Ekstremna desnico, influensaj me nježno

Dok pripremam ovaj osvrt, nailazim na vijest “Preko 100 zaposlenika Bundestaga pripada ekstremnoj desnici”, odnosno preko 100 zaposlenika Bundestaga je na platnoj listi stranke Alternative für Deutschland, poznate po euroskepticizmu te protivljenju imigraciji. Nije to ništa novo niti zapanjujuće. Već godinama je ekstremna desnica normalizirana karakteristika europske demokracije: Italija, Švedska, Njemačka…

Autorica knjige The Women of the Far-Right: Social Media Influencers and Online Radicalization (Columbia University Press, 2023), Eviane Leidig, tu karakteristiku podcrtava naizgled jednostavnim, a zapravo kompleksnim, a moguće i ključnim pitanjem: gdje prestaje konzervativna politika, a počinje ekstremno desničarenje? Riječima autorice, ova knjiga predstavlja pregled „ogromnog ekosistema ekstremno desničarskog poduzetništva na presjecištima s kulturom influensera na društvenim mrežama“, a osnovni metodološki pristup kojim se služi je digitalna etnografija.

Ono što je užasavajuće je tvrdnja autorice da je taj ekosistem masovno dostupniji nego ikada prije. Vrlo kratak pogled na ono čime se Eviane Leidig bavi dobar je uvod u užas koji opisuje u svojoj knjizi, a koji je većini nas koji društvene mreže uglavnom koristimo kao echo-chamber vlastitih misli i stavova – potpuno nepoznati predio onoga što bi danas bila inačica habermasovske javne sfere.

Zahvaljujući njenoj knjizi, moguće je steći iscrpan uvid u razmjere utjecaja influenserica ekstremno-desničarske provenijencije. Prvo naravoučenije knjige jest da je influenser ili, u ovom slučaju influenserica, performativna figura u javnoj sferi koja je satkana od raznih društvenih mreža (Facebook, Instagram, Tik-Tok, Youtube, Twitter…), ali i tzv. dark weba, a koja se prije svega bavi – metapolitikom. Leidig metapolitiku definira kao „kultiviranje dugoročnog društvenog i kulturološkog procesa prihvaćanja određene ideologije“ za razliku od političkog djelovanja koje se bori za promjene kroz elektoralni sustav, apelirajući na biračko tijelo koje „osvaja“ ili „prepoznaje“ kao svoje. Tako će atribut „metapolitički“ u ovom tekstu biti korišten na način na koji to čini Leiden.

Za razliku od javne sfere kakva je definirana u 18. stoljeću, kroz pojavu dnevnih novina i formiranje tzv. javnog mnijenja tim putem, ili 19. stoljeća i pojave fotografije i filma, pa potom 20. stoljeća i masovnih medija, 21. stoljeće i njegovu javnu sferu satkanu od društvenih mreža i mrežnih stranica odlikuje prividna decentraliziranost, sveprisutna mobilnost i upotreba kodiranog jezika kako bi se savladale nametnute cenzure. Kao što je npr. Allende davno upozoravao, nisu više države te koje uspostavljaju bilo kakvu kontrolu nad protokom informacija, robe i kapitala, već multi- i transnacionalne kompanije.

Činjenica je da svi ekstremno desničarski profili, neovisno o tome jesu li iza njih muškarci ili žene, prosperiraju zahvaljujući algoritmima društvenih mreža te tako povećavaju svoju sljedbu.^​*​ Ono po čemu se „ženski“ (molim čitati s oprezom) pristup ekstremnom desničarenju razlikuje od „muškog“ (i dalje čitati s oprezom, iako je očito, ipak upozoravam da se tu radi o konzervativnim heteronormativnim identitarnim matricama) upravo su taktike intimizacije s vlastitom publikom.

Knjiga se sastoji od uvoda, sedam poglavlja i zaključka, pa će i ovaj osvrt pratiti taj tijek.

