Objavljeno

Kad sustav postane produljena ruka zlostavljača

Ilustracija: Dessy Baeva / Fine Acts

Jeste li znali da se u Hrvatskoj nikada zapravo ne možete rastati od nasilnika ako s njim imate djecu? Zaista ne možete. Prvo ćete se godinama povlačiti po sustavu jer će on, bijesan što je izgubio poziciju moći uslijed vašeg odlaska, koristiti institucije države kako bi i dalje vršio prisilnu kontrolu nad vama, točnije: zlostavljao vas. Glumit će on tako – vrlo uspješno, jer sustav ne zna ništa o prisilnoj kontroli “brižnog” oca koji samo želi ravnopravno roditeljstvo, koji samo želi provoditi jednako puno vremena s djetetom kao i majka jer „djetetu treba otac.“ Možda kane i koja suza; psihopati mogu i zaplakati na silu, ne pitajte kako znam.

Sustav je u pravilu oduševljen velikom očinskom brigom. Napokon – muškarac koji želi sudjelovati! Bravo! Neće se zapitati kako to da najednom želi da djeca žive pola vremena s njim iako dotad nijednom nije promijenio pelenu ili djecu odveo u park. Neće se zapitati ni ima li to veze s njegovom prijetnjom partnerici, koja mu je rekla da će tražiti razvod, da, „ako odeš, uzet ću ti djecu“.

Ni nadležni stručni tim centra za socijalnu skrb, a bome ni sud, neće pronaći ama baš nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između prijetnje nasilnika žrtvi da će joj oduzeti djecu i njegova zahtjeva da joj ih i oduzme. Pardon, da traži ravnopravno roditeljstvo.

Čak i ako je otac u tom trenu već pravomoćno osuđeni obiteljski nasilnik, sva je prilika da ga socijalna radnica neće smatrati „baš pravim nasilnikom“ jer svakome se može dogoditi da mu ruka „poleti.“ Neće vidjeti nikakav problem u tome da djeca s nasilnikom žive. „Ako je i nasilan prema vama, nije prema djeci“, reći će vam. Pa da, gledati kako tata zlostavlja mamu djeci je draže od gledanja crtića i vrlo je korisno za njihov psihofizički razvoj.

„To što je jednom bio nasilan, ne znači da će opet biti“, izgovorit će samouvjereno, iako svatko tko se pošteno educirao o nasilju zna da ne postoji „jednokratno“ nasilje. Nasilnici su nasilni oduvijek i zauvijek, prema ženi, prema djeci (jer nasilje nad majkom je nasilje nad djetetom), a tako će biti i ubuduće.

Neće niti pomisliti da takvo pravo traži kako bi, primjerice, izbjegao plaćanje alimentacije. Tim visoko obrazovanim kadrovima plaćenima da odlučuju o sudbini vaše djece to često neće pasti ni na pamet. On je naprosto sjajan otac i potpuno je nejasno zašto vi kao majka entuzijastično ne pristanete na taj prijedlog. Zašto jedna majka ne želi da dijete živi sa zlostavljačem, to nitko, izgleda, ne može razumjeti.

„Zašto se jednostavno ne dogovorite?“, rečenica je koja me uvijek prebaci. Zato, gospođo (najčešće su, nažalost, gospođe u pitanju), što s nasilnikom nema dogovora. To je osnovna karakteristika nasilnika. Nasilnici razmišljaju jedino i samo o sebi. Za djecu ih nije briga. Jedini dogovor je taj koji ide njemu u korist, a to gotovo sigurno nije najbolji interes djeteta. Naprotiv, to je najčešće najgori interes djeteta jer zna da će tako ostvariti svoj glavni cilj – potpuno uništiti majku/žrtvu.

I tako ćete se vi i vaša djeca godinama razvlačiti po sudovima, centrima, psiholozima, nereguliranim vještačenjima, odvjetnicima, posebnim skrbnicima, prijavljivat će vas za zanemarivanje i zlostavljanje zato što dijete ima crno pod noktima i zato što je palo na klizanju. Razmijenit ćete stotine mailova sa sustavom zbog suludih i neutemeljenih optužbi da ste loša majka. U stan će vam dolaziti neki ljudi da vam daju „stručnu pomoć i potporu u ostvarivanju roditeljske skrbi,“ iako je jedina pomoć koju trebate zaštita od nasilnika. Ti isti ljudi ponekad će i direktno raditi u korist zlostavljača, što smo vidjeli dokumentirano, na televiziji.

Ukratko, nakon što ste godinama bili žrtva nasilnika i napokon smogli snage za odlazak, čekaju vas nove runde zlostavljanja zvanog bitka za skrbništvo. One će pak trajati nesagledivo dugo jer proceduralne pogreške su posvuda, a vi ćete i dalje ostati žrtva nasilnika kao da se niste razveli, samo će vas sada zlostavljati preko sustava i kontrolirati vaš život zahvaljujući svojim roditeljskim pravima. I dalje ćete ostati zatvorenica nevidljivog logora prisilne kontrole u kojem ste bili dok ste živjeli s njim, sve do dječje punoljetnosti.

Pa vi računajte. A sve što ste htjeli je miran život s djecom. Nisam jednom čula izjavu, „da sam znala kako će me sustav zlostavljati, ostala bih s nasilnikom“. Mislim, sve prođe pa će i to jednom proći. Ali pitanje je što će od vas ostati. I od djece?

