Objavljeno

Dotakla sam dno teksta

Ilustracija: Marija Skočibušić

Sve što sam dosad napisala, to sam i naplatila, a svatko u koga sam se dosad zaljubila, na neki je način završio u svakom od tih tekstova. Na dan kada mi se iz vedra neba dogodio moj kobni prvi lezbijski heartbreak – prevrtanje, frontalni, stražnji i bočni sudar između teksta i života – a ja sam dramila zbog toga što no contact jednostavno nije opcija zbog naše isprepletenosti na kulturnoj sceni, jedna od lezbi u Mediki prisiljenih na slušanje mojih žalopojki više nije mogla izdržati pa je čučnula ispred mene i rekla: SAD ĆU BITI BAŠ GRUBA.

To me jako razveselilo jer volim da me žene gaze. Krenula je uspoređivati moj autorski glas u tekstovima koje je pročitala na ovom portalu i tu mesnatu mene koja sad cendra na sva zvona o tome kako želi rigati od povrijeđenosti i ljutnje koje osjeća, kako će se isti tren vratiti natrag u ormar jer su cis strejt muškarci toliko lakša i blaža bol. Onda mi je ona, stroga ali pravedna, analitički oštro i nemilosrdno, poduprto jasnom i opsežnom argumentacijom, objasnila veliki nesrazmjer između moje kognitivne i emocionalne inteligencije: KAD PIŠEŠ ONDA SI ŠEFICA A GLE SE SAD NOVOROĐENČE.

Nisam imala izbora nego složiti se sa svakom riječi, zahvaliti joj za pronicljive uvide i u vezi svega poduzeti nešto jako konkretno i bespotrebno. Nećkala sam se oko nekoliko opcija, premišljala hoću li se voditi srcem novorođenčeta ili umom udovice u srednjim godinama. Jedno je vodilo drugom pa sam jednostavno odlučila prostituirati zakržljalost svoje emocionalne inteligencije tako da je unovčim pisanjem ovog teksta u kojem ću sudariti meso tijela i sok teksta, ljubav i bol, želju za bliskosti i nemogućnost da je se uzvrati. Sve to komparirajući Mimu Simić i Tomu Zdravkovića.

Pesme moje, pesme moje

Objekt moje opčinjenosti je blizu, povezan s tijelom; prolaze ga trnci, ježi se, komeša u potrebi da se to nešto slegne kako bi se moglo iščeprkati dostatne riječi i izbjeći razdraganost. Osjećam probadajuću nelagodu na pomisao da pustim rukavce obožavanja ili bijesa u tekst, dopustim da se hihoću ili krešte iz reda u red, providni i razuzdani. Hoću li ispasti glupa ako pokažem da zaluđeno obožavam nešto što dubinski ne razumijem? Poniziti se ako pokažem frustraciju oko nečeg prolaznog i naivnog?

Zahvalna sam Tomi Zdravkoviću na tome što je napisao moju najdražu najgoru baladu „Dotak’o sam dno života“. On je u četiri katrena uspio iskoristiti svaki romantičarski, patetični ljubavni klišej i pritom mi se nimalo ne gaditi. Dapače, zavode me ti jecaji muške patnje i bespomoćnosti, a i lako mi je povezati se s ovisničkim aspektom ljubavi kojim se pjesma bavi.

Iako je voljena osoba nanijela bol, subjekt i dalje ostaje vezan za nju, nastavlja je opjevavati, sliniti, unoseći očaj u tekst bez ikakve zadrške. Osoba koja mi je slomila srce u svojoj se oproštajnoj poruci divila toj Tominoj i mojoj sposobnosti, našoj infantilnoj besramnosti i nemilosrdnosti u pokazivanju svih bljutavih osjećaja koji izazivaju krindž. Vodeći se idejom o kolažu teksta i života, kao i postupkom zrcaljenja sadržaja i forme u pisanju, htjela sam umetnuti tu njezinu poruku. Međutim, ono što ne brane stid, sram ili fikcija, brane urednice i Zakon o medijima. Tugy, plaky!

