Objavljeno

Jamaica Kincaid – sama svoja majka

Da Jamaica Kincaid razumije hrvatski, možda bi se slatko ili gorko nasmijala na nenamjernu igru riječi (ja-majka) u imenu kojim je odabrala zamijeniti svoje rođeno ime, Elaine Potter Richardson. Ova antigvansko-američka spisateljica proslavila se romanima, kratkim pričama i esejima kao što su Autobiografija moje majke(1996.) At the Bottom of the River (Na dnu rijeke, 1983.), A Small Place (Malo mjesto, 1988.), Annie John (1985.), Lucy (1990.) i mnogi drugi. Bez zadrške piše o sukobu majke i kćeri, o ljubavi i mržnji, o agoniji i ekstazi. Piše o odrastanju i životu na Antigvi, karipskom otoku koji je istovremeno i pakao i izgubljeni raj. Pritom ne štedi ni majku ni Antigvu.

Rođena 25. svibnja 1949., djetinjstvo je provela u siromaštvu s majkom, očuhom i tri mlađa brata čijim je rođenjem izgubila svu majčinu ljubav. Unatoč uspjehu u kolonijalnom sustavu obrazovanja, majka je u dobi od 17 godina prisiljava da napusti školu i ode u New York raditi kao au pair kako bi obitelji slala novce. Kincaid odlazi i ne javlja im se sljedećih 20 godina, no obitelj i Antigva početna su točka za velik broj njenih djela što i sama priznaje: „Moje je pisanje bilo veoma autobiografsko. Ti su događaji istiniti za mene. Možda nisu istiniti za druge ljude.

U Americi radi sitne poslove, pohađa večernju školu, spava na podu jer je sve novce potrošila na veliki stol i pisaću mašinu. Počinje pisati: „To je način na koji osjećam da je život dobar… morala sam pisati, inače bih umrla.“ Mijenja ime kako nitko tko je poznaje ne bi znao da piše jer je mislila da će pisati loše. Njen talent prepoznaje urednik The New Yorkera William Shawn. Dvadeset godina piše za The New Yorker, udaje se za urednikovog sina Allena Shawna, rađa dvoje djece, živi u Vermontu i predaje afričke i afroameričke studije na Harvardu. Istovremeno se buni protiv korištenja bilo kakvih etiketa poput crno/bijelo, zagovarajući opisivanje pojedinaca. Ne vidi poveznicu između Antigvanaca i Afroamerikanaca, odnosno same sebe i afroameričkih spisateljica jer su na Antigvi „svi crni. To jest, mi ne mislimo da su bijelci tu za stalno.“

Kao veći problem vidi utjecaj američkog novca na Antigvu. Britanska kolonijalna vlast otvorila je prostor usponu korumpiranih političara nakon neovisnosti 1981., a Kincaid pružila klasično britansko obrazovanje i time alate kojima će opjevati apsurd novog i starog sustava. U osnovnoj je školi tako za kaznu jednom morala prepisati prvu i drugu knjigu Miltonovog Izgubljenog raja („I pogodite tko mi je bio super!“). Prema Luciferu će kasnije nazvati jednu od svojih bildungsnovela, Lucy (1990.) – priču o djevojci koja iz Kariba dolazi u SAD čuvati djecu bogate bijele obitelji. Isti motiv prisutan je i u kratkoj priči Wingless (zbirka At the Bottom of the River,1983.): „Ali ja plivam u snopu svjetla, naopako, i jasno vidim samu sebe, skroz naskroz, iz svakog kuta. Možda stojim na pragu velikog otkrića, i možda će me nakon što napravim to veliko otkriće poslati kući u lancima.“

Njen dugi esej o Antigvi A Small Place (1988.) donio joj je neslužbenu zabranu povratka u njihovo malo misto čije gospodarstvo gotovo potpuno ovisi o turizmu. Ova anti-turistička brošura nudi iscrpan popis svih neuspjeha i skandala antigvanske vlasti. Čitajući to djelo, lako je povući paralele s Hrvatskom – ministra zdravstva koji se liječi u SAD-u, aerodrom nazvan prema populističkom premijeru (Zašto ne škola, zašto ne bolnica, zašto ne neki veliki javni spomenik? Vi ste turist i niste još vidjeli školu na Antigvi, niste još vidjeli bolnicu na Antigvi, niste još vidjeli javni spomenik na Antigvi). Oštro ukazuje i na ironiju samog koncepta turizma – neki ljudi ne mogu nikamo otići i zavide turistima na sposobnosti da pretvore banalnost i dosadu lokalnog života mjesta koje posjećuju u izvor vlastitog užitka kako bi pobjegli od očaja vlastitog života.

Kincaid u pisanju koristi motive magičnog realizma afričko-karipske kulture poput snova i vizija, opsjednutosti duhovima, glasova u glavi, obeah magije i biblijskih motiva. Ipak, sebe ne smatra karipskom spisateljicom niti nužno pripadnicom antigvanske kulture, već nekom vrstom „jedinstvene zvijeri“ – naglasak je, bez isprike, na njoj i njenom iskustvu koje ne mora predstavljati iskustvo neke skupine. Većina je fantastičnih elemenata koje koristi njen vlastiti lucidan san.

U What I Have Been Doing Lately (zbirka At the Bottom of the River, 1983.) tako upada u duboku, mračnu rupu u zemlji i usred pada se predomišlja, izlazi i naređuje rupi da se zatvori. U sljedećoj priči iz iste zbirke, My Mother, sama kopa rupu i gradi prekrasnu kuću kojom će je sakriti te neuspješno pokušava majku prevarom zakopati u nju.