U uvodu Leidig nas upoznaje s protagonisticama koje prati na društvenim mrežama (pri čemu Leidig uzima lažne identitete kako bi pratila subjekte svog istraživanja, a za što je morala prikupiti dopuštenja raznih nacionalnih znanstvenih etičkih vijeća). One su: Lauren Southern, Brittany Sellner, Lana Loktef, Rebecca Hargraves i dr. Njihova zajednička karakteristika je metapolitička promjena, dakle ne pobjeda na nekim skorim izborima, već radikalna promjena sustava i stvaranje utopije za ekstremnu desnicu. To podrazumijeva stvaranje (ili bolje rečeno održavanje i jačanje) etnonacionalnih država u kojima „bijela rasa nije ugrožena“, u kojima se poštuju „tradicionalne zapadnjačke vrijednosti“, u kojoj je povijest takva da su npr. Ameriku sagradili bijelci puritanci, te u kojoj se treba oštro boriti protiv svih religija koje nisu kršćanske, a naročito protiv islama.

Dakle, radi se suprematističkom diskursu, odnosno utopiji za ekstremnu desnicu, a mračnoj distopiji za sve ostale. Ono što razlikuje ove žene od njihovih suboraca je propaganda opisanih „vrijednosti“ koja se vrši iz spavaće sobe dok se četka kosa ili nanosi make-up, iz kuhinje dok se djeci sprema doručak (često s organskih farmi koje poštuju te „vrijednosti“), iz frizerskog salona ili s manikure. Takav oblik agit-propa, tvrdi Leidig, omogućava da se veliki broj žena identificira prije svega s takvim načinom života (tradwife život, odnosno život tradicionalne supruge, nešto slično onom što je opisano u  filmu The Stepford Wives – njihov cilj je prije svega podržati karijere svojih muževa), a potom i s ideologijom ekstremne desnice.

Dok se protagonisti ekstremne desnice okupljaju na dark webu (8chan, 4chan, 8kun…) te inspiriraju terorističke napade kao što je onaj u Christchurchu (Novi Zeland) 2019. ili Buffalu (NY) 2022. godine, protagonistice najčešće koriste Instagram, pokazujući svoje fotogenične interijere, ili YouTube, koristeći make-up tutorijale kako bi prokazivale imigrante koji nekažnjeno siluju „naše“ žene, ili kako bi upozorile na feminizam kao ideologiju koja najviše ugrožava njihov način života i vrijednosti. Govor tih žena vrlo je često empatičan; povjeravaju se o teškoćama u pronalaženju prave ljubavi, izazovima iskrenog prijateljstva ili usamljenosti, uprizoravajući svoje monologe u oku ugodnim kafićima ili pokazujući slike s ljetovanja.

Ovakva „perfomativna ekologija“, kako je zove Leidig, okosnica je digitalnog aparatusa koji proizvodi alt-right sadržaj (kao što ističe, alt-right^​†​ je prije svega pokret), gdje je normalno govoriti o tome kako je u suvremenom svijetu na snazi opća urota „Velikog preseljenja“ (Great Replacement), pri čemu će se bijeli „starosjedioci“ (sic!) zamijeniti muslimanima. Primjerice, doslovce ćete naučiti kako pripremiti domaću marmeladu od kupina zajedno s „vještinom“ batinjanja nenaoružanog imigranta ili izbjeglice.

Heštegovi poput #motd (make-up of the day) ili #ootd (outfit of the day) omogućavaju takav suludi spoj tradicionalno ženskih (i ženstvenih) aktivnosti poput ukuhavanja pekmeza, demonstracije dubokog dekoltea i ultra-nasilja. Jer: feminino/ženstveno je dobrodošlo, a feminizam je neprijatelj. Zanimljivo je da većina opisanih influenserica kao najveći uzor spominju – svog oca. Patrilinearnost reprodukcije narativa je potpuna.

Tako se prvo poglavlje bavi finim razlikama između alt-right pokreta i starijih verzija ekstremnog desničarenja, pri čemu je osnovna razlika upravo u tome što alt-right intenzivno prisvaja virtualne prostore i usvaja digitalne metode za svoje djelovanje.

