Amy Conroy: O dokumentarnom kazalištu, lažima, lezbijkama i običnim ljudima (i kupovini mlijeka)

„Alice i Alice su se autale. Napokon. Dvije iznimne žene čvrsta stava sada se nalaze u predstavi. Nevoljko. Prkoseći stereotipima, ovdje su da podijele s vama nešto na što se nikada nisu osmjelile,“ stoji u najavi predstave I ♥ Alice ♥ I redateljice Amy Conroy, koja je nedavno izvedena u Zagrebu u sklopu Queer Zagreb Sezone.

Predstava je doživjela premijeru na Dublin Fringe Festivalu 2010., osvojivši Fishamble Award for New Writing za Amy Conroy, te Best Female Performance Award za Clare Barrett. Za sve vas koji ste je propustili, donosimo intervju s redateljicom i glavnom glumicom predstave, Amy Conroy. Više o dokumentarnom kazalištu, aktivizmu, lezbijkama i kupovini mlijeka u nastavku.

Reci nam nešto o formi predstave, koju neki opisuju kao 'pseudo-dokumentarnu'. U kojoj mjeri se poigravaš s dokumentarnim kazalištem?

Dokumentarno kazalište kao specifična kazališna forma oduvijek me intrigiralo. Gledala sam jako puno predstava ovog tipa i ne mogu za sve reći da su mi se svidjele, ali čini mi se da je šarm dokumentarnog kazališta u samoj izvedbi predstave od strane „ne-izvođača,“ njihova nesigurnost i ranjivost na pozornici su ono što predstavu čini prekrasnom.

Dokumentarno kazalište kao forma trenutno je prilično popularno u Irskoj i u ostatku Europe, iako sa sobom u pravilu donosi veliku odgovornost. Ja sam se s ovakvim tipom kazališta htjela poigrati jer ono inzistira na istinitosti, iskrenosti i integritetu predstave, koji u principu negiraju samu moju profesiju, a i kazalište kao takvo. Htjela sam zapravo pokušati pomaknuti granicu stvarnog, iskrenog i istinitog, iako mi je teško reći jesam li u tome i uspjela. Ali je li to uopće bitno? Predstava je ono nešto intimno što se događa između publike i izvođača, i kako to onda može biti neiskreno ili neistinito?

Kako si uopće došla na ideju da radiš ovakvu predstavu? Jesi li puno istraživala ili si se više oslanjala na osjećaj?

Ideja je došla nekako spontano. Već se jako dugo bavim kazalištem, što podrazumijeva rad s različitim ljudima kao i s različitim likovima. Ono što mi se činilo izazovnim su „mali“, obični ljudi i njihovi „normalni“ životi. Kako to predočiti na pozornici da se čini stvarnim, a da ima utjecaj na široku publiku, da bude predstava za svakoga? Upravo mi se tu  forma dokumentarnog kazališta učinila posebno pogodnom jer može biti bliska svima, a opet imati snažnu transformativnu moć. U biti, čini mi se da sam htjela napraviti nešto jako veliko na jako mali način.

Kako si pristupila čitavom procesu rada na predstavi? Kako si kreirala likove i koliko je vremena bilo potrebno da se predstava dovrši? S kakvim si se poteškoćama susretala?

Ono što mi je zapravo zadalo najviše stresa je to što sam predstavu htjela prikazati kao stvarnu, utemeljenu na realnoj priči, što, dakako, nije istina. Apsolutno sve je izmišljeno, ali mi se u trenutku činilo da je možda bolje to zatajiti publici kako bi olakšala mogućnost da povjeruju u priču. Kada je predstava bila gotova, davala sam intervjue u raznim irskim novinama, na radiju i televiziji, u kojima sam redovito tvrdila da sam obje Alice upoznala i da su one uvelike sudjelovale u stvaranju predstave, ali da žele ostati anonimne i da ja to svakako poštujem. Sada je to sasvim nebitno, ali sam na neki način htjela testirati ljude i vidjeti hoće li im se nešto fikcionalno činiti stvarnijim ako im je tako servirano.

Što se tiče stvaranja predstave, najteže nam je bilo kreirati specifični fizički izgled junakinja. Trebalo nam je više od mjesec dana da usavršimo šminku, frizure i pokrete koji su dovoljno „obični“. Surađivale smo s genijalnim make-up artistom Valom Sherlockom koji je više-manje napravio čitav posao, i to odlično. U predstavi postoji zvučni zapis koji se u jednom trenutku pušta u kojem junakinje govore o svom prvom zajedničkom seksualnom iskustvu. Zapis smo snimile prethodno u jednom dublinskom hotelu. Trebale smo se naći sa zvučnim tehničarom u predvorju hotela, a da bismo testirale vizualni identitet likova, došle smo odjevene i našminkane kao u predstavi. Našem zvučnom tehničaru trebalo je valjda petnaest minuta  da nas uoči, a uočio nas je  jer smo tad već umirale od smijeha!

