Sonja Leboš: performans “Čekanje”

Polazište performansa “Čekanje” je doživljena tjelesna povreda čije posljedice još uvijek trpim i koje ću osjećati čitav život. Jedan od razloga za takvo stanje kao posljedicu kompleksne frakture je i dugotrajno čekanje na fizioterapiju, koja je za tu vrstu operativnog postupka (Schatzker VI) bila trebala početi drugi dan nakon druge, osteosintetičke, operacije (prema drugom i trećem mišljenju specijalista u privatnim klinikama).

Čekanje je dovelo do kontrakture koljena i posljedičnog, vrlo bolnog i dugotrajnog, rješavanja te kontrakture u privatnoj klinici. Kroz uobičajeni tijek fizioterapije u državnim bolnicama, gdje su periodi čekanja duži od perioda u kojima je pacijent u aktivnoj skrbi, unutar zdravstvenog sistema za koji svi zaposleni izdvajamo 16.5 % svog brutto dohotka, kontraktura se ne bi ni riješila na zadovoljavajući način (standardi su vrlo niski, u RH se podrazumijeva da ste zdravi ako vam je fleksija koljena 30 stupnjeva, navodno je s takvom fleksijom moguce savladavati stepenice, predlažem onima koji su donijeli tu odredbu da si fiksiraju koljeno na 30 stupnjeva fleksije i popnu, ili još bolje siđu niz stube u Tomićevoj s Markovog trga, npr.). Hrvatske bolnice ni lječilišta jednostavno nemaju kapaciteta za takvu fizioterapeutsku skrb.

U nekim trenucima nije moguće dobiti ni privatnu fizioterapeutsku skrb, jer su licence koje izdaje država ograničene. O toj vrsti fašizma pisati će se jednog dana disertacije, a sama sam tome svjedočila u više navrata kod drugih pacijenata, od kojih su neki bili vrlo mladi, neki vrlo stari.

Naše bolnice su potkapacitirane, liječnici preopterećeni, medicinske sestre i drugo osoblje još i više, lječilišta imamo sve manje, a tržište privatnih zdravstvenih usluga je deregulirano, kao uostalom i cjelokupni zdravstveni sustav.

Teret deregulacije zdravstva snosimo svi, no još uvijek je nejasno tko uživa benefit takvog stanja.

Naslov performansa “Čekanje” je istovremeno i referenca na čuveni performans Faith Wilding “Čekanje”, izveden u Ženskoj kući (svojevrsnoj instalaciji na kampusu California Institute of the Arts) 1972. godine. Moj performans “Čekanje” je tako vrsta svjedočenja, osvrt na kompletnu vlastitu medicinsku anamnezu kao dio auto-bio-grafije, kao i vlastita iskustva u bolničkim prostorima, od djetinjstva do opisanog loma.

Shoshana Felman već samo čitanje autobiografije definira kao kompleksan performans. Kako svoja iskustva želim povezati s drugim ženskim iskustvima (jer, kako kaže Felman, svrha autobiografskog performansa nije u izdvajanju osobnog, nego upravo u svjedočenju), odabirem ciljano prostor ispred Vinogradske bolnice, prostor gdje se često okupljaju molitelji za život, koji svojom hipokritičnom agendom navodne brige za natalitet (dok u Hrvatskoj djeca gladuju) nameću svoje neprihvatljive nazore prolaznicama i pacijenticama. U zemlji u kojoj se pobačaj nedavno obavio bez anestezije, u kojoj je žensko tijelo konstantno objektivizirano medicinskim i obiteljskim nasiljem, potrebno je stvarati alijanse ženskih svjedočanstava.
Na udaru nisu samo naše maternice, kao centar isključivog perverznog interesa konzervativaca za žensko reproduktivno zdravlje, već čitava ženska tijela: naši udovi, naši želuci, naša srca,…

Osobno je političko, kako je u svom eseju iz 1970. ustanovila Carol Hanisch.

Upravo forma svjedočanstva čini osobno političkim.”

Sonja Leboš, autorica,kulturna i urbana antropologinja, hispanistica, anarhofeministkinja, aktivistica

Performans “Čekanje” dio je projekta Retropolis, kojeg provodi Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) uz podršku Ureda za kulturu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.


Povezano