Objavljeno

Strava majčinstva

     One might say that the true subject of the horror genre is the struggle for recognition of all that our civilization represses or opresses.

          Robin Wood: ‘An Introduction to the American Horror Film’

Postoji li veća svetinja od djeteta? Od naše dobre, nježne, aseksualne, od prirode upravo otrgnute djece – naših malih anđelčića? Istovremeno, postoji li veći krimen od onog antidječjeg, u kojem god obliku, a najviše, bez sumnje, onda kad dolazi iz mjesta koje prema djetetu ima najveću dužnost i obvezu, na koje je dijete najviše upućeno, bez kojega ono ne može – onda kad krimen dolazi iz mjesta majke? Stoga: postoji li gora stvar od loše majke i ima li uopće loša majka pravo na artikulaciju vlastite ogorčenosti i umora – ako da, gdje?

Unatoč sve obimnijoj kolekciji priznatih žanrovskih klasika, filmski žanr horora još uvijek od strane građanskog pogleda biva tvrdoglavo uporno određen bezumnom, trivijalnom zabavom. Što histeričniji, krvaviji, gadljiviji, bezobrazniji, infantilniji – tim više. Svatko tko je imalo zagrebao u taj mračno zavodljivi korpus, zna da ako postoji filmski žanr koji će artikulirati stvari o kojima se pristojna građanska srednja struja filmske industrije ne usudi baš previše pisnuti, to će biti horor – makar ta artikulacija zaista i često bila infantilno odvratna.

Stoga je logično da su uznemirujući motivi zlog djeteta, kompleksa poroda i sumnje oko vlastita majčinstva, sa svim užasima koje sa sobom nose, upravo u hororu prisutni od samih njegovih početaka. Ako hoćemo, izvore možemo tražiti već u Frankensteinu (1818) Mary Shelley, gdje čitamo zazor od donošenja na svijet i puštanja u svijet bića nad kojim više nemamo kontrolu. Taj će se roman (i popratne mu filmske adaptacije) danas prije svega čitati u biopolitičkom/bioetičkom ključu ljudske intervencije u pitanja tjelesnosti i života koja su donedavno shvaćana kao ona koja su pod isključivo božjom ingerencijom; u svakom slučaju,odgovornost i strah od kreacije života temeljni su kamen već i kod te priče.

No, mnogo konkretnije i eksplicitnije, set tema u koje ovim tekstom grabimo uspostavlja se 1956. s krimi horor filmom The Bad Seed.  Za ono vrijeme iznenađujuća, priča je to o zloj djevojčici koja bez zazora ubija ljude (štoviše, i drugu djecu, što je u ovom kontekstu posebno sablažnjivo) zbog tako banalnih stvari kao što je turnirska medalja. Film će pri tome sasvim otvoreno i brbljavo, kroz dijaloge odraslih, izvore zla odrediti kao sasma biologističke, gdje je zlo nešto što je rezultat genskog naslijeđa i nije tangirano od socijalnog konteksta – sve je to potrebno da bi djevojčica na kraju, u svrhu vraćanja sustava apstraktne pravde u ravnotežu, mogla biti narativno kažnjena smrću (što je, dakle, dopustivo tek u trenutku kad postane više iskonski zla, a manje dijete).

The Bad Seed

Pri tom, naravno da filmova, horora prije svega, o zloj djeci zaista ne manjka – naime, tek je za ovaj žanr tipično besramno pomicanje granica i zahvaćanje u mračnije zakutke kako društva, tako i naših intima, ono što osigurava, generira prostor u kojem možemo zamišljati i nezamislivo, pa tako i zlu djecu. No, The Bad Seed se u svom vremenu javlja više-manje kao iznimka, pomalo neobična anomalija – stoga je i morao nakon svoga filmskog kraja dodati još jednu čudnovatu scenu gdje Nancy Kelly, glumica koja je glumila majku, s osmijehom na licu preko koljena prebacuje glumicu djevojčicu i lagano ju udara, za kaznu – ovo frivolno-histerično metafikcionalno dizanje zastora nad filmskom magijom zapravo je tom vremenu potreban znak da je sve što smo vidjeli ranije bila čista, najčišća fikcija. Publika i cenzori tog doba teže bi progutali išta drugo.

No, zanima nas ovdje prije svega trenutak u kojem možemo govoriti o fenomenu, trendu filmova ovakvog sadržaja, a on se javlja nešto kasnije, kad se čini i tematski korak dalje, prema neurozi majčinstva, mučnom odnosu dijete-majka. Govorimo o sedamdesetima, odnosno, ako se orijentiramo prema ključnom takvom filmu, svojevrsnom rodonačelniku – Rosemarynom djetetu – u pitanju je već kraj šezdesetih.

