Kao osoba kojoj pamćenje nije jača strana, moram priznati da sam u izvršavanje ovog zadatka krenula pomalo nevoljko. Tko bi se sjetio što se sve dogodilo u proteklih 12 mjeseci!
Nakon bezuspješnog naprezanja sivih stanica, odlučila sam ograničiti se na jedno područje, pa sam mukotrpnim proučavanjem popisa svih glazbenih albuma objavljenih u 2014. (vjerujte, nije bilo drugog načina!) ipak došla do nekih imena koje bih mogla uvrstiti na listu. Moram napomenuti da nisam neki autoritet kad je u pitanju glazba, da ne volim sve što vole mladi, a većina muzike koju slušam “zvuči kao Nick Cave” (tako bar neki kažu).
Kao čin otpora instituciji godišnje top liste, započinjem od glazbenice koja ne spada ni u ovo desetljeće, a kamoli u 2014. – predivne folk bluzerice Karen Dalton na koju sam nabasala prije nekih godinu dana, a koju mnogi uspoređuju s Billie Holiday. Kad sam već spomenula Cavea, navodno je jednom prilikom izjavio da mu je Karen omiljena blues pjevačica.
Krezuba Karen svojim kreštavim glasom i bendžom pogađa ravno u srce i idealna je pozadina za sanjarenje i deprimiranje. U glavi imam tu ideju da bi Cat Power apsolutno trebala snimiti album obrada njenih pjesama.
Iduća na listi je fatalna Anna Calvi koju sam imala prilike vidjeti u Budimpešti u proljeće ove godine, kada je predstavljala svoj album One Breath. Na pozornici, fatalna Anna djeluje moćno unatoč sitnoj građi i doista fenomenalno svira gitaru. Ovo ljeto objavila je EP Strange Weather koji mi, priznajem, nije baš sjeo, a na turneji je izvodila Springsteenovu frajersku stvar Fire koja u njezinoj interpretaciji postaje izluđujuće tjeskobna i seksi, pravi slow-burner.
Iako nije tip glazbe koji inače preferiram, slušala sam i Dankinju MØ i njen zarazni album No Mythologies to Follow te bizarnu Gazelle Twin koja se na albumu Unflesh bavi mračnim temama poput života u neprekidnoj panici, neizbježnosti konzumerizma, noćnih mora, bolesti i djece odrasle u divljini (?!).
Na playlisti su se našle i Warpaint sa svojim istoimenim albumom, čiju sam sanjivu i pomalo hipnotičku Drive često vrtjela na MP3 plejeru. Od teže probavljivih albuma tu je hladni i čudljivi Meshes of Voice Jenny Hval & Susanne kojeg još uvijek nisam dobro usvojila, a koji je navodno inspiriran Gaudíjevom arhitekturom, bestijarijima (uvijek popularna tema) i kratkim filmom Maye Deren.
Konačno, visceralni Bestial Burden potvrdio je Margaret Chardiet, odnosno Pharmakon, kao jednu od najstrašnijih noise glazbenica u posljednje vrijeme. Ne treba posebno isticati da žena koja je bila na turneji sa Swansima i čije pjesme neki uspoređuju s egzorcizmom radi muziku koja testira granice izdržljivosti (čitaj: slušati samo u trenucima krajnjeg egzistencijalnog očaja).
https://www.youtube.com/watch?v=4i-Klr2ea-o