Iako je rima u pjesmi zastupljena, ona ne prati pravilan metrički obrazac; više je prigodno rastrojena u naslagama postljubavne gorčine. Ritmičnost pjesme cmizdri prepuštajući se naplavinama emocija. To je dirljivo naglašeno očajničkim nizanjem retoričkih pitanja, na koje bih i sama voljela dobiti odgovor, i dubokim asonancijskim vezama među riječima (u i o kao najdublji vokali). Sve pršti i grca od patničke hiperbole, univerzalnih, velikih motiva od kojih inače zazirem, poput „pakao“, „sudbina“, „duša“ ili neugodnih sintagmi kojima apostrofira prokletnicu koja mu je slomila srce: „prokleti ženski stvore“, „muko moja“, „tugo moja“, „srce moje“.

Živopisnom slikom prirodnih katastrofa „Šibali su moju dušu i orkani i tornada“ lirski subjekt sugerira da je gubitak ljubavi intenzivniji od bilo koje druge boli, a ponavljajućim karakterom stiha „pa zbog tebe nemam mira / u snovima ni na javi“ iscrtava sveobuhvatnost i neizbježnost boli, naznake vlastite rezigniranosti, pomirenosti s patnjom iz koje ne vidi izlaz. To je, naposljetku, bol koja dovodi u prisni dodir s egzistencijalnim dnom – stanjem potpune iscrpljenosti i očaja. Kad zakuca stihom „sad verujem u sudbinu“, sjetim se prijateljica koje su me unaprijed upozorile da prva lezbijska zaljubljenost neizbježno loše završava.

S obzirom na to da u ovoj pjesmi nema migova eksplicitnije metatekstualne naravi koji su meni važni za pisanje ovog teksta, pozvat ću se i na Zdravkovićevu pjesmu „Pesme moje“. Već je samim naslovom jasno da se radi o autopoetičkom tematiziranju vlastitog pisma, što je poduprto intertekstualnošću („O, majko što me rodi / Kad sreće nemam ja / Dotak’o sam dno života“), nabrajanjem imena nepreboljenih ljubavnica (Danka, Marija, Branka) i njihovim povezivanjem sa Zdravkovićevim pjesmotvorstvom: „Dao sam vam dušu svoju / Dao sam vam dane mladosti / Delio sam život s vama / Svoje tuge, svoje radosti / Pesme moje, pesme moje“. Ljubav je, dakle, gotovo neodvojiva od boli i teksta – ona je i rock bottom i bratty bottom.

Ilustracija: Marija Skočibušić

Thank you for letting me come

Iako je druženje sa značenjski dostupnim i otvorenim tekstovima super, ta sigurnost i ugoda brzo dojade. Puno je zabavnije biti kaotična, autodestruktivna, bedasta balavica i sliniti za onima koji opetovano izmiču. To je tako zato što u čitanju uvijek proizvode neki višak: ja postanem prijemčivija, riječi nedostatnije. Odjednom izviruje žudnja za riječima (baš tim i takvim riječima), očekivanja se iznenađuju, zavode ili skreću i budi se neka vrsta učenja koje pohotno krulji.

Jedan od takvih, koji mi stalno zapinje u otvorenim karticama na laptopu, tekst je Mime SimićRADOSTI TIJELA: Enter Title Here“. Simić u njemu otkriva podosta različitu perspektivu na isprepletenost ljubavi, tjelesnosti i pisanja od Tome Zdravkovića (LOL). Čim dođem u dodir s rečenicom „Sve moje ljubavi rodile su se iz priče – seksu je uvijek prethodio tekst, glasnik moga tijela kojeg u zrcalu nisam znala prepoznati.“, poželim je trljati među prstima. Nastavljam čitati tekst iako se osjećam kao da se s njime ne mogu nositi: želim ga naučiti napamet, razvlačiti po ustima kao žvakaću, pustiti sokove, sjesti mu na lice, moliti na koljenima za još. Maštam o tome da se gledamo i dotičemo, naizmjenično i istovremeno, idemo predaleko, tamo gdje stvarno i želimo.

