U pandemijskim godinama, ali i ranije, mnogima od nas priroda je bila utočište i spas od tenzija i napetosti što ih je donosila svakodnevna zbilja. Vrludala sam i sama komadićima urbane prirode koje sam uspjela pronaći u gradu u kojem živim. I taman kada sam se osjetila spremnom za zahtjevnije pothvate, zagazila sam u duboku rupu u travi i završila s ozbiljnim napuknućem stopala. Long story short: u svojoj mašti ja sam nesputana žustra hodačica i penjačica, ali u zbilji moji rekreativni dosezi u posljednje dvije-tri godine su mršavi i jadni. Kad god krenem u neki ozbiljniji pothvat koji uključuje zahtijevniju fizičku aktivnost, ozljedim se i bivam primorana na još ustrajnije mirovanje i odmor.
Monika Kovaljesko jedna je od onih osoba za koje ste svjesni da su u mnogim segmentima različite od vas, ali vas k njima privlači neka neobjašnjiva sila. S njom me upoznala zajednička prijateljica, a kasnije smo se zbližile na društvenim mrežama, razgovarajući o temama mentalnog zdravlja, seksualnosti, partnerstva, majčinstva. Kovaljesko velik dio svog slobodnog vremena provodi baš u gorespomenutoj prirodi: bavi se hodanjem, orijentacijskim trčanjem, trail runningom… Nema te gudure i brežuljka u zagrebačkoj okolici na koje njezina tenisica nije nagazila. Ne smeta je loše vrijeme ni noć; čini mi se kao da je ova žena rođena s čeonom s svjetiljkom. Odlučila sam je posjesti na virtualnu sjedalicu, sučelice sebi, da vidim u čemu je kvaka.
Gledajući tvoje fotke poželim djelić tvog ludila u svojim nogama, ali moje noge na neravnom terenu posrću, kližu i bore se s podlogom. Iako, vrlo vjerojatno tvoje ludilo nije u nogama, nego se izvor motivacije nalazi negdje drugdje. Gdje? Jesi razmišljala o tome?
Izvor je u potrebi za kretanjem. Vjerojatno kao što ti imaš potrebu za pisanjem, za izrazom uma, na sličnom tragu postoji kod mene potreba tijela za kretanjem, osobito za kretanjem u prirodi. I ne bih to nazvala ludilom, nego potrebom za animalnošću, za poštivanjem onog dijela nas koji nije civiliziran.
Moj je dojam da se u javnom prostoru, pogotovo u pandemijsko vrijeme, previše forsira uloga tjelesne aktivnosti u nošenju s anksioznošću i depresijom, no s druge strane fizička neaktivnost stvar pogoršava i kao da je u pitanju začarani krug… Uvijek je nečega premalo, a nečega previše.
Nisam sigurna da to ide tako direktnom uzročno-posljedičnom linijom – ako se bavim fizičkom aktivnošću, onda neću biti depresivna ili anksiozna. Ono što mogu reći je da sam svakako više civilizirana nakon što se da prostora mojoj animalnoj strani, gdje mogu jurcati, makar u mislima loviti u mraku, dati priliku tijelu da procirkulira i nađe vrućinu usred minusa u šumi. Možda životinje u meni trebaju svoje igralište.
Zajedno sa svojim partnerom Vanjom Suhinom vodiš stranicu Trail Running Croatia, gdje nudite savjete, trail tips za one koji dolaze izvan Hrvatske i koji žele otkrivati naše staze. Koliko je trail trčanje u Hrvatskoj uopće popularno? Što neku stazu čini uzbudljivom i dobrom za trail?