Ti si autorica, redateljica i jedna od dvije glavne glumice u predstavi. Je li bilo zahtjevno „igrati“ sve ove uloge? Koja ti je najdraža?

Hm... Jako mi je teško odlučiti. Prvenstveno jesam glumica, ali sam se s vremenom okušala i u pisanju i u režiranju i zapravo volim raditi sve tri stvari. Radim i kao umjetnička direktorica za HotForTheatre i zapravo stalno imam jako puno posla, ali jako volim to što radim! Mogla bih reći da mi svaka od ovih „uloga“ otvara neku novu percepciju.

Koliko je glumica Claire Barrett sudjelovala u radu na predstavi?

Claire je bila integralni dio predstave od samog početka. Zajedno smo osmislile životne priče i jedne i druge Alice, njihovu vezu i odnose s drugim ljudima. Zajedno smo radile na njihovom fizičkom izgledu, načinu izražavanja i hodanja, odlazile smo na spojeve, čak smo zajedno otišle i na dublinski Pride. Zapravo smo radile sve za što smo smatrale da bi junakinje radile s ciljem da ih učinimo što istinitijima. Tako da zaista mogu reći da je Claire imala, i još uvijek ima, velik udio u stvaranju ove predstave.

Junakinje su ''nevidljive'' na više načina: zbog njihove dobi, seksualnosti, spola, karijere… Predstava ova pitanja čini vidljivima publici. Na koji su način ova pitanja zastupljena u suvremenom irskom kazalištu, ako uopće?

Priču o Alice i Alice prvenstveno sam htjela ispričati jer žene koje su starije rijetko vidimo na pozornici. Lezbijke također. Ako ih i vidimo, najčešće je riječ o nekakvoj ekstremnoj reprezentaciji, rijetko se bavi normalnim svakodnevnim životom, koji je očito nedovoljno zanimljiv za kazalište. Postoji, dakako, širok spektar ljudi; međutim, ovi su ljudi većina, a redovito ostaju nevidljivi. U gay kulturi stari su ljudi zanemareni, odbačeni i deseksualizirani. To je kultura koji prvenstveno privlači mladost.

Rekla bih da je ova predstava kriomice politična. U principu ne volim političko kazalište, ali mi se istovremeno čini da je svaka predstava politična jer je stvorena s nekom namjerom, da nešto pita, komentira i slično. Meni je kod predstave najvažniji integritet likova. To je ono što je čini uspješnom, pomisao da su oni toliko kompletni i dorađeni da bi mogli biti stvarni i kao takvi djelovati. U tom slučaju nije bitno hoćemo li predstavu nazvati lezbijskom ili feminističkom.

Možemo li reći da je pojava homoseksualnih likova u kazalištu rezultat socijalnih i političkih promjena ili je možda obrnuto – da život slijedi umjetnost?

Ha! Pa zapravo jedno ne ide bez drugoga. Jedno reflektira promjenu, a drugo propituje uvriježene koncepte.

Da li je u I ♥ Alice ♥ I naglasak više na političkoj dimenziji ili je riječ prvenstveno o osobnoj priči? Što je tebi važnije?

Ovo je tek drugi put da I ♥ Alice ♥ I nastupa u sklopu nekog gay ili queer festivala i zapravo je ne volim stavljati u kalupe. Vjerujem, ili se bar nadam, da je to predstava za svakoga, ne samo za žene ili lezbijke. Mislim da se osoba u bilo kakvoj vezi može u nekom trenutku prepoznati u Alice i Alice. Svi se ponekad svađaju, svi idu u šoping ili kupuju mlijeko. Bez obzira koliko radikalno razmišljali i koliko piercinga imali, svi će jednom biti stari. I dalje će kupovati mlijeko. Meni je to prekrasno.

Osnivačica si kazališne skupine HotForTheatre. Možeš li nam reći nešto više o tome, koji su vaši ciljevi, vizija, planovi?

HotForTheatre osnovan je 2009. Htjela sam raditi na predstavama kakve mi se uistinu sviđaju. Trenutno sam na turneji s dvije predstave: prva je I ♥ Alice ♥ I, a druga Eternal rising of the sun. Treća se zove Break i još uvijek smo u procesu stvaranja. Mislim da im je svima zajedničko to što se sve bave „nevidljivim“ ljudima i situacijama koje generalno ne percipiramo ili unaprijed odlučimo kakve su. Primjerice, Alice i Alice na prvi su pogled samo dvije simpatične starice i gotovo da nam ne pada na pamet razmišljati o njihovoj seksualnosti, o tome da se možda svađaju ili imaju afere.