Svijet bi bio krasno mjesto kada nas se u baš sve ne bi trebalo posebno uvoditi. Ja redovito preskačem sve popratne tekstove, predgovore, uredničke napomene i slične tekstualne inačice. Ne znam jesam li time zakinuta za svu silu znanja, a nisam ni pretjerano sigurna jesam li zbog toga promašila poantu velike većine umjetnosti koja mi se sviđa.
Kako god bilo, ovo me nikada nije spriječilo da umjetnost konzumiram stalno i obilato. Svoju sam godišnju top listu stoga odlučila odvesti u tom smjeru, lišiti je podugačkih opisa i jednostavno linkati sve ono što mi se u ovoj skoro minuloj godini dopalo. Ili bar sve ono čega se trenutno mogu sjetiti.
Budući da me je u dosadašnjim voxovim godišnjim pregledima nekako uvijek dopalo pisanje o glazbi, odlučila sam krenuti baš s njome. Počinjem s apsolutnom miljenicom bilo kakvih glazbenih lista koje sam dosad radila, strašnom Ingom Copeland i njezinim ovogodišnjim uratkom Because I’m Worth It. Svim onim skepticima koji nisu vjerovali u Inginu ingenioznost i koji su možda skoniji opusu njezinog nekadašnjeg glazbenog suradnika Deana Blunta, Inga je jasno poručila da je itekako vrijedna svake pohvale.
Ovdje sam još odlučila ispraviti učinjenu mi youtube nepravdu i ponovno spojiti meni omiljenu pjesmu s ovog albuma, ”Advice To Young Girls”, sa slikom umjetnice Jenny Holzer za koju sam uvjerena da joj odlično pristaje. Konzumirajte u paketu!
Svakako bih istaknula i dosad najromantičniju Grouper, kao i genijalne ekperimentatorice Katie Gately i Karen Gwyer.
Ljubiteljima i ljubiteljicama Sinead O’Connor preporučila bih jedno od ambicioznijih izdanja godine, Asiatisch Fatime Al Quadiri, koji kreće izvedbom Sineadina hita ”Nothing Compares 2 U” u nešto eklektičnijem izdanju.
Ako već volite miksati politiku i glazbu svakako osluhnite i novu Gazelle Twin i Easter. Ovdje prilažem jednu od dražih mi Easterovih stvari koja nije s ovogodišnjeg albuma, ali u praksi funkcionira kao odličan mamac za buduće slušatelje i slušatelice.
Za kraj sam odlučila ostaviti svoj apsolutni favorit, predivnu Pharmakon i njen Bestial Burden. <3 Možda na prvu nije baš glazba koju biste upalili na nekoj kućnoj čajanci, ali uvjeravam vas da se radi o istinskom remek-djelu! Ako vam išta znači, Swansi su je ove godine vodili sa sobom na turneju u sklopu koje je nastupala i u Zagrebu. Mene je strefila neka bijesna temperatura pa na koncertu nisam bila, ali, ako je vjerovati svima onima koji za vrijeme njenog nastupa nisu urinirali, bilo je genijalno.
Kada smo već kod koncerata, festivala i ostalih veselih skitnji, posebno bih izdvojila koncert Mykki Blanca u organizaciji Žive Muzike, Bena Frosta koji je nastupao na ovogodišnjem izdanju Žedno Uho festivala i Deana Blunta na prvom izdanju slovenskog Stiropor festivala.
Iako su me ovi netom spomenuti najviše oduševili (na Dean Bluntu sam čak malo možda i zaplakala), možda je najveće iznenađenje bio koncert benda Fear of Men na koji sam zapravo otišla reda radi, no, ekipa je bila toliko predana i energična da sam se s još nekoliko spontanih piskarala domaćih nezavisnih medija <3 već sljedećeg dana zaputila u Rijeku na reprizu. I bilo je jednako lijepo.
Također, užasno sam ponosna što smo u sklopu ovogodišnjeg Vox Feminae festivala ugostili Planningtorock. Tehničkim nedaćama usprkos, to mi je bila jedna od ljepših večeri ove godine.
Što se filma tiče, moram priznati da mi se većinu ‘indie hitova’ zapravo uopće nije dalo gledati. Švrljajući po svom Mubi profilu, zaključila sam da se valjda svi filmovi kojima sam dala pet zvjezdica bave tinejdžerkama ili adolescentskom seksualnošću.
Ne znam što o tome mislim niti što to uopće govori o meni, no, kada sam već zaglibila u ove vode, izdvojit ću svakako Palo Alto Giae Coppole, After Lucía Michela Franca, It Felt Like Love Elize Hittman, Sarah Prefers To Run Chloé Robichaud i (meni najdraži) Everybody Dies But Me ruske redateljice Valeriye Gai Germanike. Spomenut ću još da se posebno veselim Girlhoodu Céline Schiamma do kojeg još nisam uspjela doći.
Palo Alto
Ako ste iole pratilie našu odličnu rubriku Kratki film nedjeljom (Ako niste, sram vas bilo!), možda ste zamijetilie da sam velika obožavateljica ovog praktičnog filmskog formata. U sklopu iste posebno bih vas uputila na Futon, Mišićave princeze, Removed i Teat Beat of Sex, a dodala bih još Father Philantrophy, predivan dokumentarac o najsipatičnijem krivotvoritelju umjetnina Marku Landisu i Fortunes – An Experimental Comedy, film koji će vam reći sve što o suvremenom životu trebate znati.
Serija sam gledala neugodno mnogo, no jedina koja mi je uspjela prirasti srcu je Transparent. Čitala sam isto mnogo, no o tome nekad skoro. Zasad ću vam priložiti komadić pjesme svoje nove najdraže internetske pjesnikinje.
Za kraj ću još reći da sam se ove godine odlično zabavljala i da sam koješta naučila. Čitajte nas i dogodine 😀
