BeFem, feministički kulturni centar koji od 2009. godine preispituje i promiče feminističku politiku, kulturu i umjetnost te osnažuje, motivira i aktivira nove generacije feministkinja, i ove je godine dodijelio priznanja za feminističke inicijative pojedinkama i organizacijama – Bring the Noize za 2021. godinu.
Jedna od organizacija dobitnica priznanja je Ministarstvo prostora i to za izgradnju mape jednakosti. Povodom toga intervjuiramo članice tog kolektiva, arhitekticu i osnivačicu Ministarstva prostora (zajedno s Markom Aksentijevićem) Ivu Čukić te Jovanu Timotijević, također arhitekticu s diplomom rodnih studija beogradskog Fakulteta političkih nauka.
Ministarstvo prostora bavi se demokratizacijom upravljanja javnim prostornim resursima, što je bilo i glavno polazište njihovog rada, počevši od pretvaranja prolaza u centru Beograda u Uličnu galeriju, a napuštene zgrade Inex-filma na Karaburmi u društveno-kulturni centar; potom participativnim planiranjem u razvoju grada, potaknutim činjenicom da urbanistički planovi i odluke koje se donose nemaju neophodni legitimitet; te pravom na stanovanje kao reakcijom na postojeći sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava s jedne strane, i stana kao robe, odnosno izvora profita, s druge strane, što je dovelo do porasta beskućništva, segregacije, gentrifikacije i prinudnih iseljenja.
Za početak, što za vas predstavlja ova nagrada BeFema?
Izuzetno nam je velika čast primiti nagradu za izgradnju mape jednakosti, odnosno za borbu za pravedan i bolji grad. Veoma smo zahvalni i ponosni što je naš trud prepoznat, a posebno kada je u pitanju feministički kolektiv BeFem, koji je napravio neverovatan doprinos kako lokalno tako i regionalno, pa i međunarodno.
Kolektiv Ministarstvo prostora nastao je upravo sa željom da doprinese demokratskom i pravednom razvoju gradova, i poslednjih 12 godina bavili smo se aktiviranjem prostora za potrebe zajednice, oblicima priuštivog stanovanja, i urbanističkim planiranjem koje prepoznaje i uvažava različite potrebe ljudi. Kao kolektiv, ali i kao pojedinci i pojedinke bili smo deo mnogih lokalnih borbi i udruženih akcija, sa željom da doprinesemo jačanju odnosa i izgradnji ekosistema koji vidimo kao ključan za neophodnu promenu. Zajedno s našim sugrađankama i sugrađanima, kolegama/koleginicama, saradnicima (sa kojima delimo ovo priznanje) gradimo okruženje koje podstiče solidarnost, jednakost, društvenu i prostornu pravdu i brani osnovno ljudsko pravo na dostojanstven život. Upravo su ove vrednosti one na kojima se temelji naš rad, i koje smatramo neophodnim da bi zajednički stvarali pravedne i bolje gradove za sve.
S tim u vezi, ova nagrada nam daje podstrek da ne odustajemo ma kako uslovi bili otežavajući, istovremeno udružujući se, jer jedino tako možemo stvoriti solidarne i pravedne gradove.
“Ministarstvo prostora” zvuči kao alternativna sistemska paradigma za državnu instituciju. Koja vam je bila namjera dok ste osnivali organizaciju – da budete komplementarni postojećim strukturama profesionalnih organizacija koje se bave prostornim planiranjem (razni instituti, zavodi, pa i sama državna ministarstva) ili da im budete opozicija ili korektiv u nekom smislu?
Osim što nam se zbog tog ministarstvo u nazivu nezasluženo upućuje dosta frustracija građanki i građana koji su nezadovoljni radom institucija i njihovom zloupotrebom moći, mi smo i dalje čvrsto povezani sa tim nazivom i inicijalnim ciljevima i, uprkos pokušajima u par navrata, ne bismo ga menjali ni danas nakon deset godina.
