Objavljeno

Aktivistica i književnica Kristina Posilović: Rijeka zaslužuje Centar za građanske studije

Kristina Posilović / snimio: Zoran Žmirić

Mladoj riječkoj spisateljici i feministkinji Kristini Posilović pred nekoliko je dana uručena Godišnja nagrada Primorsko-goranske županije za doprinos promicanju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. Rezultat je to energije i upornosti koje godinama ulaže u razvoj platformi za promociju feminističke teorije i prakse na riječkom području.

S Kristinom Posilović razgovaramo o nagradi koju je dobila, ideji osnivanja Centra za ženske studije u Rijeci, riječkoj pasivnosti i podrazumijevanju slobode, feminističkoj sceni i novom književnom rukopisu na kojem radi.

Prva si dobitnica Godišnje nagrade Primorsko-goranske županije za doprinos promicanju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. Ako sam dobro obaviještena, riječ je o prvoj institucionalnoj, županijskoj nagradi za rodnu ravnopravnost koja je dodijeljena u Hrvatskoj.

Do sada nikome nije dodijeljena nagrada u ovom području jer vjerojatno nitko do sada nije bio prijavljen za ovo područje djelovanja. Nagrada se dodjeljuje u svim područjima u kojima pojedinac može djelovati, barem je tako formulirano u tekstu natječaja. Meni je drago da smo probili led s definiranjem područja ljudskih prava i rodne ravnopravnosti kada je riječ o nagradi jer je ona institucionalna što znači da je to možda i veći korak za Županiju nego za mene jer je potvrdila kojim putem želi ići u budućnosti, a to je svakako put rodne ravnopravnosti. Samo bih još htjela nadodati jednu važnu stvar, a to je da sam više od godinu dana slala prijedlog za dodjelu nagrade Riječanka godine u nekoliko odjela Grada Rijeke i da je nakon silnoga vremena, iako nije usvojen moj prijedlog, područje ljudskih prava uvedeno u tekst natječaja njihovih godišnjih nagrada kao područje u kojemu možete biti nominirane/i ili nominirati.

S Udrugom žena u znanosti i umjetnosti zalagala si se za pokretanje riječkog Centra za ženske studije? Koliko mlade generacije u Rijeci zanimaju teme feminizma i rodne ravnopravnosti? Koliko su Riječani odista zainteresirani za istinski društveni angažman?

Ideja o osnivanju riječke inačice Centra za ženske studije provlači se već godina po raznim riječkim institucijama, od dana kada sam u intervju za dnevne novine izrazila potrebu za osnivanjem Centra. Sad već pet godinu lobiram da se ona konačno i realizira, no nisam sigurna da ću uspjeti jer se moja ideja razlikuje od ideje koju ima Sveučilište u Rijeci, a koje je zainteresirano da bude uključeno u organizaciju oko Centra. Meni je ključno da Centar bude otvoren široj javnosti i da njegov obrazovni program mogu besplatno pohađati sve punoljetne osobe dok Sveučilište vidi njegov smisao u akreditaciji programa što suzuje izbor odabira kandidatkinja/a koje/i bi mogle/i pohađati obrazovni program. Dakle naša se ideja razilazi u osnovnom cilju, a to je što bi taj Centar trebao nuditi i kome bi njegova vrata bila otvorena. Dva su moguća rješenja, jedno je da sljedeći potez povuče Sveučilište jer je ono jedino ovlašteno da provede obrazovni program koji će biti akreditiran, odnosno da nositeljica obrazovnoga programa bude neka od sastavnica Sveučilišta, no tu inicijativu moraju inicirati zaposlenice/i Sveučilišta, a ne ja.

Drugo je rješenje da se osnuje inačica Centra od strane naše ili neke druge udruge, a koje onda neće imati nikakve veze sa Sveučilištem, no to je rješenje pred zidom zbog financijskih problema. Iako sam već umorna od razgovora oko ove teme mislim da ima smisla da se Centar osnuje jer iako sada na prste jedne ruke mogu nabrojati zainteresirane za temu feminizma i rodne ravnopravnosti, znam da je njihov broj i veći, samo ne mogu do njih uvijek doći. Radi se o ljudima koje treba potaknuti da se ohrabre dići ruku i pitati što ih zanima, koji nemaju pristup svim saznanjima iz ovoga i srodnih područja, a žude za njim. Riječanke i Riječani su prema mom iskustvu ljudi koji djeluju podosta samostalno i koje/i se rijetko udružuju i tu se otvara onda problem što ne znamo koliko ih zaista ima i kako da ih angažiramo oko zajedničkih akcija kada nam je potrebno. Zato bi bilo dobro imati mjesto gdje bi ih mogle “ugostiti” i gdje bi postale/i vidljive/e, a nameće mi se i ideja da bi se prvotna ideja centra kao Centra za ženske studije mogla proširiti na Centar za građanske studije. Mislim da Rijeka zaslužuje jedno takvo mjesto.

Bila si organizatorica znastveno-umjetničkog skupa ‘Čitanje roda’ održanog u Rijeci 2011 godine,’Femininum radionice’ u Kampusu riječkog Sveučilišta ove godine. Tko je u tvojoj sredini, osim tebe, aktivan i zainteresiran za feminističku teoriju i praksu?

