Objavljeno

Andrea Zlatar: Dodiri, otpor, žene

‘Dodiri, otpor, žene’ podnaslov je nove knjige Andree Zlatar ‘Rječnik tijela’ (Ljevak, 2010.), koju je autorica posvetila prijateljicama i prijateljima koji vole čitati.

Knjiga je nastala pisanjem, razmišljanjem i pripovjednim kruženjem oko niza pojmova koji su vezani uz tjelo, kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukcija… Razgovor s autoricom nastojao je kružiti oko teksta, oko nekih pronađenih teritorija osjeta u knjizi.

‘Rječnik tijela’ nije rječnik tijela. Je li ‘Rječnik tijela’ svojevrsni rječnik vašeg čitanja o tijelu te pisanja o tijelu i iz tijela?

«Rječnik tijela» nastao je kroz pisanje i čitanje o tijelu, kroz pisanje i čitanje tijela. Koliko god bili zanimljivi različiti sociološki, antropološki, medicinski i drugi rječnici tijela, meni je uvijek pitanje bilo isto, uvijek iz prvog lica: što doživljavam, što vidim, što osjećam. Taj je cijeli tekst napisan iz tijela, jer ja ne mogu podijeliti osobu koja piše od tijela – tijelo piše. Pa čak i doslovno, kad tipkamo po tastaturi, ili kad bilježimo na listovima papira, to piše tijelo, piše ruka. Pisati iz tijela znači zapravo iskrenost, ili još teže – nemogućnost pretvaranja, laganja.

U predgovoru sami doskačete bibliotečnoj klasifikaciji i umjesto tzv. žanrovske, predlažete nediscipliniranu etiketu kojom knjigu nazivate autobiografskom književnom kritikom. Što za vas, u slučaju „Rječnika tijela“ znači autobiografsko, a što književnokritičko?

Ne mogu dijeliti čitanje od pisanja, kritički tekst od sasvim teorijskih refleksija. U grafičkoj podjeli «Rječnika tijela» čini se da je autobiografsko ono što je pisano kurzivom, a književnokritičko ono uobičajenim, ravnim tipom slova. Zapravo je sve pomiješano, jer tekstovi o književnosti uvijek imaju upisani autobiograski odnos, a autobiografski tekstovi ne mogu biti lišeni osobnog. Osobnog kao osobnog, osobnog kao tereta – što uvijek znači napor prema otvaranju.

Suvremena proza koju iščitavate kroz knjigu, govori, posredno i neposredno, protiv funkcionalizacije tijela, protiv njegova opredmećenja u tipiziranim reprezentacijama, protiv fiksacije normama, protiv uporaba i zloporaba tijela. O kojim se autoricama i autorima radi i kakve strategije u svom pisanju koriste? Što tijela rade i što se tijelima radi unutar aktualne biopolitičke tzv. stvarnosti?

Jedan od mogućih podnaslova ove studije trebao je glasiti: «funkcionalne pretvorbe tijela u suvremenoj književnosti». S jedne strane, riječ «funkcija» ovdje se rabi kao jasan način izbjegavanja supstancijalne bipolarnosti subjekta i objekta (tijela kao subjekta i tijela kao objekta). Funkcija tijela, odnosno, funkcije tijela jesu ono što ih u suvremenom društvu određuje u njihovoj različitosti i raznolikosti. Daleko izvan klasičnih i tradicionalnih filozofskih pitanja o odnosu «tijela i duše», danas su «tijela bez duša» prvenstvena mjesta funkcionalizacije ljudskih subjekata. Tijela se, naime, definiraju kroz uporabu čak i onda kad nisu postavljena kao sredstvo ili objekt.

Stanovita funkcionalizacija subjekta tako je temeljni postav suvremenoga raspolaganja tijelom – o čemu govore sociološki uvidi o načinima kako se tijelo danas predstavlja u socijalnim strukturama (društveni običaji, konvencije, kodovi ponašanja, medijska prezentacija). Funkcionalizacija tijela najvidljivija je možda u prostoru sporta, gdje se tijelo pretvara u mašinu čije su pojedine sposobnosti dovedene do maksimuma razvoja.