Ministarstvo prostora je nedostajuće, a preko potrebno ministarstvo. Ono se bavi prostornim politikama na način na koji smatramo da bi svako ministarstvo trebalo da funkcioniše – kroz aktivno uključivanje stanovnika i intenzivnu saradnju sa svim zainteresovanim akterima, kroz kritičko sagledavanje konteksta u kom se prostorne politike kreiraju i posledica različitih prostornih interesa i strategija, te kroz stalnu posvećenost javnom interesu koji zajednički artikulišemo.
Delujući na preseku akademske sfere, civilnog društva i institucija, pokušavamo da smekšamo tu strogu sektorsku razdelnicu koju smatramo često kontra-produktivnom u borbi za strukturne promene.
Krajem 1970-ih počelo se intenzivnije govoriti o rodno osjetljivom prostornom planiranju. Možda je konferencija Planning and Designing a Non-Sexist Society u Los Angelesu 1979. bila tome veliki poticaj, kao i rad Dolores Hayden. Koje ideje feminističkog pogleda vas inspiriraju i koliko ih je moguće utkati u svakodnevnu praksu?
Dolores Hayden, svakako, ali i Liz Bondi, Iris Marion Young, Doreen Massey, Margaret Kohn i druge autorke podstiču nas da propitujemo sopstvenu praksu i pokušavamo da feminističke principe poput solidarnosti, osetljivosti na razliku i hijerarhiju, kao i fokus na kolektivni rad i stvaranje integrišemo u sve projekte kojima se bavimo.
Naš rad polazi od pretpostavke da su prostorno i društveno međusobno zavisni, što znači da prostorne konfiguracije i prakse itekako imaju moć da oblikuju društvene odnose. U tom smislu, u vremenu kada se sve sfere društvene reprodukcije ili komodifikuju ili premeštaju u privatnu sferu (poput, recimo, individualizacija odgovornosti i troškova stanovanja), nama je (re)politizacija tema poput planiranja grada, pozicioniranja javnih ustanova (vrtića, domova zdravlja, fakulteta), stanovanja ili upravljanja zemljištem, jedan od primarnih zadataka.
Pre svega, kritička analiza postojećih prostornih politika i praksi koju proizvodimo kroz istraživanja u saradnji s brojnim saradnicima uvek je u smeru rasvetljavanja prostornih nejednakosti i mehanizama koji te nejednakosti proizvode i održavaju. Politizacija nadalje znači i da zahtevamo da se sve ove teme vrate u polje kolektivne deliberacije i borbe. Konačno, sami pristupi i modeli koje promovišemo ka drugačijem gradu, od aktivne participacije u oblikovanju prostora, preko urbanih zajedničkih dobara kao formata upravljanja prostornim resursima, do operacionalizacije prava na stan, svi se zasnivaju na promeni dominantnih odnosa moći.
Svakako da je izazov da u jednom društvu koje je decenijama stigmatizovalo sve ono što je povezivano sa samoupravnim socijalizmom – od kolektivne brige, društvene svojine, preko modela samoupravljanja – reaktuelizujemo upravo te principe, ali je ohrabrujuće što ipak postoji grupa organizacija i pojedinki i pojedinaca koji dele taj cilj i koje prepoznaju i da je udruživanje ključna strategija. Naravno, malo nam pomaže i sam kapitalizam na periferiji, jer rapidno proizvodi sve više nejednakosti i nepravde. 🙂

U tijeku je izrada Generalnog urbanističkog plana Beograda za period od 2021. do 2041. godine. Na koji način radite na uključivanju građana u njegovo oblikovanje? Kada promišljate Beograd 2041, kao grad budućnosti, koliko je moguće da će on biti grad u kojem će seksizam biti stvar prošlosti i što prostorno planiranje ima s tim?
