoru, ali mislim da sve idemo prema principu „dan za danom“.
Katrin: Možda, nažalost, i za manje od godinu dana, jer se ne zna točno kada će započeti obnova zgrade. Od lokacije i stana bitniji su nam ipak ljudi i zajednica koja se okuplja oko ideje i onog što ćemo ovdje izgraditi. Svakako ćemo se opet prijaviti i na natječaje za gradske prostore i tražiti druga, trajnija rješenja. Vjerujemo da ćemo, ako ne ovdje, svoju sreću pronaći na nekoj drugoj lokaciji.
Što biste poručile drugim mladim umjetnicama i umjetnicima koji razmišljaju o pokretanju sličnih prostora?
Tara: Poručila bih im da se ne boje napraviti prvi korak. Stvaranje zajedničkog prostora može biti izazovno, ali je nevjerojatno vrijedno iskustvo. Ovakvi prostori ne samo da omogućuju rad, već postaju mjesta gdje se razvijaju ideje, stvaraju suradnje i gradi zajednica. Ključno je krenuti od male, ali čvrste ideje i okružiti se ljudima koji dijele sličnu viziju. Budite spremni na učenje kroz proces – od pronalaska prostora i financiranja do organizacije i stvaranja zajedničkih pravila. Transparentna komunikacija i jasni ciljevi pomoći će vam da svi sudionici_e osjećaju odgovornost i pripadnost. Najvažnije – vjerujte u ono što stvarate. Zajednički prostori su mjesta koja rastu s ljudima koji u njima stvaraju. Iako početak može biti nesiguran, trud i energija uloženi u njih uvijek se višestruko vraćaju.
Hana: Osobno preferiram svoj mir i prostor u koji se mogu zatvoriti, zato sam u početku inzistirala da imam vlastitu sobu u ateljeu. Međutim, nedostajalo mi je kretati se u umjetničkim krugovima, vidjeti što drugi ljudi rade ili prokomentirati neku ideju. Mislim da se bilo kakvo cimerstvo gradi na nekom OK odnosu, bitno je da se svi toleriraju i da razumiju osobe s kojima dijele prostor.
Katrin: Biti dio nečeg izuzetno je osnažujuće i ohrabrujuće, umjetnost treba vratiti među ljude, i za ljude! Poručila bih im da zovu druge, raspituju se, traže podršku, dijele svoja iskustva, traže suradnje, udruže se i šire mrežu – možda čak izvan svoje sigurne zone. Najčešće odustaju oni_e koji_e se osjećaju sami_e i izolirani_e.
Petra: Ostati otvoren prema ljudima i potencijalnim suradnjama, ne bojati se tražiti pomoć ili savjet i, ono možda najteže, ostati vjeran svojim idejama i dopustiti im da se transformiraju u nešto novo. Ranije sam jako cijenila svoju samoću u radu, ali dobro je da se mijenjamo. Govoreći iz trenutačne pozicije, izrazito sam zahvalna i sretna što sam pronašla okruženje u kojem mogu računati na podršku iskreni razgovor. Zajedništvo je budućnost jer nas se predugo učilo da moramo sve sami i da je traženje pomoći znak slabosti. Treba cijeniti i njegovati svoj mir, ali i harmonično se otvarati prema novim iskustvima. U tom međuprostoru život voli zavrtjeti kolo i postaviti nam na put nešto sasvim neočekivano.
Zorana: Dobri ljudi privlače dobre ljude pa tako i dobre ideje, a djelovanje u obliku kolektiva svakako će olakšati taj proces. Obveze se rasporede, dogovori se uvijek mogu postići, a kada postoje želja i volja, sve je moguće.Ovaj svijet vapi za zajedništvom, idejama i projektima koji odstupaju od norme, za prostorima susreta, kulture i prihvaćanja. Apsolutno podržavam svaku inicijativu prema inkluzivnijoj i kvalitetnijoj zajednici.
Redovne obavijesti o događanjima i radionicama u Ateljeu možete pratiti na Instagramu i Facebooku, a možete se prijaviti i na newsletter!
