Novi projekt Urban festivala: Zagrebački trgovi ne pamte žene koncipirali su i osmislili politički aktivist Mario Kikaš, istraživačica i povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić te Ivana Hanaček i Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK.
Tom prigodom će se ove subote, 13. rujna, s početkom u 11 sati (okupljanje na Trgu Maršala Tita kod skulpture Povijest Hrvata) održati obilazak spomenika i skulptura; izgubljenih i očuvanih primjera javne reprezentacije ženskog subjekta u antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, kakvi se nakon Drugog svjetskog rata javljaju u gradskom javnom prostoru. O temama nevidljivosti žena u javnoj plastici Zagreba razgovarali smo s autorima ovog zanimljivog projekta.
Na što ukazuje nevidljivost autorica u javnoj plastici grada Zagreba, a na što još slabija vidljivost skulptura posvećenih ženama, stvarnim povijesnim osobama?
Kikaš: U prvom slučaju ukazuje na samo umjetničko polje i načine njegova unutarnjeg ustroja i funkcioniranja. Pritom mislim na rodno i socijalno uvjetovanu propusnost institucija koje čine to polje – od obrazovnih do “izlagačkih”. Kiparstvo je pritom dodatno opterećeno maskulinističkom argumentacijom o tobožnjim urođenim biološkim preprekama ženskom bavljenju tom strukom; na priču o slabijem spolu koji nema fizičke predispozicije da izađe na kraj sa skulpturom, tj. sa samim materijalom, a onda i propozicijama koje iziskuje javna skulptura.
U drugom slučaju govorimo o “nevidljivosti” žena kroz samu pisanu, a onda reprezentacijom posredovanu povijest. Ženska prisutnost u javnoj skulpturi se može svesti na Blaženu Djevicu Mariju ili žene antičke popudbine, tj. mitologije. Tek u 19. st. žene u javnoj plastici postaju i političke figure, i to kao velike vladarice personifikacije imperija (Marija Terezija, Katarina Velika, Viktorija) ili romantičarske alegorijske figure konstitucije nacija: Marianne u Francuskoj, Columbia u SAD-u, Germania u Njemačkoj.
Ulazak povijesnih žena u javnu plastiku tako koincidira zapravo s feminističkom borbom. To potvrđuju i neki naši primjeri – npr. ploča Mariji Jambrešak iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća u trenutku kada su u prvoj Jugoslaviji stasale ozbiljne feminističke organizacije i tiskovine.
Ivan Meštrović, Povijest Hrvata
Kako kroz rad i djelo možda najpoznatije hrvatske kiparice Marije Ujević Galetović možemo na djelu vidjeti dominantan, patrijarhalni obrazac reprezentacije? Ni jedno od njenih važnijih djela nije posvećeno ženama, već isključivo snažnim muškim figurama, vladarima književnih i umjetničkih kanona poput Augusta Šenoe, Miroslava Krleže, Sterije Popovića, Vlahe Paljetka, Jakova Gotovca…
Hanaček (BLOK): Figurativna plastika u javnom prostoru grada je specifično polje, a nastaje barem nominalno, prema javnim natječajima, ali sve češće i mimo te procedure. Teško je svaliti krivnju proizvodnje patrijarhalnog obrasca reprezentacije na leđa jedne kiparice. Možda pitanje treba postaviti ovako: zašto nije bilo (više) natječaja za podizanje spomenika ženama? I tko su tih sedam veličanstvenih žena koje (još uvijek) imaju svoje spomenike u javnom prostoru grada? Čije klasne interese ti spomenici zastupaju? Zašto su iz javnog prostora maknuti spomenici Anki Butorac, Kati Dumbović, Marici Pataki, Kati Pejnović, Nadi Dimić i drugim progresivnim ženama?
Opusom Marije Ujević Galetović doista dominiraju muškarci, a to je i dominantan reprezentacijski kod javne plastike Zagreba, a on je pak odraz obrazovnog sustava i društveno-političkih odnosa u kojima živimo.
Jasno je da umjetnost uvijek reproducira dominantne društvene odnose, ako uzmete bilo koje djelo iz povijesti umjetnosti i razmislite o njemu mimo formalne analize, vrlo brzo ćete doći do istog zaključka.
Spomenici Zagreba, među kojima je 138 spomenika podignutih na čast i slavu muškom rodu, portretiraju grad kao prostor koji reflektira stvarne odnose moći, nejednakost i diskriminaciju u kojoj živimo.
Na koji način reprezentacija ženskog subjekta u antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji govori o emancipaciji žena u društvu Jugoslavije?
Horvatinčić: Službeni podaci govore da je 43 660 žena aktivno – s puškom u ruci – sudjelovalo u pružanju antifašističkog otpora u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, dok ih je 40 150 stradalo kao civili. Pomalo apsurdno zvuči da je ženama prvo ravnopravno sudjelovanje u nekoj javnoj društveno-političkoj sferi bilo omogućeno kroz rat.
Valja stoga osvijestiti činjenicu da je ženska emancipacija na ovim prostorima svoje uporište i podršku prije svega pronalazila u ideji socijalističke revolucije. Imajući u vidu činjenicu da žene prije i za vrijeme rata zakonski nisu bile ravnopravne, sjećanje na njihov doprinos antifašističkoj borbi nužno je ne samo očuvati nego i reafirmirati u suvremenom društvu.
Ksenija Kantoci
Socijalizam je ženama garantirao političku i društvenu ravnopravnost, pa su samim time njihova participacija i vidljivost u javnoj sferi postale veće.
Taj je trend bio osobito zamjetan u ranom poraću, kada je, primjerice, bilo moguće da se u najreprezentativnijem javnom gradskom prostoru pitanje emancipacije žena simbolički izjednači s ključnim ciljevima društvenog i ekonomskog razvoja, kao što je elektrifikacija i industrijalizacija.O tome danas svjedoči tek nekoliko fotografija privremenih skulpturalnih konstrukcija koje su na glavnom zagrebačkom trgu bile postavljene 1945. godine povodom prvog kongresa Antifašističke fronte žena Hrvatske.
Sama činjenica da je monumentalnim prikazima borkinje – zaslužne za oslobođenje zemlje – i radnice – na kojoj leži odgovornost izgradnje novog društva – bilo moguće prekriti centralni gradski spomenik posvećen muškoj povijesnoj ličnosti, dovoljno govori da je na djelu bio revolucionarno-emancipatorski čin par exellence. S vremenom je, međutim, emancipacijski zanos bio politički pasiviziran, a pitanje ženske reprezentacije u javnom prostoru u mediju spomeničke plastike svelo se uglavnom na otkrivanje bisti i spomen-ploča narodnim heroinama.
Kada je riječ o monumentalnijim spomeničkim tipovima, žena je – iako često maskulinizirana ili u ulozi personifikacije slobode i revolucije – u pravilu dobivala svoje mjesto u grupnim kiparskim prikazima borbe i stradanja (od kojih je najveći dio uklonjen, miniran ili zapušten tijekom posljednjih 25 godina). Nigdje, međutim, nećete naići na samostalan prikaz partizanke, bombašice ili nošenja ranjenice izliven u bronci. Modernističkom redukcijom forme i apstrakcijom tematskih cjelina na pojmove poput revolucije, borbe i slobode, problem umjetničke reprezentacije ženskog subjekta bio je na neprimjetan način skinut s dnevnog reda.
Kako feminističko čitanje prostora može mijenjati ideju o javnom prostoru uopće?
Kutleša (BLOK): Feminističko čitanje prostora nam otkriva drugačiju perspektivu, ukazujući na činjenicu da javni prostor nije dana, zacementirana kategorija, već dinamična sfera koja se svaki dan (pro)izvodi. Jasno je da to izvođenje u velikoj mjeri diktiraju oni koji su na poziciji moći, ali to treba dovoditi u pitanje i inzistirati na izvedbama koje miniraju dominantni narativ. Javni prostor jest, i može biti u još većoj mjeri, polje emancipacije eksploatiranih i potlačenih.
Zašto su spomenici znamenitim ženama u gradu Zagrebu skriveni daleko od reprezentativnih gradskih prostora?
Kutleša (BLOK): Zato što su reprezentativni gradski prostori uvijek reprezentacija dominantnih društvenih narativa. Žene nisu jednake na tržištu rada: nezaposlenost ih jače pogađa, rade slabije plaćene poslove ili iste poslove kao muškarci za manju plaću, suočavaju se svakodnevno sa seksizmom i diskriminacijom, kao i uskratom prava na porodiljnu naknadu.
Žene nisu u ravnopravnoj poziciji niti u svoja četiri zida: i dalje obavljaju većinu kućanskih poslova i brige za djecu, a u brojnim su slučajevima žrtve psihičkog i fizičkog nasilja. Reprezentacija u javnom prostoru je reprezentacija eksploatacije u ovim sferama.
Akcija doniranja kišobrana kao reakcija na krađu kišobrana MJZ
Jedina zagrebačka skulptura posvećena književnici je spomenik Mariji Jurić Zagorki. Što nam odnos javnosti prema kipu govori o odnosu prema tom obliku kanonizacije žena?
Kikaš: Zanimljivo je da si spomenula kanonizaciju jer to otvara ovaj rukavac rasprave o poziciji Zagorke u književnom polju i njenoj revitalizaciji koja nekako odgovara vremenu postavljanja ove skulpture. Domaća povijest književnosti upravo kraj osamdesetih i tekstove krležologa Stanka Lasića i feminističke povjesničarke Lidije Sklevicky uzima kao mjesta “drugačijeg” čitanja njenog političkog lika i književnog djela koje je do tada bilo smješteno u fusnote ili kratke opaske o “trivijalnosti” njene književnosti.
Međutim, vratimo se na čas samoj skulpturi Ivana Gračana iz 1990. i njegovu “estetičkom odabiru” koji svakako nije lišen gesta jedne vrste depolitizacije ili “ukalupljenja” MJZ u građansku, agramersku ornamentaliku. Pravilne, gotovo ukočene, stature i nekakve viktorijanske kostimografije, MJZ je svedena na prototip britanske sufražetkinje, što ona svakako nije bila. Što ne znači da je bila manje feministica ili manje politična.
Pristup umjetničkom obrazovanju ženama iz nižih klasa je oduvijek bio teže dostupan nego muškarcima. Mijenja li se on i na koji način posljednjih desetljeća?
Hanaček (BLOK): Podaci Instituta za društvena istraživanja potvrđuju tezu da se na umjetničke Akademije upisuju žene iz privilegiranih klasa. Istraživanje iz 1985. pokazuje razmjernu neprisutnost žena u umjetničkim zanimanjima: među umjetnicima je bilo tek 25% žena. Zanimljivo je da su muškarci umjetnici najčešće bili iz seljačko-radničkih obitelji, a umjetnice iz službeničkih (67,6%) ili gradskih (90%). Podaci istraživanja iz 1998. pokazuju jedino da se broj žena na Akademijama povećava, ali nakon obrazovanja ostaju većinski ne zaposlene (čak 60%).
Zanimljivo bi bilo vidjeti aktualne statističke podatke, u kontekstu komercijalizacije visokog obrazovanja. Vjerujem da su danas Akademije jednako nedostupne i ženama i muškarcima iz neprivilegiranih slojeva. Da bi se upisala Akademija, Dizajn, Arhitektura ili Tekstilno-tehnološki fakultet nužno je barem godinu dana ići na intenzivne pripreme, da bi se nadoknadilo iz srednjoškolskog kurikuluma posve potisnuto praktično znanje likovne umjetnosti. Privatni satovi crtanja plaćaju se između 70 i 150 kuna po satu. Pitanje je tko si to danas može priuštiti.
Što je s aktualnim revivalom postavljanja spomenika u Zagrebu, povećava li se udio autorica i povijesnih (ženskih) osoba kojima su posvećeni?
Horvatinčić: Nazvala bih tu pojavu prije spregom stihijskog upravljanja javnim gradskim prostorom i permanentne krize službene politike sjećanja, nego revivalom postavljanja spomenika. Čini mi se da termin nije adekvatan jer bi podrazumijevao „obnovu“ određene prakse.
Što se tiče rodnog aspekta novo podizanih spomenika, evidentno je da se ženski udio u javnoj plastici posljednjih godina ni na koji način ne povećava, niti se takvom trendu možemo nadati u bližoj budućnosti.
Sjetimo se inflacije spomeničke plastike (najčešće u kombinaciji s istoimenom ulicom ili ustanovom!) posvećene muškarcima, koja je posljednjih godina zahvatila najuži centar grada: spomenik Stjepanu Radiću kipara Zorana Jurića iz 2007.; iste godine poklonjena, te pod pritiskom građanske inicijative nekoliko godina kasnije uklonjena, bista Ljudevita Gaja Tome Serafimovskog u Gajevoj ulici; Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli nelegitimno premješten s Instituta Ruđer Bošković u Teslinu ulicu; Kršinićev spomenik Juliju Kloviću iz 1930. godine nedavno postavljen ispred Galerije Julija Klovića; spomenik Gjuri Deželiću iz 1938., koji je u svibnju ove godine vraćen na prvotnu, no sada posve neadekvatnu lokaciju ispred nove zgrade Glazbene akademije u – ni više ni manje nego – prilazu Gjure Deželića.
Ovaj apsurdan trend multipliciranja nazivlja, kao jasna podrška jačanju tradicionalne, patrijarhalne društvene norme, a sve pod izlikom navodne uštede „poklonima“, „povratkom“ ili „premještanjem“ postojećih spomenika, suvremenu generaciju umjetnica u potpunosti lišava mogućnosti da u javnom gradskom prostoru ostave umjetnički biljeg vlastitog vremena.
