Ove se godine [BLOK]-ovo Kino na placu širi na još dvije lokacije: Kino na pruzi (Munjarski put, nekadašnja trasa Samoborčeka) i Kino “Mladost” – posebno ljetno osvježenje pored vanjskog bazena na Savi.
KINO NA PRUZI
petak 28. 6. 2024. u 21:30 h
Munjarski put, pored Hokej kluba Trešnjevka
Ljudi na točkovima, r. Rudolf Sremec, 1963., dokumentarni
Putovanje, r. Bogdan Žižić, 1972., igrani
Čvor, r. Krsto Papić, 1969., dokumentarni
Putositnice, r. Tatjana Ivančić, 1976., eksperimentalni
Grad u koji moram putovati, r. Valentina Lončarić, 2020., dokumentarni
Knin – Zadar, r. Melita Vrsaljko, 2022., dokumentarni
Žurnal 242 – Sunčane pruge, r. Nika Autor, 2023., dokumentarni
Na mjestu kojim je nekada prolazila pruga legendarnog Samoborčeka, gledamo selekciju kratkih filmova različitih žanrova na temu vlaka i željeznice. Vijugava pruga postaje poprište na kojem se prelama turbulentna povijest našeg društva, Od paradoksa radničke egzistencije koja je ukotvljena u ruralnim sredinama (Ljudi na točkovima) preko mistične vožnje životnim turbulencijama uz zazor od drukčijih suputnika (Putovanje) do statusnih i svjetonazorskih razlika između različitih društvenih slojeva koje ukrštava jedan kolodvor (Čvor). Kroz okno putničkog kupea u dnevničkim impresijama stapaju se unutarnji i vanjski svijet vlaka koji se užurbano kreće (Putositnice) i vlaka koji nikako da se pokrene (Grad u koji moram putovati). S onu stranu iznevjerenog obećanja progresa koje simboliziraju dotrajale tračnice u filmskoj ruti Knin-Zadar, u željezničarskoj vinjeti Žurnal 242 – Sunčane pruge, koja povezuje negdašnje omladinske radne akcije i današnje tihe manifestacije otpora, tračak nade obasjava naše zapuštene vlakove, dok nas autorica poziva da zamislimo svijet izvan kapitalizma i nasilja granica. Jer mi – rezignirani i uspavani putnici i putnice – i dalje imamo moć izbaciti ih iz kolosijeka.
KINO NA PLACU
petak 5. 7. 2024. u 21:00 h
plato Tržnice Trešnjevka
Plac, r. Ana Hušman, 2006., eksperimentalni, 9’
Super(market)žena / Sūpā no onna, r. Jûzô Itami, 1996., igrani (komedija), 127’
U sklopu druge filmske večeri na trešnjevačkoj tržnici prvi put otvaramo temu hrane koja od početka ljudske zajednice ima socijalnu, ekonomsku, etičku i simboličku vrijednost. U prpošnoj i otkačenoj japanskoj komediji Super(market)žena (1996.) neuspješni voditelj supermarketa Goro zapošljava svoju staru školsku simpatiju, energičnu i pronicljivu kućanicu Hanako da mu pomogne u nadmetanju s novim suparničkim dućanom u gradu koji manjkavu kakvoću robe kompenzira atraktivnim akcijama i neuobičajeno niskim cijenama. Svojim insajderskim savjetima i novatorskim idejama koje lakoj zaradi pretpostavljaju dobrobit potrošača Hanako ponovno oživljuje trgovinu no ne bez otpora pohlepnih vlasnika i zabušantskih zaposlenika. Majstor žanra Jūzō Itami virtuozno spaja slapstick komediju, kritički intoniranu farsu i britku društvenu opservaciju o zamkama konzumerizma i nelojalne konkurencije. U istom bloku gledamo kratki film Plac (2006.), razigranu animiranu minijaturu o našim prehrambenim predrasudama i važnosti organskog uzgoja hrane. U njemu domaća eksperimentatorica Ana Hušman ritual kupovine namirnica i izrade zimnice pretvara u misaoni obračun između domaćeg, kvalitetnog i uvoznog, nekvalitetnog.
KINO MLADOST
petak 12. 7. 2024. u 21:00 h
zelena površina iza vanjskog bazena na SP Mladost
Gladna sam, hladno mi je / J’ai faim, j’ai froid, r. Chantal Akerman, 1984., igrani, 12’
Močvara / La ciénaga, r. Lucrecia Martel, 2001., igrani (dramedija), 103’
U sklopu treće filmske večeri donosimo diptih posvećen mladosti koji nas vodi u to neobično doba na pragu između dječjeg svijeta i svijeta odraslih kada sve otkrivamo prvi put. Slavne sineastice Chantal Akerman i Lucrecia Martel u svojim uradcima problematiziraju djevojaštvo kao afekt i rastvaraju imaginarne djevojačke svjetove. U Gladna sam, hladno mi je (1984.) Akerman prati dvije briselske tinejdžerice koje bježe od kuće i pokušavaju se snaći u velikom gradu. Nezasitno zaigrane i buntovne prijateljice užurbanim tempom i uz mnoštvo popušenih cigareta mladenački nesputano proždiru parišku metropolu i izvrću konvencije naglavačke. Nagrađeno na Berlinaleu i na Sundance Film Festivalu, debitantsko ostvarenje Močvara (2001.) redateljice Lucrecije Martel, oštroumna je i slojevita crnohumorna studija života argentinske visoke srednje klase. U autoričinu fokusu je obiteljski život zahvaćen u apsurdnoj svakodnevici, odrastanje troje razmaženih tinejdžera u dobrostojećoj ali disfunkcionalnoj porodici, teret kolonijalnog nasljeđa te antagonizam odnosa među klasama. U dekadentnoj žabokrečini granice između luksuznog imanja i močvare koja ga okružuje postaju porozne, dok tragikomični prizori bazenske dokolice maestralno utjelovljuju komfornu uljuljkanost provincije u kojoj je odrastanje osujećeno manjkom odgovornosti.