U studenom 2011. Tanja Ratković i ja organizirale smo skup Čitanje roda s ciljem da po prvi put zainteresiranoj javnosti prezentiramo šire spoznaje iz feminističke teorije i prakse i da uopće vidimo postoji li u Rijeci kritična masa ljudi koji mogu formirati tzv. feminističku scenu. Nedugo zatim se Tanja preselila u Zagreb pa sam praktički ostala sama, i dalje pokušavajući gurati feminističke teme gdje god sam mogla, konzultirajući se s Tanjom. Puno prije mojega početka djelovanja u Rijeci je djelovala Ženska akcija Rijeka, Šura Dumanić iz Opatije desetljećima radi na promociji mirovnih studija u našoj sredini objavljujući Mirovne sveske, LORI-ce koje izuzetno cijenim daju svoj maksimum u individualnoj podršci LGBT osobama iz županije, prošle su godine krenule Femininum radionice u okviru Sveučilišta u Rijeci koje ugošćuju teoretičarke i aktivistice iz cijele Hrvatske, Hollaback Croatia ima svoju volonterku Jelenu koja se doselila u Rijeku i aktivno radi na osvještavanju problema uličnoga uznemiravanja, Marinella Matejčić piše za Libelu, tako da mogu reći da postoje mlade žene, a onda i muškarci kojima je stalo do društva i koji daju svoj doprinos u njegovom razvoju. Sustavnije organiziranje među spomenutim udrugama ne postoji iako djelujemo zajedno kada se radi o zajedničkom cilju. Osobno se trudim uvijek uputiti mlade ljude da se uključe u rad udruga po njihovom interesu ili da pak djeluju samostalno ako im to više odgovara.

Postoji fama da se riječka publika slabo odaziva na kulturne i književne programe. Je li to istina i što je po tebi tome razlog?

Donekle jest, no Rijeka je manji grad kojemu se broj stanovnika svakoga dana smanjuje pa taj slab odaziv publike na kulturne i književne programe treba shvatiti i kao posljedicu demografske promjene, a onda s time i kao rezultat nove kulturološke paradigme. Publika koja je postojala više ne postoji ili je reducirana, a nova publika voli nove stvari koje očito nisu kultura i književnost. Ako se želi javno djelovati u području kulture treba osmisliti strategiju koja će biti dijelom usmjerena na edukaciju publike što nije nimalo lako, ali je za društvo dugoročno isplativo.

Predodžba prosječnog konzumenta kulture je da je Rijeka svojevrsna meka alternativne pop i rock gazbe, grad s izuzetno marnom kulturnom i socijalnom politikom, grad otvorenih nazora i visokog stupnja građanskih sloboda. Je li to doista tako?

Nije baš tako. Problem s Rijekom jest taj što se ove stvari koje si postavila u pitanju kao imperative modernoga građanskoga društva u Rijeci samo podrazumijevaju. A ništa se nikada ne podrazumijeva, a najmanje sloboda. To što je Rijeka otvorenija od ostalih hrvatskih gradova znači da ostali hrvatski gradovi nisu otvoreni, a ne da je i Rijeka potpuno otvorena. Ona je uvijek imala individualke/ce koje/i su svojim radom progovarale/i o pitanjima nesloboda i tako stvarale/i dojam da je taj grad utočište za one drugačije i različite. To jest djelomično tako jer vam grad pruža mogućnost suradnje s tim ljudima i pušta vas da se sami borite sa svojim demonima. Ali gradski demoni i dalje lebde zrakom i neće oslabiti dok svi u gradu napokon ne shvate da građanske slobode ne padaju iz zraka, da treba raditi na edukaciji mladih ljudi u sferi ljudskih prava, da mrlje u gradskoj povijesti treba isprati i zaliti pozitivnim primjerima iz prakse i da, konačno, živjeti slobodno ne znači misliti da živimo slobodno, nego djelovati kako bi jednoga dana možda neke drugi ljudi bili slobodniji nego mi same/i.

Odnedavno si odlučila živjeti kao slobodna spisateljica, isključivo od pisanja. Smatraš li da se taj ‘eksperiment’ razvija zadovoljavajuće, nije utopistički?

Živim od pisanja, uredničkih poslova i svega za što sam educirana; od predavanja, radionica i slično. Ne razvija se zadovoljavajuće jer ne postoji dovoljan broj angažmana koje bih mogla obavljati, a između onih koji i postoje, uvijek biram one koji ne degradiraju um i duh, a takvih je malo pa je i materijalna zarada niska. Stoga mislim da ću uskoro morati u ekonomsku emigraciju.

Najavila si pisanje pseudopovijesnog romana za kojeg si poduzela istraživanje. Zanima me o kakvom je istraživanju i romanu riječ?

Radi se o rukopisu knjige O zaboravu za koji sam prošli tjedan dobila književnu stipendiju Grada Rijeke. Zanimalo me na koji se način provode političke strategije društvenoga zaborava, a onda i kako se te strategije preslikavaju u sfere ljubavi i duhovnosti. Knjiga ima tri dijela: Ljubavni, Društveno-politički i Duhovni zaborav i taj se prvi dio tiče intimnoga odnosa Ive Lole Ribara i Slobode Trajković. Prije dvije godine sam krenula istraživati i prikupljati materijale o njemu, u vjeri da bih mogla napisati pseudopovijesni roman Suštine koji bi izvukao iz zaborava privatnu i političku priču Ive Lole Ribara. No iščitavanjem materijala nametnula mi se ideja o širenju teme zaborava pa je stoga ova ljubavna priča postala dio šire priče zaborava. Knjiga je hibridna, tekst(ovi) leluja(ju) između kratke priče i eseja, a trebala bi gotova do kraja godine.


Povezano