Mi smo od trenutka kada je objavljena odluka o izradi plana, sredinom 2019. godine, započeli niz aktivnosti s namerom da iskoristimo jedinstvenu priliku donošenja strateškog plana za Beograd i pokrenemo razgovor o budućnosti našeg grada. Tako smo u skoro dve godine mapirali ključne probleme kroz razgovore sa građanima i aktivistima, dobili podršku umetnika/ca koji su svojim radovima tematizovali pitanje budućnosti Beograda ako se nastavi trenutni način razvoja, zatim sproveli niz razgovora sa ekspertima i aktivistima na teme stanovanja, participacije, urbane mobilnosti, zelene infrastrukture, adaptacije na klimatske promene itd. Takođe smo u okviru ove kampanje uradili istraživanje javnog mnjenja sa reprezentativnim uzorkom Beograda o problemima i prioritetima razvoja grada, napravili kratki dokumentarni film na temu budućnosti Beograda, i na kraju uradili dva participativna foruma takođe na nivou reprezentativnog uzorka stanovništva. Ovo poslednje su zapravo neka vrsta građanskih skupština, čiju smo metodologiju mi razradili u kontekstu urbanističkog planiranja i već neko vreme je testiramo za različite planove i faze. Kad ovako nabrojimo šta smo sve uradili za dve godine, zaista je puno toga napravljeno! Rezultatima smo jako zadovoljni jer daju jednu realnu sliku stvarnih potreba i rešenja za aktuelne probleme, ali što je najvažnije, potvrđuju našu tezu da građani žele i treba da se pitaju i odlučuju o svom okruženju.
Pored toga, smatramo da treba menjati dosadašnju praksu urbanističkog i prostornog planiranja, te bazirati ih na principima održivosti, participacije, prepoznavanja različitih potreba i ravnopravnog pristupa resursima, i u tom pravcu ulažemo dosta napora.
Sumnjamo da će za 20 godina seksizam biti stvar prošlosti, ali se nadamo da ka tome idemo, a svakako planiranje je samo jedna od komponenti koja bi tome doprinela. Podizanje svesti o specifičnim potrebama i životnim iskustvima žena, ali i drugih manjinskih grupa u urbanoj sredini, uključivanje rodnih perspektiva u planiranje, ohrabrivanje struke, javnih službi i donosioca odluka da integrišu urodnjavanje u politike i planove jesu koraci ka tome.
Projektom Ulične galerije izvukli ste umjetnost na ulicu, doslovce, i tako reartikulirali brojne kulturne prakse. Vaše napore da reartikulirate umjetnost u javnom prostoru prepoznala je platforma European Prize for Urban Public Space, koja vas je 2014. godine predložila za nagradu za najbolji javni prostor u Europi pa je tako Ulična galerija bila je predstavljena na izložbi u Centru suvremene kulture u Barceloni. No, tome je prethodila dvogodišnja borba s administracijom. U Zagrebu je stav gradske uprave o napuštenim i neiskorištenim prostorima i procesu privatizacije, odnosno tzv. povrata imovine opisan u knjizi Bojana Mucka Ispunjeno u povratu. Prilog etnografiji praznine (2012), hibridu teorije i psihotrilera. Kako biste opisali vašu borbu za pokretanje Ulične galerije – i kao ljudsko i kao političko iskustvo?
Naša namera s Uličnom galerijom je bila da pokažemo da je moguće oblikovati javni prostor na drugačiji način, da komercijalizacija nije jedini mehanizam za aktiviranje ili korišćenje prostora. Paralelno smo s Uličnom galerijom osvajali i Inex film, potpuno devastirani objekat od 1500m2 za koji nam je trebalo nekoliko meseci da ga stavimo u kakvu-takvu funkciju i krenemo sa aktivnostima. U slučaju galerije, čija je površina neuporedivo manja a zatečeno stanje znatno bolje, uložili smo skoro dve godine u pregovore s donosiocima odluka. U tom smislu bilo je jako frustrirajuće. Već smo napravili arhitektonski projekat, predlog programa, predlog finansiranja, ali je nepoverenje i veliki nedostatak političke volje uticao da to traje jako dugo, iako smo analizom zakonskog okvira utvrdili da možemo napraviti ugovor između opštine i naše organizacije i dobiti taj prostor na korišćenje na neki vremenski period. Pred kraj tih pregovora smo polako odustajali jer se nije nazirala nikakva promena. Međutim, na jednom od poslednjih sastanaka odlučili smo se da blefiramo i oprobamo stari trik “hajde da budemo bolji od Hrvata”, pa smo tako slagali da u Zagrebu postoji jedan takav prostor i da je neverovatno da ga Beograd nema. Nakon toga je potpisan ugovor na pet godina, jer “ako Zagreb ima jedan, Beograd će ih imati 50”. Ulična galerija ove godine u aprilu puni 10 godina, a iza sebe imamo na stotine programa i saradnji na koje smo izuzetno ponosi. Ponosni smo i na činjenicu da smo uspeli da prolaz u kojem se galerija nalazi nazovemo po bubnjaru Goranu Čavajdi – Čavketov pasaž, i na kraju da od jednog mračnog zapišanog prolaza napravimo novo mesto društvenosti i vratimo dostojanstvo njegovim korisnicima i korisnicama.