Za širi kontekst, vrijeme je to kad u SAD-u, (a kad smo u filmskom hororu, prije svega smo ipak u američkom proizvodu), dolazi do novih reproduktivnih tehnika i politika: 1960. javlja se kontracepcijska pilula, koja u rasprostranjeniju uporabu ulazi upravo krajem tog desetljeća; 1973. Vrhovni sud kroz glasoviti slučaj Roe protiv Wadea osigurava ženama pravo na legalni pobačaj; zatim, u tom periodu natalitet u toj zemlji pada na razinu najnižu još od 1930-ih, vremena Velike depresije – rodnost je sedamdesetih smanjena na razinu upola manju od one iz 1950-ih. Naravno, sve ove promjene nisu nevezane uz nastojanja i uspjehe tadašnjeg feminističkog pokreta, koji sa svoje strane u nekoliko mijenja ustaljenu matricu unutar koje se shvaćala žena.

The Omen

Na kraju, sve to rezultira i drugačijim pogleda na majčinstvo i djecu. Jednom kad imaju pilulu, žene pitanju majčinstva mogu pristupati drugačije – to više nije biološka nužnost koja slijedi iz određenog tipa seksualnog čina, to je sada stvar želje, preferencije, odluke. Upravo je to ono što oslikava set filmova kroz sedamdesete i osamdesete: trudnoća može biti trauma, a dijete može biti i čudovište. The Omen, The Brood, It’s Alive, Djeca kukuruza, lista je podugačka: u tom kontekstu, pobačaj je legitiman izbor. Također, pomisao da su djeca zla uznemiruje nas na načelnijoj razini, onoj u kojoj zlo kao da nam izmiče kontroli, javlja se na neočekivanim mjestima – a to je naprosto nešto s čim se teško mirimo i što najlakše sagledavamo unutar ovog opscenog žanra.

Pri tom, valja napomenuti, ova tema zapravo titra i udara kroz žanr horora i na puno široj razini. Bolestan odnos majka-dijete, makar je dijete sada odraslo, a onda i posljedice te patologije, okosnica su i valjda ultimativnog horor klasika, Psiha. Zatim, na početku priče slasher klasika Halloween, Michael Myers zapravo je psihotični šestogodišnji ubojica. I SF/horor Alien će se na svoj način baviti samim porodom, ili trudnoćom, kao invazijom stranog bića, parazita, na žensko tijelo. I tako dalje, niz je beskrajan. Pa čak će, evo, i Von Trier svog Antichrista, klasičnu modernu evropsku blago arty dramu, kad zagazi u pitanja eventualnog čedomorstva i krivnje zbog smrti djeteta, gurnuti prema žanru horora – već počevši od naslova, ali i ubacivanjem sadržaja i konvencija tipičnih za taj žanr (skriveno potkrovlje, psihotični rukopis, vještice). Horor, naprosto, nudi slobodniji okvir za takav tip sadržaja.

Sada nas, međutim, posebice zanimaju dva friška horora, od koja oba udaraju u žicu sasvim suvremenih tema na raskršću motiva majčinstva i djeteta. Australski Babadook i njemački Laku noć, mamice: oba su odlična i oba su, nije nebitno, režirana od strane žena – na Laku noć, mamice, doduše, ženi je pomagao i muškarac. Film je to, među ostalim, i o novoj snazi djece, o radikalnoj promjeni odnosa moći dijete-odrasli, posebice roditelji, a u ovom konkretnom slučaju majka.

Laku noć, mamice

Na razini šireg društvenog konteksta, medijski naveliko pronošeno maltretiranje koje profesori u školama sve više doživljavaju od strane svojih učenika, rezultat su zapravo apsolutne diskrepancije između, s jedne strane, novog koncepta sve brže sazrijevajućeg djeteta i njegovih prava, poticanog modernim pedagoškim pristupima, i s druge, zastarjelim pogledom na tu istu djecu od strane obrazovnih institucija i profesorskog kadra. Nije nužno ovdje odabrati stranu, jer stvar nije jednostavna: sve više prevladavajući model odgoja djece po kojem im se od najranije dobi jamči maksimum prava i minimum odgovornosti rezultat je naše narcističke kulture koja individualistički koncept tako shvaćenih prava reproducira i ovdje. Istovremeno, odrasli, navikli na ustaljeni smjer unutar osi moći odrasli-djeca, teško se lišavaju tog zdravo za gotovo uzetog modela dominacije koja ih hrani i koja od njih ne zahtijeva dodatni trud, edukaciju, učenje novih tipova komunikacije s omladinom.