U drugom poglavlju Leidig opisuje svoje „putovanje“ koje joj je omogućila „crvena tableta“.^​‡​ Također, bavi se donekle i micro-celebrity taktikama, odnosno načinima na koji funkcioniraju ekonomije pažnje na društvenim mrežama (kvantificiranje reakcija znači i ekspanziju publike – to znaju svi koji izlažu neki sadržaj u digitalnoj formi i pokušavaju od njega preživjeti). U tom smislu, YouTubeov slogan „Broadcast Yourself“ u potpunosti odgovara micro–celebrity taktikama, pa nije čudo da je, uz Instagram, najpopularnija platforma alt-right influenserica: upravo tu je najlakše izmiješati svoj osobni život s političkom ideologijom koju zastupaš kroz vizualnu reprezentaciju. Normaliziranje ekstremnih desnih ideologija tako ide ruku pod ruku sa samobrendiranjem.

U trećem poglavlju pod nazivom „Ženstvenost, a ne feminizam“ autorica nam približava autoreprezentativne strategije kojima alt-right influenserice „otkrivaju“ svojoj publici zamke feminizma. Antifeminizam je zasigurno jedan od najčvršćih zajedničkih nazivnika djelovanja ove ipak nehomogene grupe žena koje su prolazile različite puteve, i, naravno, susretale se s feminizmom na različite načine: u školi, na fakultetu, itd.

Osim klasičnog argumenta da feminizam uništava nuklearnu (heteronormativnu) obitelj, ova knjiga me poučila da postoji još nešto čemu feminizam stoji na putu, a to je ženski SMV faktor (Sexual Market Value). Da, feminizam loše utječe na žensku seksualnu tržišnu vrijednost. Naravno, ista pada s godinama jer prestajemo biti „plodne“, u smislu bazične reprodukcije ljudskog materijala. I naravno da se na to nadovezuje sljedeći „prirodni“ neprijatelj ženstvenog, a to je – marksizam, naročito kulturalni marksizam, koji je, po alt-rightu, dominantan u globalnoj akademiji. Jer, kako kažu alt-right influenserice: „Zaslužujemo mjesto gdje ćemo moći diskutirati kao dame, bez da nam netko gura marksističku propagandu niz grlo“. Jasno, i takav stav generira neku vrstu „sestrinstva“, pogonjenog „bjelačkim tribalizmom“.

Četvrto poglavlje bavi se „Stvaranjem tradicionalne žene“ (tradwife), pri čemu je fokus na domaćinstvu kao glavnoj ženskoj zadaći visoko političan (i politiziran) stav. Pa tu cvjetaju razmjene informacija o tome kako biti što ženstvenija, sada i odmah, kako govoriti što ženstvenije, te kako staviti svog muža na prvo mjesto. Tu se tagovi poput #femininity pozicioniraju odmah uz #Americafirst, a šakom i kapom se dijele i savjeti kako odgajati dobre Amerikance/ke, Kanađane/ke, itd. Ženska seksualnost tako je svedena na prokreaciju (što, naravno, argumentira i sveprisutan ageism: ako je van ciklusa menstruiranja, ženska seksualnost je tabu).

Naravno, uza sve to, ove „drage“ žene nam nude svoj merch, a upravo time se bavi sljedeće poglavlje pod nazivom „Crowdfunding Hate“. Tako Lana Lokteff proizvodi „netoksičnu odjeću proizvedenu od prirodnih vlakana,“ a na njenim majicama nalaze se poruke poput They have to go back, što se, naravno, odnosi na migrante. Rasizam time ide ruku pod ruku s eko-tekstilom. Oni koje sebe smatraju genetski superiornima paze na svoje zdravlje i na zdravlje svoje djece. Tuđa djeca neka umiru na granicama.

Leidig ustvrđuje kako ovakva vrsta poduzetništva jača kolektivni identitet ekstremne desnice. Ako proizvode glazbu, onda je to npr. paganski neofolk imena Übervolk (nad-narod). Brittany Sellner, recimo, bavi se nakladništvom i izdaje self-help literaturu namijenjenu mladim djevojkama. Knjiga Lauren Southern pod nazivom Barbarians: How Baby Boomers, Immigrants, and Islam Screwed My Generation reklamira se blurbom Ann Coulter „Nabavite ovu knjigu prije no što je liberali zabrane“. Nije nevažno spomenuti ni da ekstremno desne influenserice dobivaju ogromne sume putem Bitcoin donacija, pa se Leidig s pravom pita koliko donacija tek prikupljaju drugim, manje primjetnim kanalima.