U okviru specijalno dizajniranog, intezivnog, participativnog, kolaborativnog i interdisciplinarnog edukativnog programa Studije zajedničkog osnažujete pojedince i kolektive da u svom procesu mišljenja i djelovanja uključe svijest o općem/zajedničkom dobru. Ugostili ste Ivu Marčetić iz zagrebačke organizacije Pravo na grad i žene iz Kruščice koje su se borile protiv izgradnje hidroelektrane u svom mjestu. Regionalna suradnja u post-jugoslavenskom prostoru ima specifičnu težinu, koliko zbog zajedničkog kulturnog i političkog nasljeđa, toliko zbog zajedničkih prirodnih morfologija koje ne priznaju granice koje postavljaju ljudi. Kako vidite budućnost suradnje sa zemljama iz regije, ali i šireg balkanskog i susjednog prostora (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Grčka,…)?
Jedna od ključnih odlika rada Ministarstva prostora je uspostavljanje i negovanje saradnje sa različitim dragim ljudima i kolektivima od neposrednog okruženja do međunarodne scene. Ovo nije samo rezultat našeg uverenja da udruživanje stvara poseban kvalitet svega što radimo, već i zbog toga što su sa druge strane naše borbe zapravo logike i akteri koji prevazilaze granice nacionalnih država. Neke od tih saradnji proizvele su zaista nove kolektive, kao što je recimo platforma Zajedničko ili inicijativa Ne da(vi)mo Beograd. Neke saradnje traju kroz stalnu razmenu u okviru naših javnih i edukativnih programa, kao što je program Ka drugačijem gradu ili naša letnja škola političkog obrazovanja Zemaljski forum. Ministarstvo prostora je i deo širih međunarodnih mreža poput Fund Action, mreže INURA za urbanističko istraživanje i djelovanje, i Evropske mreže za pravo na stanovanje i pravo na grad.
Čini se da je u praksi saradnja u jugoslovenskom regionu najintenzivnija i najslojevitija. To nije neobično, upravo kao što si u pitanju nagovestila, pre svega zbog toga što imamo zajedničko nasleđe i iskustvo socijalizma čiji elementi inspirišu brojne kolektive i delovanje; zbog toga što imamo direktno iskustvo tranzicije i svih njenih posledica; zbog toga što delimo poziciju periferije sa svim svojim specifičnostima; ali i zbog toga što nismo nekritički internalizovali podele koje današnji političari održavaju kao lukrativni posao. Sve češće u poslednjih nekoliko godina uspostavlja se i saradnja sa ostalim balkanskim zemljama, poput Rumunije ili Albanije, prepoznajući slične post-socijalističke procese kojima se naši gradovi preoblikuju.
Do sada je saradnja većim delom bila sa kolektivima, aktivistima i istraživačima iz oblasti prostornih politika. Ono što, međutim, vidimo u poslednjih nekoliko godina jeste i zajedničko prepoznavanje značaja povezivanja borbi i van naših disciplinarnih polja, ma koliko složena ona bila. Manifest: Feminizam za 99% sjajno poentira u ovom pogledu: “Te su borbe naše i sastavni su dio borbe za rušenje kapitalizma, bez koje se ne može dokinuti rodnu i seksualnu opersiju. … Moramo se ujediniti, prije svega, s lijevim, antikapitalističkim struajama onih pokreta koji se također bore za 99 posto.”