To što čitam predstavlja sve ono što ja želim ili mislim da bih trebala biti, a još nisam ili nikad neću biti. U konstantnom vraćanju, želji da mu se približim ili ga pohranim u sebe, samo nastavljam besciljno piljiti, pokušavajući potisnuti činjenicu da sam ustvari Toma Zdravković u tijelu dvadesetdvogodišnjakinje.

„RADOSTI TIJELA: Enter Title Here“ neuredno je, autoironično i senzualno kopkanje po ljubavno-seksualno-stvaralačkim proturječjima; fragmentima ljubavnih veza i načinu na koji se tekst utiskuje i gužva u konstelacije identiteta, emocionalnih i tjelesnih iskustava pripovjedačice. Inzistirajući na zamršivanju forme priče i cjepkanju identiteta pripovjednog glasa, nelinearnosti i skokovitosti strukture (od introspekcije u Zagrebu, preko života u Berlinu, do intimnih susreta u Los Angelesu), Simić naglašava i fragmentarnu narav ljubavi i pisanja, zavodi naizmjeničnim rastezanjem pa zbijanjem njihova odnosa. Stvara polje napetosti između onog što se može izraziti riječima i onoga što ostaje u domeni tijela, pri čemu je tekst glavni medij kroz koji se unutarnji svijet nastoji povezati s vanjskim.

Činu pisanja pripovjedačice prethodi tišina – deset godina bez napisane priče u odnosu s M. ukazuje na stagnaciju, tip sukoba između identiteta stvorenog kroz tekst (apstraktne konstrukcije) i onog življenog kroz tijelo (mesnate stvarnosti). Otvaranjem toga odnosa s partnericom pripovjedačica rastrzava dinamiku u kojoj tekst i žudnja nisu više ograničeni na monogamne okvire, već nasrtljivo hvata zadovoljstvo koje ju zapetljava. S početkom chatanja s B. pripovjedačici se vraća senzibilitet za pisanje, i poruka i priče koje se ne boje raširiti noge, procuriti po prstima.

Tijelo i tekst stapaju se u svojoj pohotnoj igri na granici između svjetova tekstualne i izvantekstualne stvarnosti. Pritom bi se samo tijelo moglo shvatiti kao spremnik tekstualnog materijala, i onih prošlih i budućih narativa, sjećanja i iskustava. U tom je smislu ono i kanal za izražavanje i masa slova podložna reinterpretaciji ili preoblikovanju, što jasno naznačuju brojne tjelesne metafore: „Lijepimo se jedna za drugu, kao tanke stranice Biblije, kao sijamski spojene posude.“ Ta se narav motiva tijela pojavljuje u obliku nedoumica – jer što ako tjelesna stvarnost ne zadovolji očekivanja stvorena tekstom, što ako miris i tekstura tijela neće odgovarati priči koja se stvorila kroz dopisivanje pripovjedačice s B.?

Upravo tekst funkcionira kao sredstvo za prevladavanje granica tijela; priča je ta koja nastavlja raspisivati žudnju i potrebu za bliskošću te time postaje produžetak tjelesnog iskustva: „Gdje su tijela podbacila, rasle su priče.“ Kod Simić, tijelo i tekst nisu suparnici, već se nadopunjuju. To znači da tijelo katkad podbacuje pa tekst nastavlja priču, ali i da je tekst taj koji se oslanja na tijelo kako bi ostao povezan sa stvarnošću izvan sebe. Stoga seksualni čin postaje tekstualni, a iskustvo pisanja poprima tjelesne karakteristike; tekst preuzima tjelesna obilježja, a samo tijelo postaje narativ. Dok pripovjedačica prstima penetrira tijelo-priču, ono koje je pecala „dva mjeseca, svakoga dana, nekoliko sati dnevno“ bacanjem „udice teksta preko Atlantika, preko devet vremenskih zona“, piše kako joj se niz prste cijedi tinta, time sjajno prelijevajući iskustvo natrag u tekst, zatvarajući krug – od pisanja, preko tjelesnog, natrag k pisanju.