Stanovita funkcionalizacija subjekta tako je temeljni postav suvremenoga raspolaganja tijelom – o čemu ne govori samo sociologija već i književne autorice i autori. Nema smisla nabrajati ih sve, ali okviri su jasni: Slavenka Drakulić koja piše o bolesnom tijelu, o silovanom tijelu, o tijelu kao prostoru umjetničke ekspresije. Daša Drndić koja otvara pitanja tijela koje je izručeno mučenju i pamti traumu. Talijanski pisac Paulo Giordano koji, iz aspekta tinejđera, ne govori eksplicitno o temama anoreksije ili samoozlijeđivanja, nego naprosto govori o tome kako smo – kao osobe, kao tijela − sami.

Među esejističke, književnokritičke tekstove, umećete, dakle, tekstove intimističkog, narativnog, autofikcionalnog karaktera, i tiskate ih u kurzivu. Kako su nastajali ti tekstovi – slučajno, fragmentarno, pisanjem čitajući…?

Odgovor bi bio – na sve načine koje ste nabrojali,… to se svodi na jedan temeljni osjećaj: da pišeš onda kad ne moraš pisati, kad nemaš naručen tekst, kad pisanje naprosto krene. I mogu biti fragmenti, nekoliko rečenica prije jutarnjeg odlaska na posao, ukradene rečenice za vrijeme sastanaka (to mi je najdraže), pa onda noćna pisanja na kompjuteru. Puno je značilo to što sam imala podršku Irene Matijašević s 3. programa Hrvatskog radija koja uređuje emisije «slobodnog formata», pa ta sam nekoliko tekstova – ohrabrena tom otvorenošću, napisala prvo za radio.

„There is no theory that is not a fragment, carefully perserved, of some autobiography.“ (Valery); Na koji način vaše dugogodišnje bavljenje autobiografskim tekstovima utječe na vaše pisanje, bilo ono teorijsko, autobiografsko ili nešto treće?

Brrrrrr. Grrrr. To je najslabija točka nas koji se teorijski bavimo autobiografijom – uvijek se otkrije da zapravo imamo za to neko osobno uporište, ili da se naše pisanje o autobiografskim tekstovima pretvori u autoreferentno traganje za vlastitim porijeklom pisanja. Još jedan francuski pisac i teoretičar autobiografije – Lejeune – jednostavno je rekao: kad se jednom toga takneš (dnevnika, pisama…) zaražen si za cijeli život.

Čitanje autobiografskih tekstova u kojima se autori/ce reflektiraju nad svojim pisanjem, samo potiče upisivanje vlastitog autobiografskog pisma u ono tzv. kritičko ili teorijsko.

„Vidim i sama, slika je plošna, znam da za gledanje traži više prostora, ali sa skulpturom, s tijelom je drugačije: ono traži prostor unaprijed. Tijelo zauzima prostor, i te kako, čak i onda kada kao da se samo uzdiže u prostor, poput nekih drugih skulptura Louise Bourgeois.“

 

„Sutradan, sve je bilo isto. Knjiga o Louise Bourgeois i dalje je stajala na vidljivom mjestu, odmah pokraj laptopa. Tako da iz nje mogu nešto prepisati. Recimo, rečenicu o sjećanju: „Ja trebam svoja sjećanja, ona su moji dokumenti.“ I drugu: “Nisu samo naša sjećanja već i naši prostori smješteni“, postoje u prostoru, kao da je „naša duša jedna vrsta obitavanja“.

(Rječnik tijela, str. 31. i str. 34.).

Koje vam knjige ovih dana stoje pokraj laptopa?

Izbor je slučajan i nije slučajan. Iskoristila sam neko sniženje izdanja Antibarbarusa u auli FF-a, pa su sada knjige – ne oko mog kompjutera, nego na krevetu, uz krevet, na podu, upravo ta izdanja. Na prvom mjestu, studija Leonide Kovač o oblicima samoreprezentacije umjetnica u 20. stoljeću. Divan naslov. Anonimalia. Onda dvije knjige filozofskih eseja, o biopolitici (Krivak) i o strahu (Furedi). Paraleno s time život beletristike – genijalni Trueba, pa za mene sasvim novo iskustvo čitanja romana – ‘Ljepotica gospodnja‘ Alberta Cohena.

Poeziju preskačem, jer ne mogu nabrojiti, još manje izabrati. Emily Dickinson je uvijek blizu.


Povezano