Ne dajte da vam Halloween bude jedina prigoda za kostimiranje, kao ni za gender-bending. Kome se obratiti kako biste postali najbolji gender bender u gradu? Predstavljamo vam dizajnericu Maju Halilović!
Čime se baviš?
Bavim se dizajniranje i izradom ekstravagantnih, po mome mišljenju autentičnih leptir mašni. To je ono što me u ovom trenutku kao dizajnericu prvenstveno zanima. Međutim, nije mi strano ni kreiranje brojnih drugih odjevnih predmeta koji nemaju mnogo zajedničkoga sa mojim primarnim dizajnerskim željama.
Ranije sam radila mnogo toga (praktično sve što su bile želje poštovalaca mog dizajnerskog rada), a sada pored leptir mašni intenzivno radim i na dizajniranju i izradi autentičnih ruksaka, te leptir mašni za kućne ljubimce, koji će u narednom periodu biti dostupni.
Nastojim se svakodnevno obrazovati i usavršavati u svom poslu, istraživati nove tehnike, nove materijale i sve drugo što može doprinijeti drugačijim kreacijama. To je jedan od glavnih razloga zašto sam prije dvije godine upisala studij Produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iz toga proizilazi da kroz cijeli proces kreiranja prolazim samostalno, od početne ideje do konačne izrade.
Naziv modne priče koja prati tvoju prošlogodišnju kolekciju leptir mašni glasi: „Ne treba cura da ovisi ni od kog“. Leptir mašne su uvriježeno muški modni detalj, radiš li na tome da leptir mašna ne ovisi od muškarca?
Sve te podjele na muško ili na žensko su prije svega društveni konstrukti nametanja određenih pravila, ili potreba da se neko unizi ili uzvisi. Ja ne pristajem na tu vrstu podijela, ni u životu, ni u onome što je moj posao. Svjesno radim na tome da sve takve okoštalosti dekonstruišem, pokazujući na praktičan način, svojim kreacijama, da takva podjela nije ono što treba primarno da nas određuje. Ako nigdje drugdje, onda bar u svom kreiranju mogu insistirati na tome.
Jednostavno, ako vam se nosi leptir mašna, onda je nosite, nemojte da ovisite o pravilima koja nam se zadaju. Konstrukti koje sam pominjala upravljaju gotovo svim procesima naših života, pa tako i onim što je samo naša, intimna svakodnevica. Sve to ide do te mjere da bismo ujutru pri izlasku iz kuće morali, izgleda, konsultovati nekoga kako to treba da izgledamo ili šta da obučemo. To su obične gluposti. Tako da smo, iako ne bi možda htjeli da moramo polemizirati oko onoga što je naš način odijevanja, ipak uvučeni u sve te mučne procese koji jedino imaju cilj pretvoriti nas u prototipne, nemisleće proizvode.
Kada sam počinjala sa ovim poslom i ja sam se susretala sa komentarima, tipa zar iko kupuje leptir mašne, zar ih iko nosi više? Dakle, prosto nisam pobornica slijeđenja krda, mene je uvijek interesovalo ono drugo, ono što još nisam vidjela, još nisam otkrila i iskusila. Nosila sam tada leptir mašne i nisam htjela da nosim običnu crnu leptir mašnu koju kod nas možete kupiti samo u buticima ekskluzivno za muškarce, htjela sam raskoš, htjela sam ekstravagantnost! A ako sam ja željela zašto ne bi i druge žene htjele da nose leptir mašne?
Koliko uopće ima dizajnerica u regiji koje će u intervjuu izjaviti nešto tipa: „…pogledamo li stvarno stanje stvari vidjet ćemo da je naše društvo još uvijek itekako šovinistički i falocentrično nastrojeno“?
Nisam sigurna koliko, mislim da nisam još uvijek naišla na nešto slično. Ne sumnjam da pored mene ima i takvih. Ali ipak sigurna sam da većina nas koji se bavimo ovim poslom ne želi da upliće aktivizam u modu, jer bi apriori odjeća trebala da ostane odjeća, a aktivizam samo u aktivističkim krugovima. Kako i jedno i drugo pripadaju ulicama i dio su našeg života, ne vidim zašto bi to dvoje bilo odvojeno?
Bila sam zabrinuta na početku da ne pređem granicu iskorištavanja feminizma u promotivne svrhe, jer se grozim upotrebe društveno aktualnih tema isključivo zbog dizanja rejtinga/provokacije. Ipak, čemu ustručavanje? Ja ne želim stvarati ako ne mogu u svom poslu biti ono što ja jesam. Ja, ja kao feministkinja. Kao osoba koja zahtijeva poštovanje i priznanje da smo ljudi; inteligentne, sposobne, važne… Moda je upravo veoma bitno sredstvo da pokažemo drugima oko nas ko smo iznutra. Pa zašto da ne pokažem kroz moje leptir mašne da volim žene, da ih podržavam, da volim njihovu energiju, moć i snagu.
Kakva je po tebi uloga mode u borbi protiv jednog takvog društva?
