Objavljeno

Žena koja je bila sama

S vremena na vrijeme volim pregledavati fotografije u grupi Old Photographs na Flickru. Kako samo ime kaže, ljudi tamo objavljuju stare fotografije, najčešće iz obiteljskih albuma ili pronađene u kutijama na nekom buvljaku. Listam stranice i stranice, upijajući tuđe prošlosti zabilježene na filmu. Tehnička nesavršenost fotografija samo daje dodatni šarm. Nađe se tamo i odličnih fotografija; ponekad na nekoj dulje zastanem ili je čak pohranim na disk.

Prije nekoliko dana, dok sam tako listala, zapazila sam ženu sijede kose koja se pojavljuje na više fotografija. Ono što mi je privuklo pažnju je da je ova gospođa na fotkama s putovanja ili izleta uvijek – sama. I uvijek ima sličan izraz lica; nekako je ozbiljna, zamišljena. Odmah se u meni pobudio duh Virginije Woolf (vidi: Mr. Bennett and Mrs. Brown, 1924.) i krenula sam (re)konstruirati životnu priču ove misteriozne žene. Možda preferira putovati sama, pomislila sam (ali ako je tako, tko se nalazi s druge strane objektiva? Slučajni prolaznici koje je zamolila da je uslikaju?). Možda je počela putovati nakon muževe smrti jer prije nije stizala zbog brige za djecu i kućanstvo, ili je možda lezbijka, ali u to vrijeme nije mogla otvoreno pozirati sa svojom partnericom pa je svaka fotografirala onu drugu, da ne privuku neželjenu pozornost?

Spletom okolnosti, u isto vrijeme sam čitala dnevnik Divne Zečević. Divna je – ako je za vjerovati njenim zapisima – većinu života bila nesretna i usamljena (zato i ne čudi da je izučavala Dragojlu Jarnević, još jednu dnevničarku autsajdericu). Društvena izoliranost i nepripadanje česta su tema njenih promišljanja, stoga sam – prizivajući ideju nevidljivih niti koje povezuju ženske živote – u glavi kreirala narativ u kojem sam spojila Divnine misli o samoći i melankolične fotografije nepoznate sredovječne žene (iako moram napomenuti da Divna nije voljela putovati, ali – licentia poetica!).

Da je poživjela, Divna bi danas napunila 83 godine.


Čovjek je rastresen od stalnog trčkaranja i nema vremena – da razmisli. Sav je okrenut prema – vani, a ja želim da gledam u sebe – da posmatram i analiziram ono što nije vidljivo, a to je uvijek složenije i teško pristupačno.

Glas kukavice upozorio me je upravo na ovu tihu nit koja mi omogućava da se osamljujem i u takvim raspoloženjima – da ne osjećam osamljenost nego puninu, ispunjenost, duboko poniranje u smireno bogatstvo, unutrašnju sređenost. Osjećati sebe na svom mjestu!

Bila sam uvijek previše zauzeta sobom i svojim očekivanjima, pisanjem i životom koji mi osim rada ništa nije donio; rad bez zarade i život bez ljubavi, s puno sanjarenja o nedostižnom.

Mnogo ranije bojala sam se da neću biti ista kao ostale djevojke, kao ostale žene, kao ostali ljudi. Činilo mi se najužasnije osjećati da se ne veselim stvarima kojima se raduju drugi ljudi. Prošla sam tu fazu i sada (nakon mnogih kriza svih vrsta) ulazim u fazu kada sebe mogu promatrati bez užasavanja, ali s užasnim zanimanjem – s nekom osobitom smirenošću.

Žene žive svoje odvojene živote i misle, svaka za sebe, da im je sudbina iznimna, a kad ono – to je opća sudbina o kojoj se individualno šuti!

Stvarno biti sam. Proći ulicama sam.

Živjeti bez ljubavi. Koliko ima usamljenih ljudi, sigurno ih ima mnogo u fizičkoj i duševnoj samoći i možda, kao ja, u fizičkoj i duševnoj nemoći da se privežu uz nekoga i slože.

Najstrašnija od samoća – ona koju sami sebi određujemo – koju izgrađujemo godinama sami sebi.

Netko govori o ženi “srednjih godina” i kaže: “tako, negdje oko četrdeset do četrdeset i pet.” To sam ja – mislim – to sam ja u nekoj nepoznatoj ženi, sama sebi posve nepoznata. Ne vidim razliku između sebe sada i prije 10-15 godina. Sada sam “ja” više “ja” nego prije; više nego ikada prije.

Kad god mogu, kupim cvijeće. Gdje god mogu, gledam cvijeće i cvjetnu ljepotu. U TV-dnevniku gledam cvijeće kako zrači među šupljim sugovornicima, jer da nema cvijeća među njima, bili bi ti susreti još gadniji i vijesti – lažnije, sve bi bilo još prljavije.

Samoća je sve šira i još teži širenju i nema izgleda da će se pojaviti neko zanimljivo lice u praznini. S nikim ne održavam društveni kontakt i nitko me ne traži, a ja ne znam koga bih mogla potražiti kad sam, kao sada u potpunom jadu svoje samoće.

Nikad mi nije bilo dobro, nemam za čim da žalim. Znam samo da nisam primjećivala svoje mlade godine i da ništa nisam, ni tada ni sada, mogla izmijeniti. Proizlazi da je sadašnja samoća najbolja od svih mogućih samoća, da s njom i u njoj mogu biti zadovoljna.


Fotografije: FoundIn_A_Attic, Flickr

Citati: Divna Zečević: Život kao voda hlapi. Izbor iz dnevnika 1961-2006. Ur. Marija Ott Franolić. Disput, Zagreb 2017.


Povezano