„Od protesta do parlamenta“ naziv je šestog poglavlja, gdje se komentira val širenja ekstremne desnice europskim parlamentima. Leidig tvrdi: ekstremna desnica danas je mainstream, i – globalna je. Njeno lice više nije ono punkera s bijelim vezicama i tetoviranom svastikom, već lice zgodnog muškarca u Lacoste majici. Influenserice ne vrše svoj utjecaj samo u ešalonima državnih diplomacija ili zakonodavnim komorama, već su vrlo aktivne u mobilizaciji i organizacijama raznih vrsta protesta na ulicama. Leidig podcrtava da intimizacija i politička kampanja iz spavaćih soba i kuhinja predstavlja bazu moderne ekstremne desnice, koja tako propagira životni stil kojem većina ljudi teži: obitelj, siguran posao, lijepa kuća, zdrava djeca, dobar automobil, praznici na ekskluzivnim destinacijama.

Sedmo poglavlje tematizira kako se suprotstaviti ekstremnoj desnici. Tako se razni oblici (meta)političkog govora ograničavaju strategijom poznatom kao deplatforming, unutar koje je najčešće primjenjivana suspenzija, odnosno privremeno ukidanje pristupa vlastitom profilu, potom demonetizacija, kojom se onemogućava zarada od takvog govora vezivanjem istog uz brendiranje raznih proizvoda, ali i vlastitog lica, tijela, kose, odnosno samobrendiranje, i sl. te s tim praksama povezano oglašavanje. Potom, tu je deranking, strategija kojom se ograničava vidljivost. Dakle, sve su to oblici tzv. „moderiranja sadržaja“, a to je ono čime se Leidig trenutno bavi: sociotehnološkim mehanizmima koji čine, prema Tarletonu Gillespiju – aparatus moderiranja.^​§​

Pitanje koje se nameće jest i: što se moderira? Ponekad i diskusija, no daleko češće je to moderiranje nečijeg izravnog (meta)političkog govora umotanog u taktike samobrendiranja i intimizacije s publikom. Osim ovih, uvjetno rečeno tvrdih, metoda moderiranja sadržaja, tu je i metoda stvaranja protu-narativa, za što također već postoje sociotehnološka rješenja poput Moonshota, društvenog poduzeća koje se specijaliziralo za proizvodnju narativa koji oponiraju nasilnom ekstremizmu. Treba reći da neke platforme (npr. YouTube), iako donekle monitoriraju sadržaje, ipak automatski nagrađuju profile/kanale prema broju pratitelja/ica.

U zaključku Leidig upozorava da utjecaj influenserica iz krila ekstremne desnice treba uzeti jednako ozbiljno kao i djelovanje terorista s dark weba. I tu se opet vraćamo na pitanje: gdje počinje desni ekstremizam, a završava konzervativni nacionalizam? Odnosno, vraćamo se na poznato Moćnikovo pitanje: koliko fašizma (smo voljni tolerirati u vlastitoj svakodnevici)? Veliko pitanje je i znamo li ga uopće prepoznati, a kad ga i prepoznamo, možemo li reagirati u prihvatljivom, nenasilnom spektru ponašanja.

Eviane Leidig trenutno je post-doktorantica i korisnica stipendije Marie Sklodowska-Curie na Odsjeku za kulturalne studije na Sveučilištu u Tilburgu. Njen podržan projekt istražuje načine na koje se donose odluke o politikama moderacije sadržaja kada je taj sadržaj ekstremno desničarski i teroristički. Osim toga, surađuje s Centrom za istraživanje ekstremizma Sveučilišta u Oslu (C-REX) koji je ujedno podržao njen doktorski studij, i s Globalnom mrežom za ekstremizam i tehnologiju (GNET) koju je osnovao Međunarodni centar za istraživanje radikalizacije, akademski istraživački centar unutar Odsjeka za studije rata na King’s College London. Suradnica je i Međunarodnog centra za protu-terorizam, što je pak think-and-do tank u Den Haagu, te Mreže za analizu ekstremne desnice (FRAN). Za vrijeme doktorskih studija, uz podršku VOX-Pol-a, boravila je na Oxfordu i NYU-u. Regionalno područje njene specijalizacije proteže se od Indije preko Europe do Kanade i Sjedinjenih Država.