Projekt „Aspekti nevidljivog – rod, emocije, kultura” realizira se kroz ciklus javnih predavanja i radionica koja su vezana za feminističku teoriju i poimanje „nevidljivog” u okvirima različitih društvenih i humanističkih disciplina (sociologija, komparativna književnost, filmologija, teatrologija i dr.). Prvo predavanje „Postoji li autofikcija?” dr. sc. Maše Grdešić održat će se 11. ožujka u 18 sati.
Naslov predavanja posuđen je od Jacka Skelleyja koji provokativno tvrdi da „autofikcija ne postoji“ jer bi se moglo reći da njezina široka definicija uključuje svu književnost osim popularnih žanrova. Premda ga je pisac i teoretičar književnosti Serge Doubrovsky skovao još 1977. kako bi žanrovski odredio svoj roman Sin, termin autofikcija danas se široko koristi, ali mu je značenje često nejasno. Primarno postoji kao književnokritička i tržišna kategorija, a konotacija mu je većinom negativna. Stvarno, postoji li autofikcija ako ni sami pisci i spisateljice koji je navodno pišu ne žele da ih se povezuje s njom?
Ograđivanje od autofikcije ne iznenađuje s obzirom na dužu povijest odbacivanja autobiografskog pisanja kao (pre)osobnog, partikularnog, narcisoidnog i samoopsjednutog „gledanja u pupak“. Taj se oštar sud osobito odnosi na autobiografske tekstove koje pišu žene jer se smatra da njihovo intimno pisanje ne posjeduje egzistencijalnu težinu koja će ga transformirati u književnost o univerzalnom ljudskom iskustvu. No što ako u tome leži i privlačnost autofikcije – voajerska, tekstualna i politička? Kako tvrdi Chris Kraus, ženama je dugo bio uskraćen pristup domeni impersonalnog, a dominantan stav da književnost istiskuje osobno odlično je služio patrijarhatu.
Predavanje će stoga pokušati voditi računa o autofikciji kao vrsti književnog teksta, ali i o njezinoj društvenoj ulozi i jasnoj političnosti. Teško se oteti dojmu da je trenutačna iritacija popularnošću i rasprostranjenošću autofikcionalnog pisanja barem jednim dijelom zapravo zasićenost privilegiranijeg dijela publike, kritike i akademije pripovjednim tekstovima o ženskim i manjinskim iskustvima. A čim se cijelim grupama ljudi savjetuje da prestanu pisati ili da pišu o nečemu drugom, trebamo biti na oprezu.
O projektu „Aspekti nevidljivog – rod, emocije, kultura”:
Dugogodišnja je ekonomska kriza, uz globalna društvena previranja, pandemiju i jačanje konzervativnih pokreta, cilj kojih je dokidanje teško stečenih ljudskih prava, kao i prava žena, seksualnih i drugih manjina te radničkih prava, otvorila prostor za sveobuhvatnijim, urgentnijim i vidljivijim problematiziranjem patrijarhalnih društvenih struktura kojima se feminističke teoretičarke i aktivistkinje bave već dugi niz desetljeća.
Neke od temeljnih proizvoljnih opreka na kojima počiva represivna mašinerija patrijarhata one su koje potiču i perpetuiraju nečujnost, nevidljivost, neisticanje ili pak nepostojanje određenih marginaliziranih glasova, tijela ili skupina. Unutar takvih patrijarhalnih dihotomija kao što su privatno-javno, emocije-mišljenje ili pak tijelo-um, djevojke, žene i queer osobe uporno se smješta u prostor doma i privatnosti, tradicionalno ih se smatra (suviše) emotivnima i nastoji se obezvrijediti ili čak onemogućiti njihovo istupanje ili djelovanje unutar javnog prostora. Emocije i njihovo iskazivanje vezuje se uz privatnu sferu, uz intimu i svakodnevicu te se svako javno djevojačko, žensko ili queer istupanje, pogotovo ono koje je emotivno, smatra nepoželjnim. Drugim riječima, u patrijarhatu je vidljivost i čujnost poželjna odlika samo nekih tijela i glasova. Neka su tijela za patrijarhat previše prisutna, previše glasna, previše ljutita; jednostavno su previše.
Feminizam u 21. stoljeću prepoznaje važnost emocija i njihovog iskazivanja na javnoj sceni, čime se ukazuje na problematičnost tradicionalnog smještanja emocija u privatnu sferu, prostor intime, kuće i doma kako bi se perpetuirala njihova nevidljivost te nevidljivost tijela i skupina koja te emocije iskazuju. Također, feminizam koji je okrenut ka drugima, ka drugim sustavima, tijelima i klasama jest feminizam koji ima ogroman potencijal donošenja suštinskih promjena. Riječima Sare Ahmed – “feminizam otvara mjesta u koja se možemo zagledati.”
Ono što ovi susreti nastojati učiniti jest upravo to – otvoriti one prostore koji su se tradicionalno smatrali nevidljivima, uzrokovati feministička “puknuća” te afirmirati nevidljivo. Osobito će se njegovati dijalog s polaznica/ima, ne bi li se naglasak stavio na različitost kritičkog mišljenja.
Termini predavanja:
- Srijeda, 11. 3. 2026. u 18:00 – Maša Grdešić
- Srijeda, 18. 3. 2026. u 18:00 – Andrea Anđelinić
- Srijeda, 8. 4. 2026. u 18:00 – Ana Novotny i Barbara Pleić Tomić
- Srijeda, 22. 4. 2026. u 18:00 – Blaženka Čović
- Srijeda, 29. 4. 2026. u 18:00 – Jasna Žmak
- Srijeda, 6. 5. 2026. u 18:00 – Luka Bekavac
Autorica projekta:
Dunja Plazonja diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorandica Poslijediplomskog doktorskog studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture (piše disertaciju na temu feminizma i autoteorije u opusu Maggie Nelson). Književna je i filmska kritičarka, izlagala je na brojnim domaćim i međunarodnim konferencijama te objavljivala kritike, eseje i znanstvene radove u raznim publikacijama i medijima (npr. Muf, Krilo, Kulturpunkt, Zarez). Bila je gostujuća predavačica u sklopu programa „Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam?” pri Centru za ženske studije u Zagrebu (2020.) te je sudjelovala na projektu Anomaly Udruženja Kurziv – Platforme za pitanja kulture, medija i društva (rujan 2023. – travanj 2024.). Područja interesa su joj feminizam, popularna kultura, horor filmovi, autoteorija i teorije afekta.
