Od sramote niječi da ti voliš koga,
Ti što sebe tako lakoumno gubiš;
Tvrdi, ako hoćeš, da te voli mnoga,
Ali ti nijednu očito ne ljubiš;
Jer te ubilačka mržnja tako slijepi
Da se protiv sebe rotiš pogibeljno,
Tražeći da rušiš onaj krov prelijepi
što bi valjalo da obnavljaš ga željno.
– William Shakespeare, 10. sonet
Tom Cruisea moja se generacija najbolje sjeća kada je u svojoj mahnitoj ushićenosti ozlijedio Oprahin kauč (a onda i nju samu pokušao usmrtiti munjom) i kada je kao najpoznatiji filmski pick-up artist podijelio par praktičnih savjeta za kroćenje pičke.
Moje znanje o zajednici umjetnika baritelja donedavno je prestajalo ovom referencom, no, spletom okolnosti, ovog sam tjedna jednom pick-up forumu ustupila svoju ugaslu srednjoškolsku hotmail adresu i uspješno se učlanila. Na ovaj subverzivan čin nagnala me informacija da se momci, osim barenjem, bave i drugim umjetnostima, preciznije, poezijom.
Odmah sam odlučila provjeriti o čemu se točno radi te sam, u nadi da uredništvo Sarajevskih sveski prati rad našeg portala, kao sugestiju za idući prijevodni blok, odabrala nekoliko pjesama koje su mi se posebno dopale.
Za početak je važno pripomenuti da je začetnik književnog ogranka ovog rastućeg umjetničkog pokreta tzv. bob2 koji je inicirao forumski thread najavom skorog pokretanja pickup bloga posvećenog poeziji. Svoju intenciju sažeo je u svojevrsnom nacrtu poetike ove pjesničke struje odredivši poeziju krutom i preciznom, onom koja „stvarno prenosi poantu“.
Prenosim spomenuti zapis u cijelosti:
In pickup, especially in natural game you need to really GET a few key ideas. Therefore poetry is the tool of choice. Whereas a post or an ebook “gestures” at ideas, poetry is tough and precise, it really gets the point across.
Iako bi se u prvi mah dalo pretpostaviti da je pick-up poezija suvremena inačica udvornog pjesništva, misija je ove lirike, kako je u neznatno drugačijem kontekstu napisao akademik Zoran Kravar, „u formuliranju i konzerviranju subjektovih stanja koja se na sličan način, izazvana istovrsnim stimulima, uspostavljaju u duševnom životu mnogih individua.“
Jedno nužno ne isključuje drugo, dobro ste primijetilie, no iznenađuje činjenica da se pick-up pjesništvo odlikuje zavidnom dozom empatije i solidarnosti, tj. da su adresati pick-up pjesama mahom pick-up pjesnici sami. Ovi se virtualni bardi istovremeno vrlo suptilno obračunavaju s krutom tradicijom i vlastitim pjesničkim uzorima te gorljivo zagovaraju važnost pjesničkog poziva u suvremenosti.
Za početak stoga prilažem jedan inspirativan pokušaj doskakanja tjeskobi utjecaja:
Strive to be confident
and you’re clutching at straws.
being single-minded
though,
now that is real.
a vulnerable calm
settles over you,
a realness
you become powerful
over time,
your thinking changes
and people, seeking to imitate you
strive not to fear
No! You retort;
that is not the way
if you feel fear,
embrace it!
Walk boldly through it,
with the power
afforded you
by the allure of your goal.
Sa svojim prethodnicima raskrstio je i pjesnik Dziah. Slučajnim oneobičavanjem označiteljskog plana pjesničkog jezika pjesnik koketira s poetikom dosjetke: zamijenivši tradicionalni lirski motiv ružinih latica (petals) – pedalama (pedals) on najavljuje oštar prekid s tradicijom i naglu smjenu tematskih preokupacija. Lirski subjekt on smješta u urbanu suvremenost i uspostavlja ga kao biciklista, a već u sljedećem stihu kao dijabetičara:
I gazed at a rose,
Cast away into the eye.
Motional leaves move while still.
This inhibited instant,
Reality impedes.
Trance just dismissed.
The elegant red of the pedal‘s tips,
The saccharine essence.
Thorns now pierce my flesh.
Pjesnik pseudonima Chief u ovom je britkom haikuu, recimo, odlično opjevao Freudovu drugu topiku i razrješenje Edipova kompleksa:
The ego must die
When he turns the other cheek
the boy becomes man.
U slučaju pjesnika skrivenog iza luckastog pseudonima Pickup Truck, tekst se tek naizgled nadaje kao eksternalizacija pjesnikove unutarnjosti; ispovijedni modus, kao i suptilno nijekanje poznavanja opusa kanadskog benda Nomeansno, tek su domišljata krinka njegove očigledne fascinacije teorijom fluida Luce Irigaray. Poistovjetivši ženu sa želeom, ovaj suvremeni verist zapravo podstiče njezin raskid s falogocentrizmom.
What have we here,
There’s potential for something special, shes delightful,
But i’m caught up with fear,
Why here? Of all places….
Why do I suddenly feel inadequate?
And yet I know she wants me, she feels the same, I’ve noticed her eyes,
She smiles, I should take action, instead of internally trying to comprimise,
That’s my prize; I deserve it,
I’ve been here a thousand times before and learnt it,
Her beauty is present, but her personality is transparent,
She may be hot but what if she’s also a bitch and unpleasant?
The challenge excites me, the prospect excites her,
She knows tonight’s going to be different,
Her daily routine will not be the same, I stroll over,
Her heart races, she turns to jelly when I smile,
Place my hand on her shoulder and ask “hey, whats your name?”
I na samom kraju, jedna klasno osviještena poslastica. Dominacija konativne funkcije kao i uokvirivanje teksta istovjetnim semantičkim jedinicama, ne samo da lirsko ja približavaju recipijentu, već naglašavaju autorovu solidarnost i apsolutno razumijevanje malog čovjeka.
I understand.
I have been paying attention.
I know you….perhaps more than you do.
I know you want to be happy.
You hope to become happy…but something always comes along and, boom, more crap.
Relationship crap.
Financial crap.
Emotional crap.
Crap that you feel might be a reflection of your self-worth.
You try so hard to stay positive, and some days that works for you.
But then there are those days that, out of the blue…completely out of nowhere…you get this overwhelming feeling of depression…of hopelessness. You feel it and you don’t fully know why.
You’ve heard all the ‘positive thinking’ stuff, and you have even tried it…again and again…but eventually you come back to that same empty place.
You put on your brave face, use your strong voice, so that people will not know the real pain within you….you don’t want to come off like the whiny mess you feel like you are.
Yeah, happy would be nice, but frequent sorrow is what you are most familiar with…so it brings its own kind of comfort. After all, you have lived so long with pain, you might not know what to do without it.
You have used casual sex as your way to shake off the cold bite of loneliness….a fleeting experience of being wanted.
You numb yourself with distractions that you know are not good, but numb works for you….even if only for a little while.
Every day, you look in the mirror….hoping for the day when your reflection will be someone you are fully proud of.
I understand.
Oprema: Lazy Mom