Trail trčanje je u usponu zadnjih desetak godina u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Za razliku od mnogih man-made stvari, priroda u Hrvatskoj je divna, a prolaziti takvim iznimno raznolikim krajolicima vraća iskru. Ljepotu staza čine pogledi sa staze, tip terena ili podloge (meka zemlja, žitko blato ili tvrdi krš – sve ima svoju čar), raznolikost, vijugavost, čisti zrak – sva ta priroda kojom si okružena. Trail trkači ne vole previše asfalt (iako je po njemu brže trčati) ni makadame, već preferencija ide u smjeru „single traila“ iliti uske jednotračne stazice. To je romantika.
A kad smo već kod romantike, iako smo se Vanja i ja upoznali u prirodi i povezali kroz sve to boravljenje u zelenilu, početak odnosa nam nije bio nešto romantičan. Do toga smo dolazili barem punih godinu dana. Zadnjih 10 godina je značajno romantičnije.
Posve fantastično je gledati foto-izvještaje s vaših noćnih lutanja po Medvednici. Zamišljala sam te kao model za nekog suvremenog slikara ili slikaricu: Žena s čeonom svjetiljkom, ulje na platnu! Zarezuješ li ti uopće one aplikacije za zdravlje i brojenje koraka, imaju li smisla? Mogu misliti koje brojke tebi pokazuju! Natjecanje sa sobom ili s nekim zamišljenim normativom, planom treninga?
Volim tehniku koja meni služi, a ne ja njoj. Imam pametni sat, pogledam ga na početku staze, a onda tek na kraju treninga ili trke. Dok sam u prirodi ne da mi se baviti ekranima. Izuzetak je okidanje fotografija. Posve sam nemotivirana rezultatima, ne uspoređujem se ni sa sobom ni s drugima. Ne dolazi to iz neke više svijesti, nego iz toga što je teško uspoređivati potrebe, a ja se u šumi igram iz osobnih potreba. Često ne pravim razliku između treninga i trke, sve mi je to isto dok god se mogu igrati. Vrlo sam zaigrana, paše mi i da ima mentalna komponenta u treningu.
Jedan od tipova rekreacije kojom se bavim zovu “sportom razmišljanja” – a to je orijentacijsko trčanje. Silno me zabavlja biti što koncentriranija tijekom izrade plana kretanja između određenih točaka, provoditi taj plan na terenu koji uvijek barem malo iznenadi – i to sve dok si u tjelesnom naporu. Prije nisam znala da se koncentracija isto trenira, i da može oslabiti, kao i ponovno utrenirati. I onda kad dođem doma se sjetim onog sata i pogledam gdje sam sve bila. Znaju ti pregledi GPS zapisa i iznenaditi; gledaš svoju točkicu kako se kreće po karti na ekranu i silno ti je zabavno, proživljavaš isto iskustvo na novi način.
Kada te to sve počelo zanimati?
Počela same tijekom faksa, unatoč tadašnjem problemu s koljenom. Na liječničkom pregledu sam saznala da je problem mog koljena takav da se rješava finom mjerom napora i odmora, jer sve što bih trebala raditi da mi bude bolje je točno ono od čega mi je lošije. Zbog toga sam nekoliko godina na Sljeme išla isključivo gore, a dolje išla busom, kako mi je i ortoped savjetovao. Uz dosta takvog strpljivog mic-po-mic treniranja zaista sam ojačala i više nemam nikakvih problema s koljenom, mogu satima trčati nizbrdo.
A motiv za planinarenje je isti kao i za trčanje u prirodi – vuče me kretanje prirodom svojim tijelom. Imam dojam da sam odrastala u sveopćoj nehajnosti prema tijelu, a ako nije bila nehajnost onda je pak djelovao kriticizam i ideje pogrešnosti, a meni se baš sviđa baviti se tim tijelom. Diplomirala sam na FFZG-u koji je vrlo u smjeru uma, a pasalo mi je da to kombiniram s tijelom, kretanjem i prirodom. Taj segment mi je nedostajao na faksu, osobito nakon sati sjedenja u knjižnici.
Nije vas frka noću trčati po Sljemenu? Mene povremeno prođu srsi i dok u sigurnosti toplog doma skrolam po fotkama iz vaših “neobuzdanih” noćnih izlazaka!