Upravo je odnos s majkom i potreba osamostaljivanja od majke možda najčešća tema njenih djela, najnabijenija osjećajima. Autobiografija moje majke(1996.) prikaz je života kroz monolog 70-godišnjakinje imena Xuela čija je istoimena majka, pripadnica gotovo izumrlog karipskog naroda, umrla

onog trena kada me rodila, tako da cijeloga života nije bilo ničega što bi stajalo između mene i vječnosti; za mojim leđima uvijek je bio taman, crn vjetar. (…) Ovo izvješće o mojemu životu bilo je isto toliko izvješće o životu moje majke; iako je tomu tako, ovo je izvješće o životu djece koju nisam imala, kao što je istodobno i njihova priča o meni. U meni je glas koji nikada nisam čula, lice koje nikada nisam vidjela, biće od kojega sam potekla. U meni su glasovi koji su iz mene trebali izići, lica kojima nikada nisam dala da se uobliče, oči kojima nikada nisam dala da me vide. Ovo izvješće je izvješće o osobi kojoj nikada nije bilo dano biti i izvješće o osobi kakvoj nisam sebi dopustila postati.“

Usprkos ovom citatu, Xuela postaje izvor vlastite moći u djelu. Uživa u vlastitoj seksualnosti, namjerno neproduktivnoj, narcisističkoj i zastrašujućoj, što se često smatra alegorijom dekolonizacije, brisanja prošlosti i potrebe ponovnog stvaranja samih sebe koja za neke graniči s autofetišiziranjem (Morris, 2002.), a za druge je kreativni izvedbeni čin koji nadilazi žanrovske kategorije (Bernard, 2002.). Optužena je da zarobljava čitatelje u makijavelističkoj noćnoj mori, no njeni branitelji tvrde da je to samo odraz složenosti postojanja.

Iznimno kratka priča Girl objavljena u The New Yorkeru i zbirci kratkih priča At the Bottom of the River (1983.) dobar je prikaz Kincaidinog naoko jednostavnog stila kojim u vrlo malo riječi sažima i ujedinjuje široke problematike. Ovaj skup životnih savjeta koje majka upućuje kćeri kritičari/ke tumače i kao metaforu za proces civiliziranja cijele kulture. Primjerice:

„Bijelu robu operi u ponedjeljak i stavi ju na hrpu kamenja, šarenu operi u utorak i stavi ju da se suši na štriku; … uvijek jedi hranu tako da se nekome drugome ne smuči; nedjeljom pokušaj hodati kao dama, a ne kao drolja koja se toliko trudiš postati; … ovako se šiva gumb; ovako se radi rupica za gumb koji si prišila, ovako se porubljuje haljina kada vidiš da se rub pohabao da ne izgledaš kao drolja za koju znam da se toliko trudiš postati; … ovako se smiješi nekome koga baš ne voliš; ovako se smiješi nekome koga uopće ne voliš; ovako se smiješi nekome koga voliš potpuno; ovako se postavlja stol za čaj, ovako se postavlja stol za večeru, ovako se postavlja stol za večeru s važnim gostom… ovako se ponaša kraj muškaraca koji te ne poznaju dobro, tako da ne prepoznaju odmah drolju za koju sam te upozorila da ne postaneš; pazi da se pereš svaki dan, pa makar pljuvačkom…“

Na pitanje čitatelja je li poslušala majku, Kincaid u istom intervjuu odgovara: „Nije bilo nikakve šanse da postanem drolja. Majka mi je potpuno uništila pojam seksa… da bar, to si kažem sada kad sam stara. Da sam bar postala drolja. Čini mi se da je biti drolja potpuno ugodan način da se provede život. Nikad dosta droljstva, ako mene pitate.“

Oštra, silovita i izravna Kincaid u djelima, i smirena i duhovita Kincaid u intervjuima ponekad su poput različitih osoba, kao da je pisanjem izbacila sav otrov i sada se može smijati svemu. Uvijek samosvjesna, Kincaid to opisuje drugom metaforom kada govori o slobodi pisanja koju joj je pružila Amerika:

O da, bilo je to kao da sam uzela ogroman laksativ. I još uvijek sam na zahodu.

Foto: Dan David Prize

Korišteni izvori:

Ferguson, Moira & Jamaica Kincaid. “A Lot of Memory: An Interview with Jamaica Kincaid.” The Kenyon Review 16.1, 1994.

Jamaica Kincaid on writing, her life, and The New Yorker.” 25th Anniversary Chicago Humanities Festival, Journeys,2014.

Kincaid, Jamaica & Brittnay Buckner. “Singular Beast: A Conversation with Jamaica Kincaid.” Callaloo 31.2, 2008.

Vorda, Allan & Jamaica Kincaid. “An Interview with Jamaica Kincaid.” Mississippi Review 24.3, 1996.

Bernard, Louise. “Countermemory and Return: Reclamation of the (Postmodern) Self in Jamaica Kincaid’s “The Autobiography of My Mother” and “My Brother”.” Modern Fiction Studies 48.1 “Postmodernism and the Globalization of English Special Issue”, proljeće 2002.

Gregg, Veronica Marie. “How Jamaica Kincaid Writes the Autobiography of Her Mother.” Callaloo 25.3, 2002.

MacDonald-Smythe, Antonia. “Autobiography and the Reconstruction of Homeland: The Writings of Michelle Cliff and Jamaica Kincaid.” Caribbean Studies 27.3/4, Extended Boundaries: 13th Conference on West Indian Literature, 1994.

Morris, Kathryn E. “Jamaica Kincaid’s Voracious Bodies: Engendering a Carib(bean) Woman.” Callaloo 25.3, 2002.

Stecher, Lucia. “Diáspora, duelo y memoria en “Mi hermano” de Jamaica Kincaid.” Revista Chilena de Literatura 78, 2011.


Povezano