Kino na Trešnjevačkom placu: Prijateljice

Ovogodišnje [BLOK]-ovo Kino na Trešnjevačkom placu otvara kratki dokumentarni film „Sretan rođendan, mama!“ redateljice Bernarde Cenkovčan. U jednom statičnom kadru redateljica dokumentira napetu proslavu majčinog rođendana. Iako su je zasjenile sitne prepirke i neispunjena očekivanja, kompliciran odnos majke i kćeri prikazan je iskreno i nepretenciozno. „Sretan rođendan, mama!“ stoga doista funkcionira kao (pomalo atipična) filmska čestitka.

Drugi film koji se prikazuje je debitantski igrani film „Prijateljice“ (eng. Girlfriends) američke redateljice Claudije Weill. U pitanju je dramedija koja prati živote i odnos dvije djevojke na pragu zrelosti. Susan i Alice su cimerice i najbolje prijateljice: jedna se pokušava probiti kao fotografkinja, a druga kao spisateljica. Dok pregovara o prvoj samostalnoj izložbi, Susan se snalazi fotografirajući vjenčanja i bar micve te postepeno uviđa kako svijet umjetnosti zapravo funkcionira. Alice se pak impulzivno udaje, seli i pokušava pronaći smisao u odluci da bude kućanica. Različiti životni putevi pred njihovo prijateljstvo postavljaju nove izazove.

Film „Prijateljice“ ima zanimljivo mjesto u povijesti američke kinematografije. Premda je to prvi američki nezavisni film koji je najvećim dijelom financiran sredstvima dobivenima iz javnih natječaja, nedugo nakon premijere i kritičkog uspjeha, prava na svjetsku distribuciju otkupio je Warner Bros. Sedamdesete su godine obilježene uspjesima drugovalnog feminizma kao i doba svojevrsne demokratizacije američke kinematografije – slabljenja utjecaja velikih studija uslijed jačanja nezavisne produkcije i autorskog filma te posljedične diversifikacije postojećih reprezentacija i publika.

Ipak, kako ističe filmska teoretičarka Annete Kuhn, feminizam se i dalje u dominantnoj filmskoj produkciji smatrao relativno kontroverznim. „Prolazili“ su filmovi koji otvaraju, a ne ograničavaju moguća čitanja, dakle, filmovi koji se mogu svidjeti širokoj publici neovisno o njezinom feminističkom predznanju. Komercijalni uspjeh filma „Prijateljice“, kako navodi Kuhn, leži upravo u tome što je prije svega „primljen kao šarmantan, topao, zabavan i dopadljiv“. Ukratko, neprijeteći. U odnosu na feminističku estetiku koja se temelji na kritici filma kao medija, film „Prijateljice“ se prije svrstava u „zagovaračku“ tendenciju – teži se senzibilizaciji publike i zato se toliko ne pribjegava formalističkim eksperimentima, koliko se izaziva poistovjećivanje, nudi afirmativne, „mekše“ reprezentacije „običnih“ žena. To se iz onodobne prevladavajuće feminističke perspektive smatralo manje radikalnim i nužno manje političnim.

No danas, zahvaljujući prije svega interesu mnogih feminističkih teoretičarki za ženske popularne žanrove od 80-ih naovamo, mjesto filma „Prijateljice“ u feminističkom je kanonu neosporno. Osim što donosi autentičan, a ne idealiziran ili sentimentalan prikaz ženskog prijateljstva kakav je dotad dominirao te tako ruši patrijarhalnu ideju o ženskom prijateljstvu kao privremenoj vezi koju u konačnici zamjenjuje ili čiji intenzitet nužno umanjuje brak, film „Prijateljice“ daje kompleksan prikaz uvjeta i pozicije mladih žena, prvenstveno umjetnica, na tržištu rada. Claudia Weill postavila je tako temelje mnogim suvremenim feminističkim serijama i filmovima koje tematiziraju snalaženje mladih žena u velikom gradu.

Kustosica filmskog programa je Barbara Gregov.


Povezano