Ilustracija: Marija Skočibušić

Povuci-potegni

I Zdravković i Simić naglašavaju isprepletenost ljubavi s pisanjem, predstavljaju je kao složen i proturječan stvaralački motor. Dok Zdravković nudi prikaz klasične tragedije, u tretmanu te zapetljane teme ističući fatalističku nemogućnost zaborava i bol kao dominantnu emociju, Simić piše o „ljubavi, otvorenoj kao cesta, kao dlan, pljuska, pička, neispisana priča“. Za Zdravkovićev subjekt, koji je žrtva sudbine, bol i prolaznost znače teret i linearno dno, a za Simićinu pripovjedačicu, koja preuzima kontrolu nad svojim narativom, oni su sastavni dio kaleidoskopskog procesa promjene, još jedan u nizu razbacanih početaka.

U Zdravkovićevoj pjesmi tijelo je samo sredstvo, implicitno prisutno kroz iscrpljenost i pasivnu patnju – fizička je dimenzija sekundarna i koristi se kao metafora destrukcije. Bar tu Toma i ja nismo isti, a Mima i ja jesmo, jer je tema tjelesnosti nešto što imam potrebu manijakalno trančirati unedogled, i u tuđem i u svome pisanju. Na svakome u koga se zaljubim, nađem dio na koji se hiperfiksiram; neku nepravilnost, dlakavost ili tik. Kod moje prve lezbijske ljubavi to su zasigurno te sićušne ruke, kojima se dopisivala sa mnom, kao što su i Mimina pripovjedačica i B., „dva mjeseca, svakoga dana, nekoliko sati dnevno“, pa ipak odlučila natipkati da nema kapaciteta za ozbiljan odnos, time mi dala super priliku da napravim bedaka i iz ovog što pišem i iz sebe.

U navodnicima nastavljam krasti citate iz Miminog teksta. Razmišljam o tome kako svaki put kada pišem o tim sićušnim rukama „prstima klizim po elastičnom rubu gaćica i zavlačim ih u nju“. Ja se s tom pričom ne mogu nositi: želim je naučiti napamet, razvlačiti po ustima kao žvakaću, sjesti joj na lice, moliti na koljenima za još. Ona je sve ono što ja želim, a ne mogu dobiti (razina drame: Patnje mladog Werthera). U tom konstantnom vraćanju, želji da joj se približim ili ju pohranim u sebe, samo nastavljam besciljno piljiti. „I meni je prvi put. I mome tekstu, na čiju zapovijed njezino tijelo bridi i svršava.“ I onda svugdje ostaju lokvice guste tinte, tople, kremaste, uzorane od želje.

Kako lijepa zagonetka, igram povuci-potegni sa svojim tekstom – pratim kako mi pomaže u stvaranju smisla iz slinave patnje i kako ona utječe na način na koji pišem. Tu i tamo oklijevam, ali tjeram se da nastavim ispisivati te tečne, skliske dragosti. Osjećaj praznine radi izostanka bliskosti je poput gladi, a „glad je najteža želja, traži / sve što ne može imati“ (malo Marka Pogačara). Pokušaj prilaska iz pozicije koja je uvjetovana tim tipom nezasitnosti može biti još jedna u nizu prilika za odvažiti se za spisateljski i čitateljski okršaj: vrlo vjerojatno spotaknuti se, prepustiti na milost i nemilost mehanizmu kruženja, proždrljivom radu teksta.

Prema nemilosrdnoj lezbi iz Medike: MNOGI SU MUŠKARCI SATKALI KARIJERE OD UNOVČAVANJA ZAKRŽLJALOSTI SVOJE EMOCIONALNE INTELIGENCIJE. SAMO ŠTA TI NE MOŽEŠ BAŠ I NAGRADE OČEKIVAT JER IPAK NISI LIK AL NEŠ SITNO ZARADIT MOŽEŠ. Tako je pisanje, osim što je ganjanje povezanosti s čitateljicama, prevođenje peckanja u riječi ili halapljiv način da se očuva ono što tijelo ne uspijeva dohvatiti u mesnatoj stvarnosti, i roba kojom ću zaraditi novac, potrošiti ga na smaranje svoje psihoterapeutkinje istom ovom pričom.


Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano