Angela je plavokosa i niska, ima velike oči, dječji osmijeh i pjegice. Potječe sa Srednjeg Zapada, ima nekoliko braće i sestara i odrasla je na farmi koju vodi otac veterinar. Srele smo se slučajno, na ulici, nakon jednog znatiželjnog pogleda.
Vrlo brzo nakon upoznavanja Angela je na dosta dobrom hrvatskom izgovorila ono famozno “Jeste li čuli za Isusa Krista?”, ali ja nisam pobjegla vrišteći.
Tada sam bila brucošica i bio mi je to prvi kontakt s mormonima. Nisam znala ništa o njima osim toga da ih ima naizgled dosta u gradu i da drže besplatne tečajeve engleskog na kojem NE propagiraju svoju vjeru.
Za vrijeme boravka u Zadru Angela je promijenila nekoliko cimerica odnosno kolegica. Ustajale su u 6, trčale, zatim oblačile iznošene cipele i duge suknje i kretale u obilazak grada kako bi širile božju riječ. U 10 navečer su već bile u krevetu.
Družile smo se neko vrijeme, čak i s mojim roditeljima, uglavnom zato što je otac htio vježbati engleski. Nakon nekog vremena roditelji su se Angele i društva ipak pristojno riješili jer su se oni samo htjeli družiti, a Angela misionarenje nije mogla ostaviti kod kuće.
Na faksu su me kolege pomalo čudno gledale ako bi me vidjeli s mormonkama u gradu i trebalo je neko vrijeme da se uvjere da nisam u nekoj sekti.
Nakon isteka misije se vratila kući, udala za kršnog crvenokosog mladića koji vodi financije u njihovom hramu i rodila dvoje crvenokose djece koje jako liče na oca. O svom redovito je pisala na svom blogu i svake mi godine slala čestitke za Božić.
Nedavno sam otkrila da je Angela samo jedna u nizu mormonskih kućanica koje pišu blogove.
Tu su, na primjer, Naomi s Rockstar Diaries, Stacie s Underaged and Engaged, Stephanie s Nie Nie Dialogues i Liz s Say Yes to Hoboken.
Imaju lijepe kuće s velikom vrtom, obožavaju izlete, projekte “Uradi sam”, šivanje i pečenje kolača.
Vikendom se druže s drugim parovima i mnogobrojnom rodbinom.
Ništa im nije teško, a majčinstvo kako ga one opisuju zvuči zabavno.
One praktički žive film Pleasantville.
Čitaju ih žene njihovih godina ili malo starije, koje nemaju djecu, ni vremena za pečenje kolača, ateistice i feministkinje. Novinarka Emily Matchar nedavno je za Salon.com napisala članak u kojem pokušava dokučiti zašto ona i njene kolegice vole čitati blogove mormonskih kućanica.
Zaključila je da je to uglavnom zato što ti blogovi podižu raspoloženje. Te kućanice uoće nisu očajne i ništa im nije teško.
Blogerica-kućanica Natalie Holbrook smatra da su blogovi popularni zato što “popularna kultura prezentira brak i majčinstvo kao nešto ponižavajuće ili jednostavno, no u Crkvi svetaca posljednjih dana majčinstvo je vrlo važan posao koji se poštuje. Naravno da ima teških trenutaka, ali zašto se ne usredotočiti na ono što je lijepo? Pozitivan stav je poveznica svih aspekata mormonske vjere”. Tako su nastalo i grupni blog Feminist Mormon Housevwives…
Emily Matchar dalje to komentira ovako: “U Americi se zadnjih godina dosta govori o “Novom domaćinstvu”, povećanom interesu za staromodne ženske zadatke poput pravljenja zimnice, šivanja. Neki smatraju kako je to znak kako je feminizam zakazao, no meni se čini kako se moje prijateljice i kolegice okreću prošlosti kako bi pokušale imati sretne živote. Suvremeni svijet im ne nudi priliku za to.“
“Te žene osjećaju veliki pritisak da ostanu kod kuće s djecom pa im je bloganje o svom životu ispušni ventil. Pisanje bloga je kreativno, ali s druge strane to je propaganda crkve i posao koji se radi od kuće, a potencijalno se može unovčiti” pojašnjava bivša mormonka, dizajnerica Emily Henderson.
Fenomen sretnih mormonskih kućanica toliko je poznat da je inspirirao blog-parodiju Seriously so blessed.
Piše ga prava mormonska kućanica koja je odlučila ostati anonimna. U jednom intervjuu kojeg je dala portalu Mormonwomen.com objasnila je kako je započela pisati taj blog da se obračuna sa vlastitim problemima.
“Mormoni se uvijek trude postati bolji. Kod mladih žena trud za postizanjem tog cilja može izmaći kontroli. Onaj tko živi u homogenoj kulturi osjeća kao da se treba ponašati i izgledati na određeni način. Počne misliti da treba biti savršen u svakom pogledu.”
Autorica se ne ruga vjeri ali smatra “Humor je bitan. Često se doživljavamo previše ozbiljno. To proizlazi iz nevine želje da budemo što je moguće bolji, ali u tom našem cilju često se zaboravimo smijati. Blogovi su sjajan način za povezivanje s drugima. Također su san svakog onog tko voli promatrati ljude. No lako je početi se uspoređivati s nečijom lažnom projekcijom sebe. Blogovi su poput Božićnog pisma u kojem se dnevno pokazuju uglancani detalji nečijeg života. Ako ih prečesto čitaju, ljudi mogu razviti kompleks.”
Nakon čitanja ovog članka i blogova predstavljenih u njemu sjetila sam se Angele i postidila što joj ni ove godine nisam poslala božićnu čestitku i odlučila nešto poduzeti u vezi toga – u obliku razglednice ili ničim izazvanog pisma.
Shvatila sam da odavno nisam čitala ni njen blog. Kad sam ga otvorila otkrila sam da već godinu dana nije ništa napisala.