Godine 2011. privatizirano je, a potom uništeno 14 beogradskih bioskopa nekadašnjeg društvenog poduzeća Beograd film. To je također zajedničko nasljeđe koje dijelimo – kina nestaju ili jedva preživljavaju. Protiv te devastacije bunili ste se nizom akcija, a skvotirali ste i devastirane prostore poduzeća Inex-film. S društvenim prostorima tih bioskopa, lučonoša modernosti, nestaju i društvena poduzeća, ali i brojne druge tekovine modernog socijalističkog grada. Da li je moguće povratiti te tekovine i u kojem obliku?
Ono što želimo da postignemo našim delovanjem jesu drugačiji načini uređenja i upravljanja prostorom. Svim pomenutim akcijama skretali smo pažnju na posledice isključivo tržišno orijentisanog razvoja, na nedostake prostora društvenosti, u slučaju bioskopa i na radna prava malih akcionara koji su oštećeni tom privatizacijom. U svakom od ovih prostora, a i u drugim u kojima smo aktivni, radimo na drugačijim odnosima, načinima odlučivanja, nehijerarhijskim strukturama i samoorganizovanju. Inspiracija tu dolazi iz teorijskog i praktičnog znanja vezanog za koncept zajedničkih dobara (commons) u kojem pronalazimo jednu vrstu odgovora na nejednakosti i nepravde koje danas živimo u našim gradovima.
Svakako bismo ovde istakli prostor čiji smo članovi, a koji upravo funkcioniše po principu prostornog resursa kojim upravlja zajednica njegovih korisnika – Kulturni centar Magacin. U pitanju je izuzetno redak primer samoorganizovanog prostora po principu zajedničkog dobra koji svakodnevno koristi na desetine ljudi i organizacija iz različitih oblasti, a pored toga što mnogima svakodnevno omogućava neophodne uslove za rad besplatno, članovi proizvode i hiljade programa godišnje takođe besplatnih za publiku. Taj prostor nema “glavnog,” već skupštinu korisnika koja o njemu odlučuje i redovno se sastaje jednom mesečno. Ono što je postignuto kroz godine jeste osećaj da taj prostor pripada podjednako svim korisnicima, da je moguće deliti neki resurs bez njegove “privatizacije” i da je važno i moguće dogovarati se i zajednički odlučivati.
Osnovali ste Krizni štab za stručnu podršku, savjet, konzultacije i pomoć u čitanju planova i projekata, sastavljanju primjedbi, dopisa, i zahtjeva za institucije, kao i pripreme za javne rasprave. Do sada ste surađivali sa preko 30 lokalnih inicijativa i pojedinaca. Jedna od tih inicijativa je i Odbranimo Teslu – o čemu se radi i kako ste im pomogli?
Odbranimo Teslu je komšijska inicijativa iz naselja Tesla u Pančevu. Oni su, kao i brojne druge inicijative, udruženja ili pojedinci/ke koje nam se javljaju preko Kriznog štaba, želeli da reaguju na plan koji se odnosi na dodatnu izgradnju u njihovom naselju. To je podrazumevalo izgradnju četiri nova objekta sa pratećim saobraćajnicama i parkingom na zelenim međublokovskim površinama. Vrlo brzo su se organizovali, mi smo im pomogli u tumačenju plana, pisanju primedbi i pripremi za javnu raspravu, što je rezultiralo slanjem 2000 primedbi (značajan broj čak i za veće gradove!) i povlačenjem plana na doradu. Teslaši su zatim pokrenuli još nekoliko pravnih procesa za trajno sprečavanje izgradnje na zelenim površinama. Radi se o izuzetno energičnoj i posvećenoj ekipi koja je nastavila proaktivno da deluje, organizuje koncerte, akcije čišćenja, komšijske sastanke, piknike i participativne radionice za unapređenje naselja. Nama je posebno drago kada grupe sa kojima radimo prerastu u aktivne komšijske inicijative koje kontinuirano rade na poboljšanju svog okruženja, uključuju širu zajednicu i pružaju podršku drugim sličnim borbama. Toga je u poslednje vreme sve više, jer su ljudi shvatili da moraju stvari uzeti u svoje ruke i izboriti se za zdravije i pravednije okruženje.