Upravo u središte svih ovih pitanja na suptilan način prodire Laku noć, mamice: majka je opsesivna i depresivna, a svoju dvojicu sinova drži pod kontrolom – često zaključane i bez prostora za normalnu dječju zaigranost. No film se svo vrijeme vrlo spretno poigrava našom perspektivom i očekivanjima, gdje je, kako priča teče, sve teže odrediti tko je tu žrtva, a tko počinitelj – majka ili blizanci. Asertivni, poduzetni, inteligentni, zreli, ti klinci preuzimaju konce u svoje ruke. Način na koji muče majku u pokušaju da saznaju da li je to uopće ona ili je netko preuzeo njen identitet, nesumnjivo sugeriraju njihovo mjesto edukacije, mimo one institucionalne: to je medijska mašinerija koja im pristupačnim čini more informacija, svakakvog tipa – uključujući, jasno, i slike i informacije o nasilju. Djeca, bez sumnje, daleko lakše barataju medijskim kodovima današnjice, i daleko spretnije nalaze načina da ih upotrijebe. Finale filma određeno je preokretom koji radikalno mijenja pogled unatrag, no bez obzira, tematski sklop koji smo ovdje pročitali i dalje ga određuje u velikoj mjeri.

Na kraju, jedan od najboljih ne samo horora, već i filmova uopće, u zadnjih par godina – Babadook. Nećemo okolišati, pričaje to o mržnji prema vlastitom djetetu, na nekoliko razina. Riječ je o pozicijskoj mržnji i zazoru: ne nečemu iskonski zlom, već nečemu što je rezultat traume i socijalnih okolnosti. Inicijalno, majka u filmu blokira svoju ljubav prema sinu jer ga krivi za smrt svog muža i njegova oca, koji je stradao dok ju je autom vozio u rodilište. Stvari se potenciraju i konstantnim umorom samohrane majke s problematičnim djetetom (koje također vuče tu istu traumu). Scena u kojoj ona (a tada ju Babadook, to misteriozno čudovište, sve više obuzima) viče na pažnje željnog, bučnog i hiperaktivnog sina da zašuti više, ili ona gdje molećivim i krivnjom opterećenim pogledom liječnika moli da sinu prepiše sedative kojima će ga barem na kratko smiriti i osigurati si par sati sna, bolno je prepoznatljiva, bojim se, mnogim modernim majkama.

Krivnja: odite u bilo koju knjižaru i naći ćete more knjiga koje mlade roditelje, majke prije svega, upozoravaju na šta sve moraju paziti pri trudnoći i odgoju – stroga disciplina vlastita tijela, disciplina vlastite svakodnevice. Popularna psihologija, slijedeći modernu pedagogiju i u zagrade stavljajući materijalnim uvjetima određenu okrutnu svakodnevicu, bombardira žene tonama krivnje oko svakog odgojnog postupka. Vrlo jednostavno: žena nakon poroda nije ništa drugo doli majka.

Stoga je finale Babadooka upravo oslobađajuće. Na estetskoj razini, ono što je u ovom filmu najvrijednije je neodustajanje od svog modusa, onog horora:to užasno čudovište, Babadook, nikad ne nestaje jer ni ne može nestati – i kad se film privede svom razriješenom kraju, čudovište je smješteno u podrum, a majka ga svako toliko odlazi hraniti crvima, smirujući pri tome svaki njegov agresivni pokret, usmjeren prije svega prema njenom djetetu. Naravno, Babadook je naša agresija, mržnja, sve naše negativne emocije kojih sene možemo riješiti, a koje se upornim pokušajem brisanja, negiranja, samo preoblikuju u opasne neuroze. Zato ga treba prihvatiti, obuhvatiti ga se i držati pod razumnom kontrolom. Dakle, i mimo estetskog, zaključak je politički oslobađajući: majka ima pravo na trenutke u kojima ne želi biti raspoloživa, u kojima ju njeno dijete nervira, u kojima želi svoj mir, u kojima, na kraju krajeva, ima pravo i požaliti što je rodila – naprosto, sve su to legitimne emocije.

Stoga, da se vratim pitanju s početka teksta (iako, suspens je ovdje nemoguć, pa je odgovor već jasan): mjesto popkulturnih reprezentacija unutar kojih je ovakve socijalno stigmatizirane osjećaje moguće artikulirati upravo je, nažalost prečesto prezreni, žanr horora. I to ne samo onaj estetski kvalitetniji, pristojniji aspekt ovog žanra, njegov viši dom – u koji, istina, spadaju gotovo svi filmovi pobrojani u ovom tekstu. Naime, upravo nepristojnost, bezobzirnost, kopanje po zlu, estetska nemarnost, estetika ružnog i slično – što su sve njegove vjerne pratiteljice od početka – određuju okvir unutar kojeg mu je moguće biti transgresivnim, ne samo u usko filmskom ili literarnom, već i u etičkom i političkom smislu. Dakako, kao što smo vidjeli, horor će prije svega slijediti šira socijalna komešanja, no istovremeno će unekoliko i participirati u njima. Zato ga i valja vrednovati: unutar konteksta koji nas zanima, a to je kompleks majčinstva, te unutar vlastitih okvira popkulturne tvorevine, efekt mu je nesumnjivo ultimativno oslobađajući.


Povezano