Djeca su, nažalost, „programirana“ da budu iz temelja odana svojim skrbnicima, čak i ako ih oni zlostavljaju. „Teror povećava potrebu za privrženošću, čak i ako je izvor utjehe ujedno izvor terora“, lijepo je objasnio vodeći svjetski autoritet za traumu Bessel Van der Kolk, a i dobrim dijelom objasnio ono vječno pitanje „zašto ona jednostavno ne ode?“

I sad, što se dogodi kad djeca ostanu s roditeljima koji ih zlostavljaju? Osim što odrastaju u teškoj traumi, djevojčice i djevojke, pokazuju istraživanja, imaju puno veći rizik da završe u nasilnim vezama, dok se kod dječaka čak sedmerostruko povećava rizik da će u budućnosti zlostavljati svoje partnerice.

Ali ni to nije sve. Paradoksalno, da bi dijete dobilo mogućnost da izraste u teško traumatiziranu osobu, pardon, ostvari kontakt s ocem zlostavljačem, za to je zadužena majka. Ne samo zadužena, već i zakonski odgovorna. I tu dolazimo do možda čak najvećeg zločina. Naime, dok je dijete, barem dok je malo, “programirano” da bude odano svom zlostavljaču, majka nije. Štoviše, svaki kontakt majke s nasilnikom – susret, poziv, poruka, bilo što – predstavlja direktno, opetovano i beskonačno (ili bar do punoljetnosti) zlostavljanje majke.

Zašto? Zato što je majka u vezi s nasilnikom trpjela traumu. A kad se traumatiziranu osobu podsjeti na traumu na bilo koji način, ona se neće samo prisjetiti traume koja se nekoć događala, ona će je svaki put ponovo proživjeti, kao da se događa upravo u ovom trenutku. Svaki kontakt nasilnika sa žrtvom, to znamo iz prakse, uključivat će bar u nekoj mjeri upravo one alate koje je koristio u nasilničkoj vezi – manipulaciju, gaslighting, okrivljavanje, vrijeđanje, omalovažavanje… I ona će svaki put biti traumatizirana kao da ovaj čas proživljava nasilje iz kojeg je otišla.

Zahtijevati od žene da održava ikakvu vrstu kontakta sa zlostavljačem iz bilo kojeg razloga – nije normalno. To što je nešto uobičajeno, zakonito ili je naprosto prevladavajuće ponašanje, ne znači da je normalno. Nekad je bilo normalno i da žene nemaju pravo glasa, a da bijelci imaju robove. Zahtijevati od djeteta da ima kontakt ili živi s ocem zlostavljačem – nije normalno. Učiti dijete da je u redu da te netko zlostavlja ako te napravio, rodio ili te odgaja – nije normalno, i štetno je za djetetov emocionalni razvoj. Svako izlaganje djeteta nasilju je štetno, a kada to doživljava u vlastitoj kući, šteta je nepopravljiva. Ne postoji psihološka ni bilo koja druga osnova po kojoj bi za dijete bilo dobro da odrasta uz roditelja nasilnika.

Pa kad je sve to tako normalno i logično, zašto onda zvuči tako šokantno ako kažem da bi zlostavljanje i žene i djeteta trebalo rezultirati gubitkom roditeljskih prava? Zašto mi je to tako teško napisati, iako znam da bismo time riješili problem nasilja i zaustavili daljnji prijenos transgeneracijske traume? Zato što smo svi skupa toliko navikli da roditelji imaju prava samo zato što su roditelji. A kad nešto smatramo toliko normalnim da to ne propitujemo, gotovi smo kao društvo s ikakvom šansom za napredak.

Kada bi se nasilje priznalo za ono što jest, sa svim svojim posljedicama na psihu žrtve, susreti s nasilnikom bi se morali potpuno zabraniti kako bi ona imala šansu oporaviti se. A šta ćemo onda s djecom? Jer ne mogu djeca teleportacijom ostvariti susrete s nasilnim ocem, tamo ih mora odvesti mama. No onda bismo možda morali priznati da djeca koja su svjedočila tom nasilju imaju razvojnu traumu i da ni za njih nije dobro da se viđaju s onim tko ih traumatizira, vlastitim ocem.

Kada bismo, dakle, obiteljsko nasilje prepoznali kao ono što jest – teška, dugotrajna trauma koja trajno psihički mijenja žrtvu i nakon koje žrtva ne može biti onakva kakva je bila prije – morali bismo život žene i djeteta staviti ispred prava muškarca na zlostavljanje. U patrijarhalnom društvu da dopustimo da pravo žene i djeteta na zaštitu od nasilja zaista, ali stvarno bude ispred prava muškarca na zlostavljanje svoje obitelji? Da životi žena i djece imaju jednaku vrijednost kao životi muškaraca? Da jedna žena bude važnija od obitelji?

To se ipak ne može dopustiti.


Ana Pecotić rođena je 1977. u Splitu, odrasla u Zagrebu, gdje je i diplomirala na studiju marketinga Ekonomskog fakulteta. Godine 2019. aktivno se uključuje u borbu protiv nasilja nad ženama kao članica osnivačica Inicijative #Spasime koja je zaslužna za brojne zakonske i društvene promjene na području zaštite žena i djece žrtava nasilja. Godine 2021. upisuje studij Gestalt psihoterapije. Bavi se savjetovanjem žena žrtava narcističkog zlostavljanja, osobito žrtava institucionalnog nasilja u procesu razvoda od nasilnika. Autorica je brojnih tekstova na temu nasilja nad ženama koje objavljuje na svojoj stranici @opasneveze te kao suradnica Elle Hrvatska. Živi u Zagrebu i Korčuli. 


Tekst je odabrala Ivana Bodrožić, gostujuća urednica za veljaču 2024.


Povezano