Noću se na Sljemenu zaista osjećam sigurnije nego u centru grada. Postoji ta neka ideja da noću šumom lutaju divlje životinje, što je točno samo ovlaš. Točnije je da nošenjem čeone lampe sve životinje vide vaše prisustvo prije nego vi njih, sklone se i tek se u daljini vide njihove reflektirajuće oči. Nema bliskih susreta, samo poštovanje na daljinu. Nemam niti jedno iole neugodno iskustvo nakon desetljeća lutanja noću. Preporučujem srijedom, lakše se dočeka vikend tako.
Moji prijatelji s ljevice često na društvenim mrežama zavape za odlaskom u ilegalu. Znamo reći: još malo, pa idemo u šumu! Međutim, gorka istina je da se u šumama svi mi srećemo ponajviše zbog opuštanja nagomilanog psihičkog i mentalnog stresa i umora, a ne zbog gerilske borbe. Međutim, onaj koji se doista želi pripremiti za život u ilegali trebao bi se prije svega okušati u trail runningu! Ha?
Dobar dio ljudi koje srećem na underground trail (i treking) sceni tamo obitava jer bježi od ovog što si navela. Neki više bježe od kompjutera, neki od ljudi, ali cilj im je isti – doći negdje gdje se svi naizgled umaramo i divljamo, a u konačnici završimo s više energije i pitomiji. Bi li se to moglo smatrati dobrom startnom pozicijom za život u ilegali? I ne krećemo se samo po stazama (trails), nego i van staza (off-trail), gdje i leži dobar dio tog okusa divljeg.
Hajde da konačno ohladim s temama prirode. Prošle godine si u sklopu Human Rights Festivala i u organizaciji Roda sudjelovala na panelu “Moć porođajnog iskustva” s posebnim osvrtom na odabir rađanja izvan Hrvatske u pandemiji. Za iskustvo poroda prema vlastitom izboru žene u Hrvatskoj (ali i brojnim drugim zemljama) još uvijek se moraju same izboriti. Kakvo je bilo tvoje iskustvo i kako si se za njega (i uz čiju pomoć) borila?
Moje iskustvo je bilo takvo da sam odlučila slušati sebe oko toga gdje se osjećam sigurno – i to nije bila Hrvatska. Pomno sam se informirala oko svih mogućnosti koje su mi bile na raspolaganju. Imala sam i sreće da mi je termin bio usred ljeta kad su brojke zaraženih bile dosta niske, a prelasci preko granice olakšani zbog turizma. Iskoristila sam sve to. Uz to, partner i ja smo se cijepili protiv korone (ja tijekom trudnoće), pa smo oboje dobili Covid putovnice te si osigurali da on može biti sa mnom na porodu. Imala sam urednu i laganu trudnoću te iskustvo poroda s kojim sam zadovoljna i mirna, a taj mir ne proizlazi samo iz poroda izvan Hrvatske, nego i iz mentalnih priprema kako se nositi s ljudima kojima moja tjelesna autonomija ne znači ništa. Čitala sam sve – od europskih doula i primalja, preko materijala s trudničkog tečaja do pretraživanja recentnih istraživanja na ResearchGateu. Neke od groznih praksi koje se rade ženama u trudnoći i na porodu zaista jesu u značajno većoj mjeri prisutne na Balkanu, a neke su dio patrijarhata koji je svuda po svijetu.
U hrvatskoj javnosti posljednjih se godina dosta raspravljalo o institucionalnom nasilju, nasilju pri porodu u bolnicama od strane liječnika i bolničkog osoblja. Međutim, o porodima kod kuće i drugim vaninstitucionalnim porodima u javnosti se (iz različitih razloga) ne govori često i još se uvijek smatra rizičnom novotarijom – iako se čini da se stvari pomalo mijenjaju te da žene u Hrvatskoj sve češće žele roditi izvan bolnice ili u uvjetima koji nisu tradicionalni. Kako si uopće odlučila donijeti svoju odluku?
Apsolutno razumijem žene koje žele roditi na način koji je krojen prema njima, ali i prema trenutno dostupnim znanstvenim podacima. Naprimjer, smatra se da su dobri uvjeti za porod zamračena soba, poznati ljudi i nikako ležeći položaj. Ništa od toga žene u hrvatskim rodilištima ne mogu birati, što znači da se radi na način koji ignorira trenutno dostupno znanje.
Pitam se kome to nije sramotno. Vraćam se opet na tijelo, autonomiju, kretanje, animalnost, prirodu. Takav porod sam htjela. Nisam htjela u procesu poroda biti u poziciji da moram upaliti racionalni dio sebe, htjela sam pustiti tijelo, pratiti ga. Htjela sam i da to bebče dođe kad želi, bez ubrzavanja i prisile. Mentalne pripreme koje sam sama sa sobom odradila išle su baš u smjeru priprema da ne reagiram na ideje medicinskog osoblja koje procesom poroda žele rukovoditi i ubrzavati ga. Željela sam mirno ustrajati u svojem procesu. Nije bilo jednostavno pripremiti se za to, ali uspjela sam. Sve je išlo bez tuđeg upravljanja. Nije da nisu pokušali, samo su me, za razliku od priča iz Hrvatske, ovdje i poslušali kad bih rekla ne, te su tražili moju dozvolu za sve što su mi htjeli raditi.
Pred neko vrijeme, pričale smo o (ne)mogućoj misiji nalaženja vremena za sebe u ranim fazama roditeljstva. U kojoj mjeri je to za tebe moguće, kojom dinamikom? Kako se tvoj/vaš život promijenio nakon što si rodila? Normu vodite sa sobom u svoje zimske šetnje i trailove, iako je sasvim mala. Ne strahujete od nepredviđenih okolnosti i nevolja koje se mogu desiti?
Vrijeme za mene tijekom ranog perioda roditeljstva je ideja na koju gledam s mnogo strpljenja, traži dosta organizacije i odgode gušta. Stvari koje se tiču zdravlja – tjelesnog i mentalnog – ne stavljam na pauzu, za to mora biti vremena. Da bih imala od kuda dati bebi, moram ja imati, da sam namirena barem u bazi. Za nadgradnju nemam vremena u ovom periodu. Kreativnost je ta koja trpi i ostaje po strani. I Vanja i ja smo iskusni u boravljenju u prirodi tijekom svih godišnjih doba, doba dana, tipova terena i vremenskih uvjeta, pa nam dolazi lako da to nastavimo i s Normom. Druge stvari idu teško, ne ove u kojima se osjećamo kao doma. Naprimjer, Norma se ne voli voziti u autu. Tu vožnju jedva preživimo, ali kad se napokon dočepamo prirode tamo ide lako, svi smo sretniji i mirniji.
Već neko vrijeme sve aktivnije se baviš pisanjem poezije. Polazila si radionicu Zvonka Karanovića, poznatog srpskog pjesnika i voditelja radionica kreativnog pisanja, ali i urednika koji preko online časopisa za poeziju i izdavačke kuće Enklava okuplja i osnažuje cijeli niz novih autorica i autora iz cijele regije. Imala sam priliku zaviriti u nešto tvoje poezije: to je na planu stila, ali i tema zbilja klorofilna poezija, puna zelenila, prirode, outdoor života. Zašto ti je poezija važna i imaš li na umu nekakvu veću cjelinu, cikluse, neki koncept koji bi išao prema ukoričenju, u bilo kojem obliku, tradicionalnom (papirnatom, knjižnom) ili nekom digitalnom?
Čini mi se da ipak ne krećem od ideje važnosti, nego od toga na što reagiram. Poezija je podražaj koji me dotiče. Ne ostajem ravnodušna ili malodušna, štoviše. Nekim pjesnicima i nekim stihovima se uvijek iznova vraćam. Imam želju konkretnije utjeloviti sve te stihove. Nemam još takav opus da se iz njega iščitava zajednička tema, premda postoje naznake. Zanimljivo da si upotrijebila riječ klorofil. Jedan od dražih pojmova koje sam spomenula u svojim stihovima je baš orhideja bez klorofila. Takve rastu i ovdje kod nas, u našim šumama.
Kod Zvonka sam bila na dvije radionice za redom, pasao mi je grupni rad, uz mentorstvo. Izraz se pročisti na drugačiji način kad o njemu dobiješ više različitih dojmova i perspektiva, prije tako dođem do onog što želim reći a da je ujedno razumljivo i drugima. S kolegicama s grupe sam i dalje u kontaktu, s nekima sam razvila i prijateljski odnos pun poticanja. Različit je to svijet od ovog mog bauljanja po prirodi. Kako nisam prisutna u književnim krugovima niti povezana s ljudima koji prate takav sadržaj, nisam imala s kim razmjenjivati svoje dileme o stihovima. Kroz radionicu odjednom dobiješ “ekipu za očevid” za tvoju poeziju, a učiš i kroz čitanje tuđe. Poezijom sam se počela baviti u osnovnoj školi. Tad i tamo postoji poticajna okolina za pisanje, a prilike za slanje na natječaje su česte te ih profesori podržavaju. Tijekom faksa sam bila uronjena u pisanje i čitanje znanstvenih tekstova, pa pisanje poezije nije došlo na red. Pauza od stihova je trajala barem jedno desetljeće. A onda sam tijekom pandemije slomila prst na nozi i bila osuđena na mirovanje. Dakle, povod nije bilo slomljeno srce, nego kost. Rođendan sam provela u fotelji, s vrlo malo kretanja. Od silnog jada buknula je iz mene opet poezija. Zaista me veseli taj povratak. Poezija, priroda i ja krećemo se zajedno.
Na dan prvog zagrebačkog potresa ponudila si mi prijateljski razgovor koji je na mene imao jako osnažujuć efekt, iako smo se do tada poznavale tek površno. Sjećam se da smo tada pričale o ženama i našim intimnim partnerstvima. Voljela bih da imam snimku tog razgovora jer ga se danas više ne sjećam detaljno (ipak je u pitanju razgovor vođen prije gotovo dvije godine), ali ono što pamtim je osjećaj utješenosti i nježnosti i svjesnost da sa mnom razgovara netko tko mi postavlja prava pitanja.
Pozicija biseksualne osobe koju živim nije na van jako vidljiva. Kao biseksualna u hetero svijetu valjda nisam dovoljno strana ili čudna, barem je to moja interpretacija izostanka osude. Mislim da sam više zazora osjetila u LGBT svijetu, ali ne samo zbog bifobije. Poliamorija je u tim krugovima često izazivala vrstu nelagode, tako sam si ja tumačila reakcije. Vjerujem da nisu svi osuđujući, no jest dobar dio tretmana koji sam dobila. Možda je tad bilo prerano za takve ideje o romantici, možda to tek dolazi.
Zašto?
Pretpostavljam da zato što moj pogled na ljubavne kapacitete krši norme (a gle, kći joj se zove Norma! op.a.) i tu ideju monointime koja propagira tezu da ako u odnosu postoji netko drugi, onda postoji problem. I ako netko ne funckionira tako da postoji samo jedan partner, ljudima to stvara odbojnost. Kako je jednom prilikom rekla jedna osoba: “Ako im dozvolimo da imaju druge ljude, to će ići u beskonačnost!“. Neobično mi je da netko tako doživljava slobodu izbora i dogovore, da ako netko „smije“ imati više partnera istovremeno, to znači da će uzeti sve. Kao da bi takvo što bilo uopće izvedivo na emocionalno odgovoran način. Nisam ovdje da meni netko nešto propisuje, brani ili obrnuto, da ja nekome nešto branim ili propisujem. Tu smo da se dogovorimo tko se s čim može ili ne želi nositi, i to je uvijek nešto o čemu se iznova dogovara, pa i u otvorenim odnosima. Razumijem da takav model odnosa nije uobičajen, u kojemu se ljudi dogovaraju o granicama, jer granice nisu dio nekog ranije utvrđenog, propisanog konsenzusa izvana. Donedavno nije postojao neki set modela za takve odnose. U pop kulturi je uvijek na snazi ono “You’re the only one..”, a ja te pjesme ne pjevam. Ne postoje dvije iste poliamorne veze, svaka je priča za sebe: ti imaš svoje potrebe i granice, druga osoba također, i u svakom odnosu se to iznova spaja na novi način. Razumijem da to može na prvi pogled djelovati prekonfuzno, strano, a ključ je u dogovoru, izražavanju vlastitih potreba i granica. Vjerujem da većina zapravo nema problem s tim da svatko ima pravo na svoje potrebe i granice.
Zanimljivim mi se čini pitanje čime mjerimo uspjeh u poliamoriji, ali i uopće u partnerskim odnosima?
Sve bivše monoveze, tvoje ili moje, prekinute iz ovog ili onog razloga, nisu nužno neuspjeha unatoč tome što su bivše. Mislim da su uspješne one veze u kojima si uspjela u tom odnosu biti što je više moguće autentična i koje traju dok god su obje strane u tome nalaze zadovoljstvo. Iz moje perspektive, nije tako lako pronaći ljude koji vole razvijati odnos, graditi ga. Možda dio ljudi i ne zna kako se to grade odnosi. Ali bih rekla da sam imala dosta uspjeha u tome, s obzirom na to koliko sam znala i koliko sam mlada krenula u tom smjeru. Bila sam u više duljih paralelnih odnosa i onih koji su trajali točno onoliko koliko je to bilo dogovoreno, koliko je bilo ugodno. Naprimjer, jedna cura nije bila okej s tim da je u odnosu s nekim tko radi na tome da postane majkom, to je bila njezina granica koja je bila jasno iskomunicirana na početku i odnos smo posložile prema tome. Meni se to čini uspješnim odnosom.
U prošlom stoljeću se u partnerskim odnosima uspjehom smatrala veza koja traje – trajanje suživota je vrlo često glavni faktor uspjeha u mono vezama. Daleko od toga da i sama ne priželjkujem trajne odnose, ali oko nas je toliko odnosa koji su izgrađeni na gustom ljepilu kompromisa i navici, određenom komforu i lijenosti. Nego, ajmo dekonstruirati i tu famoznu “autentičnost”. Uključujem minimalnu dozu cinizma, doziram je na vršak noža…
Baš sam nedavno o tome razgovarala s prijateljicom psihoterapeutkinjom. Autentičnost zvuči kao da nečime vladaš i da si nešto dostigla, što drugi nemaju.
Da, zrači ekskluzivnošću i limitiranošću.
Nije nužno da iza toga stoji super priča. Mnogo toga u mom djetinjstvu se zanemarivalo, nije mi bilo odobreno da izrazim ili me se tretiralo kao da nisam važna, kao da me nema. U takvim postavkama biti autentičan znači posljednji vapaj za tragovima vlastitog postojanja. Moja potreba za autentičnošću u tom je trenutku bila urgentna potreba da dobijem prostor za sebe i da me se uvaži. S druge strane, autentičnost može uključivati i cijeli spektar negativnih kategorija, pa možeš biti svašta…
Autentično pasivno agresivan, naprimjer!
Nažalost, da. Za moj ukus i potrebe rijetko uspijem ostvariti dugotrajan romantično-seksualan odnos sa ženskom osobom. Tek odnedavno sam u tome uspjela u prijateljskoj sferi. Ali kad pričamo o usamljenosti, znala sam da ću u ovom periodu života kad krećem u roditeljstvo biti pojačano u društvu žena koje su također majke, a s kojima teže ostvarujem za mene ugodnu komunikaciju. S njima me ne veže previše toga izvan sfere praktičnih savjeta o majčinstvu, dok s muškarcima, recimo, ne mogu pričati o dojenju. Imala sam dojam da ću u ovom periodu trebati više te ženske perspektive, ali ne mogu reći da mi dobro ide u tim odnosima. S raznim divnim mamama s kojima sam okružena mogu reći da imamo slične tekuće izazove, sve imamo doma malu bebu, sve se pitamo kako uvoditi dohranu, kako složiti prostor i logistiku, koji su dobri uređaji za čišćenje dječjeg nosa, i oko takvih stvari se dobro razumijemo, ali čim se u priču upletu emocije, nema prepoznavanja. Razilazimo se u dosta pitanja koja nisu vezana isključivo za logistiku oko bebe. Voljela bih da ta okruženost ženama nije samo tako funkcionalno hranjiva, nego i emocionalno. Moju usamljenost svakako umanjuje i to što moj partner Vanja i ja funkcioniramo jako dobro i slažemo se po pitanju pogleda na život. Imali sreće da smo se takvi kakvi jesmo sreli u pravom trenutku, da imamo kompatibilne interese i da jedno drugo uspijevamo uveseljavati svih ovih godina.
U vrijeme tvoje trudnoće prošle godine u jednom razgovoru si mi rekla kako majčinstvo nisi osjećala kao životni poziv, već samo jedno od poglavlja. Kako uopće pomiriti želju za majčinstvom i množinom ostalih uloga koje su nam važne?
Htjela sam prekinuti taj krug koji se transgeneracijski prenosi u obiteljima. Tražila sam način na koji mogu posložiti život i vrijednosti, da ako ikada postanem majka, da se time ne krenem baviti tad, nego da puno toga odradim prije. To nisu vještine koje dođu preko noći, naprimjer ideja da dopuštaš drugome da je drugačiji od tebe, da su dijete i svi ostali koji su njegovoj okolini zasebne osobe koje imaju svoje potrebe i granice. Nisam htjela biti ni majka koja zbog djeteta zaustavlja sve ostalo u svom životu.
Sad ostaje pronaći harmoniju između nekoga tko je ovisan o tebi i tko ima potrebe koje samo ti možeš ispuniti, a istovremeno ne zaboraviti svoje ostale potrebe. Dosta dugo mi je trebalo da osjetim da sam spremna za majčinstvo, nisam htjela donositi tako bitnu odluku prema pisanim i nepisanim pravilima koja tumače “kako se to radi”, a znala sam da nemam beskonačno puno vremena. Nisam nikada osjetila da će majčinstvo biti oživotvorenje mojih snova, ali ono što sam željela je da ne ponavljam pogreške prošlih generacija u mojoj obitelji.
Mislim da sam na dobrom tragu i da mi dobro ide. U ovom trenutku Norma zahtijeva svu moju pozornost i trenutno nemam prostora za sebe, ali na to sam bila spremna. Zadnjih godina sam uspjela namiriti zanemarene dijelove sebe, pa sam došla do toga da sad sebe stavim malo po strani i posvetim se nekome drugome. Neke mrvicu starije majke čija djeca su već odrasla imale su korisne savjete, uvide koje su stekle s odmakom: rekle su mi da je bitno zadržati svoj život i da je za odnos s djetetom bitno ne forsirati svoju ideju uspjeha (klasični primjeri bi bili škola i sport). Iako sam toga i sama bila svjesna, ta mi je perspektiva bila vrlo korisna. Smatrala sam da ću sama sebe smatrati uspješnom ako dođem do toga da ne ponavljam greške i spoticanja svojih prethodnica.
