Kada sam dobila priliku za Vox napisati popis stvari koje su me u 2014. godini oduševile, uzbuđeno sam se bacila u pregled svih oblika društvenih mreža, papirnatih zapisa i druge memorabilije koju pomalo opsesivno čuvam kao uspomenu na vlastite konzumerističke pohode.
U tome moru stvari s kojima sam se na ovaj ili onaj način susrela tijekom prošle godine, izdvojila sam one koje bih bez puno razmišljanja zasigurno preporučila i drugima. Ovo što slijedi je tako izrazito subjektivna, pomalo pristrana i djelomično kritički sastavljena lista svega onoga što je obilježilo mojih proteklih 365 dana.
Od koncerata bih definitivno izdvojila nastup dansko-kineske glazbenice Linkoban, koja je na ovogodišnji INmusic festival donijela svoju odličnu kombinaciju grimea i elektro-rapa te na entuzijastičan i uzbudljiv način predstavila debitantski album OX, prepun snažnih ritmova i intrigantnih tekstova koje ćemo, nadam se, imati priliku uživo čuti još koji put.
https://www.youtube.com/watch?v=vYy4bHjiJrU
Uz OX, jedan od albuma koje sam najviše odvrtila bio je i Conversations, prvijenac londonske četvorke Woman’s Hour, predvođen vokalisticom Fionom Burgess čiji mekani, melodiozni glas izvrsno doprinosi cjelokupnom minimalističkom i sanjarskom pop zvuku. Preporuka za one koji vole The xx ili Lowell.
U nizu odličnih stvari koje sam tokom godine poslušala našla se i audio verzija memoara Lene Dunham Not That Kind of Girl, odlična opcija za one koji žele na neki način izolirati iritantne zvukove iz javnog prijevoza ili još uvijek nisu uspjeli doći do tiskanog izdanja ove duhovite, iskrene, dirljive i nadasve zabavne knjige, koja još bolje zvuči kada ju čita sama Lena.
Osim što ih slušam, knjige većinu vremenu ipak više volim čitati, pa sam tako ove godine prvi put primila u ruke Dnevnike Sylvije Plath, što pomalo osramoćeno priznajem s obzirom na to da se kao tinejdžerica od svojeg izdanja Staklenog zvona nikada nisam odvajala. Ovo inače već nekoliko desetljeća staro izdanje mislim da zasigurno ne treba puno predstavljati.
Od grafičkih romana, najviše mi se svidio novi uradak kanadskih spisateljica i umjetnica Mariko i Jillian Tamaki, vjerojatno najpoznatijih po romanu Skim, koji se bavio temama depresije, zaljubljenosti i tinejdžerstva. Ove su godine pak izbacile odlični This One Summer, priču o dvije prijateljice koje praznike provode u okršaju s različitim problemima. Uistinu magične ilustracije na dojmljiv način stvaraju ljetnu atmosferu prepunu izazova i promjena u životima mladih djevojaka.
Za najdražu seriju bilo mi se malo teže opredijeliti, posebice s obzirom na nove sezone Orange is the New Black i The Mindy Project, ali sam se na kraju ipak odlučila za Broad City, ovogodišnju premijeru Comedy Centrala nastalu prema istoimenoj web seriji koju se kreirale Ilana Glazer i Abbi Jacobson. Njih dvije glume najbolje prijateljice koje žive u New Yorku, a ono što me seriji privuklo bio je zabavan spoj čudaštva, humora i veličanja ženskog prijateljstva, kao i činjenica da ćete skoro sve screencapove svake epizode poželjeti iskoristiti na fejsu kao cover photo.
Kao očito jako posvećena studentica povijesti umjetnosti, svake godine uspješno uspijem propustiti nekoliko važnih izložbi. Od nekih koje sam ipak stigla posjetiti, fantastična mi je bila ona kolektiva Ljubavnice, koji uključuje šest mladih autorica s Odsjeka za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, a s čijim sam se ambijentalno-svjetlosnim i video instalacijama prvi put susrela na samostalnoj izložbi u Galeriji SC te kasnije i u sklopu zanimljivog interdisciplinarnog projekta Mjestimice svjetlo.
Njihove obećavajuće radove karakterizira svojevrsno brisanje granica između umjetnosti, znanosti i fantastike kojim uspijevaju, kao što to Anja Ivić piše za Zarez, „kreirati prostor koji nas odvodi u jedan drugi; tako blizu a tako daleko, čije kreiranje prepuštaju svakome od nas pojedinačno“.
U tome duhu, jedna od stvari koja me na Internetu ove godine najviše razveselila bila je serija postova Mallory Ortberg na Toastu pod nazivom Women in Western Art History, čiji kreativni cinizam na humorističan način preoblikuje brojna djela zapadnjačke povijesti slikarstva. U domaćem web prostoru najdraži novitet mi je definitivno bio Muf, iz čije bih riznice genijalnih tekstova izdvojila one posvećene Ghost Worldu, kojeg sama besramno obožavam i nikada ga neću prestati hvaliti. Na Voxu me pak najviše oduševio Vidin iscrpan i informativan tekst o hrvatskim stripašicama zbog toga što, ako to već do sada niste primijetili, stvarno jako volim stripove.
Od velike količine svega što sam pogledala, poslušala i pročitala, postoji još veća količina onoga što nisam. Na vrhu tih nedosanjanih snova nalazi se posebno deluxe izdanje svih Moomin stripova koje je Tove Jansson nacrtala 1950-ih godina za londonske Evening News. Izašla povodom stogodišnjice njezina rođenja, ova dva kilograma teška knjiga uključuje i brojne nikada prije viđene skice, kao i esej o Toveinu radu na Moominima. Što više reći osim Santa, can you hear me?
Patetičnost i pretjerano idealiziranje tipične su karakteristike većine tekstova koji nastaju povodom završetka neke godine, pa ću tako i ja na kraju ovog popisa biti posebno sentimentalna i kao zadnji faktor oduševljenja navesti sve ljude, one bliske, ali i suradnike, poznanike ili potpune neznance, koji su u svome ponašanju i radu iskazali neizmjernu toleranciju, susretljivost i otvorenost po pitanju rodne, spolne i druge manjinske problematike.
Iako često nesmotreno takve stavove uzimam zdravo za gotovo, izrazito sam ponosna na njih jer predstavljaju pravo osvježenje u atmosferi kojom još uvijek, i nažalost, dominiraju negativnost, netrpeljivost i često ekstremno neljudsko ponašanje prema svim oblicima razlika i različitosti. Kakve promjene priželjkujem u 2015. godini, pogodite i sami.