Mislim da sam dosta toga dotakla u prethodnom odgovoru. Međutim, nije samo riječ o modi, riječ je o cijelom našem bivanju. Okolnost je takva da se ja bavim modom. Ali, koje god da je naše zanimanje, prisutne su brojne predrasude i omalovažavanja. Ja sam nezadovoljna načinom na koji se društvo ophodi prema nama. Ovo društvo dobiva propusnicu da liječi svoje komplekse na ženama, a ja sam odlučila biti glasna u pokazivanju da to stanje neću mirno podnositi.
Moda je biznis koji godišnje ubire milijarde dolara. I ima ogroman uticaj na naše živote. Danas se otvaraju škole koje će se baviti psihologijom mode jer je ta tema jako zrela za raspravu. Modna industrija zapošljava na kratko vrijeme modele koji odgovaraju trendu koji si oni sami izmislili. Neuhranjene, visoke, vitke djevočice i djevojke bijele rase od petnaest godina ili još samo par godina više. Sve ostalo je izuzetak. Izgubimo uopšte poimanje da su te djevojčice ljudska bića koja su još u razvoju.
Danas možda sa Cara Delavigne, Kendall Jenner na instagramu dobivamo i šta stoji iza tih osoba koje nose revije. Ali, opet napominjem, to su izuzeci. Industrija leži na diskriminaciji , kao što i cijeli svijet počiva na njoj. Modna industrija često koristi i osobe koje izgledaju drugačije, kao svojevrsnu egzotiku, kako bi ih iskoristili koliko im trebaju i potom bezočno odbacili. Moramo pričati o anoreksiji, fotošopiranju, uticaju industrije na mlade mozgove. Moramo se osloboditi u kritikovanju da bi popravili trenutno stanje.
Nedavno sam otkrila da se mogu odlično i jeftino odjenuti na odjelu za dječake jednog poznatog modnog brenda. Iako znam da ima i drugih djevojaka i žena koje manje gledaju na etikete u trgovinama, ne vidim da je to baš slučaj s muškarcima. Kakva su tvoja iskustva s konzumentima i konzumenticama gender-bending odjeće?
Mogu ti reći da su mi iskustva veoma slična. Mogu da primjetim da žene lagano klize iz jednog indentiteta u drugi bez da se napravi velika pompa oko takvih izbora. Lakše nam je zbog toga. Dozvoljeno nam je igrati se sa stilovima i biti gender benderima. Prije nismo nosile pantalone jer su smatrane za muški dio gardarobe, sada nam je to omiljeni dio gardarobe. Povodom ovakvih previranja tokom istorije u ženskom oblačenju pripada nam više slobode nego što to pripada muškarcima.
Nosimo sve boje, nosimo sve oblike, nosimo svu obuću. Ukrale smo svu obuću i odjeću koja je nekada pripadala samo muškarcima. Zabavno je skakati iz jednog roda u drugi kada svoj spolni identitet ne shvatate preozbiljno. Neko smatra da je samo zato što mu na rodnom listu piše pol – muški dobio ekskluzivnu kartu za važnost koju većina nas ne može dobiti koliko god se trudi i radi tokom života. Zato se drži takvog indentiteta kao da bez njega neće ni on postojati. A razlog tome je prije svega u činjenici što se identitet shvata kao nekakav kamen, kao nešto što je posve nepromjenjivo, i po nekakvim dimenzijama svima nama dato.
Identitet, tačnije naši identiteti su veoma fluidni. Po meni je to razlog zašto se većina muškaraca, a i žena, neće igrati gender-bendinga.
Planiraš li proširiti rad na još neke odjevne predmete? Ja bi da mi svu odjeću šije „Nema prirodnih datosti, nižeg i višeg, već samo društvenih konstrukata koji jedne nastoje uniziti, a druge uzvisiti.„ osoba.
Osjećaj je uzajaman. Volim da stvaram odjeću za ljude koji dijele ili poštuju moje stavove. Bilo bi mi zadovoljstvo. Da, naravno da planiram. Prostor za kreativno postoji, posao napreduje tako da ću, kako sam već u ovom razgovoru kazala, uskoro početi da se proširujem posao na ruksake, leptir mašne za djecu i leptir mašne za životinje.
Mislim da je važno napomenuti da će i rukasaci imati itekako snažnu priču, jer će se direktno doticati heroina iz stripa, filma i drugih umjetnosti. Pa bih, recimo, otkrila malu tajnu da će prvi ruksak iz te naše kolekcije biti refleksija na Harley Quinn. Ipak, moja prava ljubav uvijek će ostati leptir mašne. Imam posebnu vezu s njima koju ću teško raskinuti.
Što misliš o 3D printu kao komunalnoj budućnosti mode?
Prizivam već neko vrijeme da nam stigne 3D printer i načula sam od kolegice da će nam biti dostupan jedan u Sarajevu na korištenje. Ako bude tako, odmah se bacam na dizajniranje leptir mašne pravo iz 3D printera!
Jelda da je heklanje seksi?
(smijeh) seksi, holistički, umirujući, zen…
Poruka teen dizajnericama i budućim dizajnericama odjeće svih dobi?
Ne volim ova savjetodavna pitanja, hehe. Mislim da je svako odgovoran za sebe. Ono što mi se doima zaista važno jeste činjenica da treba slijediti svoje želje i istrajavati u njima. Sve drugo je, kako je govorio pisac Danilo Kiš, uloga truda i čuda.