Kao konkretnu podršku građanima kako biste olakšali njihovu participaciju u urbanom planiranju, osmislili ste Priručnik za odbranu prostora te Mali vodič kroz planiranje gradova. Tako širite procese reaktivacije prostora i izvan Beograda, npr. započeli ste proces reaktivacije stare škole u Čestinu u suradnji sa Stalnom konferencijom gradova i opština (SKGO). SKGO zvuči kao neki dobar prežitak (ostatak) socijalističkog uređenja. U Hrvatskoj je mjesna lokalna samouprava definirana kao model sudjelovanja građana u upravljanju lokalnim poslovima, a u Srbiji kao “model zadovoljavanja općih, zajedničkih, svakodnevnih potreba stanovnika određenog područja” (citirano iz vaše publikacije Mesna zajednica koju je napisao Dobrica Veselinović, sada kandidat za gradonačelnika Beograda ispred političke stranke Moramo). U oba slučaja na papiru to zvuči dobro, ali u Hrvatskoj to baš i ne funkcionira. Koje su dobre, a koje loše strane modela lokalne samouprave u Republici Srbiji?
Centralizacija moći i mehanizama upravljanja resursima je tendencija koju vidimo kroz ceo tranzicioni proces. Premda je institut mesne zajednice predviđen aktuelnim Zakonom o lokalnoj samoupravi, ovaj nivo lokalne samouprave je de facto izgubio političku moć i otuđio se od zajednice, što zbog dominantne političke strukture, što zbog nedostatnih resursa na raspolaganju. Čak je i opštinama, u odnosu na gradsku vlast, sužen manevarski prostor. To se, recimo, dogodilo u Beogradu sa zemljištem ili prostorima u javnoj svojini. Sada je odlučivanje o dodeli poslovnog prostora centralizovano, a korupcija u procesima odlučivanju olakšana.
Sasvim suprotno od dominantnog trenda, kroz naše delovanje zalažemo se za decentralizaciju odlučivanja i spuštanje na nivo komšiluka ili kraja, posebno imajući u vidu iskustvo i institut mesnih zajednica u doba socijalističke Jugoslavije. Direktna participacija u planiranju grada te participativni forumi kao mehanizmi koje gradimo kao model podrazumevaju da se na tom nivou diskutuje i zajednički odlučuje o oblikovanju neposrednog okruženja. Ali ono što je posebno ohrabrujuće jeste da taj zahtev dolazi u velikoj meri i od samih građana. Lokalne građanske grupe koje se bore protiv neke intervencije u svom kraju ili sami imaju inicijativu da taj kraj unaprede za zajednicu ističu nužnost ponovnog uspostavljanja mesnih zajednica, kao mesta koja ne samo da mogu infrastrukturno da obezbede realizaciju aktivnosti unutar i za zajednicu, već i da budu tačke komunikacije između gradskih i nacionalnih institucija i lokalne zajednice – bilo kada se donosi novi zakon, strateški dokument ili urbanistički plan.
Publikacije koje ste spominuli, kao i brojne druge aktivnosti koje Ministarstvo prostora sprovodi, osnažuju lokalne zajednice i građane upravo za jednu takvu buduću decentralizovanu samoupravu. SKGO nešto slično pokušava sa lokalnim samoupravama. Međutim, osim osnaživanja odozdo, neophodna je i promena samog institucionalnog i zakonodavnog okvira koje će obezbediti da i lokalne samouprave, a onda dalje i mesne zajednice ponovo dobiju značajnije mesto u sistemu uprave i tome proporcionalno – i veće resurse.
Prošle godine je u Novom Sadu delovala ohrabrujuće živa kampanja za mesto u Savetu mesnih zajednica. U nekoliko mesnih zajednica, struktura Saveta je promenjena u korist nezavisnih kandidata. Članica našeg kolektiva ušla je u jedan od njih. Međutim, ono što se nakon toga dogodilo samo je potvrdilo našu prethodnu tezu. Stoga je teško u uslovima strukturnog ograničavanja moći građana i zajednica govoriti o učinku modela lokalne samouprave.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
