Nelagodna, ali zanimljiva priča: početkom lipnja, nakon što je amerikanac Brock Turner za silovanje djevojke u nesvijesti dobio uznemirujuće pišljivih šest mjeseci zatvora (uz mogućnost izlaska već za tri), sistemsku grešku pravosuđa pokušale su ispraviti vještice.
Koordinirane putem interneta, ne samo vještice iz SAD-a, već i iz drugih dijelova svijeta, odradile su kolektivno bacanje čini na silovatelja, proklele ga na impotenciju, fizičku bol, noćne more i udarac pravde. Sve je odrađeno kako spada, po vještičjim ritualima:
‘Brock Allen Turner we hex you / You will be impotent / You will know constant pain of pine needles in your guts / Food will bring you no sustenance / In water, your lungs will fail you / Sleep will only bring nightmares/ Shame will be your mantle / You will meet justice / My witchcraft is strong / Our witchcraft is powerful / The spell will work / So Mote it be.’
Čini mi se da je upravo ovaj moment prikladan za ulazak u figuru vještice kakva egzistira danas, u popularnoj kulturi i onkraj, u popularnoj percepciji općenito. Naime, što da s ovakvom viješću radi prosječni današnji čitatelj koji je, de facto, ili sekularan ili nominalno monoteističan? Teško da ćemo ove čini shvatiti ozbiljno, očekivati učinak koji im je u namjeri (iskrenoj ili fingiranoj), no bilo bi apsolutno promašeno ne shvatiti ozbiljno ogorčenost vještica pred ovim ružnim slučajem, kao i kulturom silovanja u širem smislu (neke među njima nisu klele samo silovatelja, već i suca koji ga je pustio da se ovako provuče). Dakako, naše vještice upravo su s tim računale: radi se ovdje prije svega o aktivističkom buntu posredovanog masovnim medijima. Odnosno, vještice možda više i nisu toliko zastrašujuće kao za nekih ranijih vremena, ali i dalje imaju važeći politički potencijal (osim ovog, tu su recimo i njihove ekofeminističke intervencije danas, a nije nerelevantno ni povijesno čitanje marksistkinje Silvije Federici koja lov na vještice vidi kao, u suštini, praksu aproprijacije ženskog rada).
Otprilike slično, s određenom ambivalencijom glede strave koju podrazumijeva i političnosti koju sugerira, vještica figurira i u svijetu popularne kulture, prije svega filmova: horora i drugih. Uglavnom je prestala biti jako strašna, česta je gošća u dječjim filmova, tek sasvim rubno hororima (The Witches iz 1990, Hocus Pocus, Into the Woods), pa u bezazlenim teen dramama kao što je, recimo, didaktički The Craft iz devedesetih, čak i romansama (prastari I Married a Witch ili nešto friškiji (Practical Magic). Kad je čisti horor u pitanju, politizirati ju možemo u kontekstu njene matrijarhalne egzistencije (u Suspiriji, giallo horor klasiku Daria Argenta iz sedamdesetih ili recimo u The Lords of Salem Roba Zombieja). Jedan od boljih, a boga mi i političnijih, iz korpusa filmova o vješticama (ponovno, tek se vrlo rubno radi o hororu!) – Vještice iz Eastwicka – figuru vještice donijet će kao onu nesumnjivo emancipatorsku, koja doduše inicijalno sklapa pakt s đavlom, ali koja ga se isto tako, nakon što joj dodije, uspijeva riješiti.
Vještice se, dakle, danas rijetko bojimo. Strašna je, istina, u rodonačelniku found footage horor podžanra, Projekt: Vještica iz Blaira, ali prije svega zato što se u njemu zapravo uopće ne pojavljuje. Naime, vrlo je teško pred modernim pop-konzumentom vizualno uprizoriti vješticu bez upadanja u camp estetiku. Naprosto, nije nam više jeziva, a onda kad to očajnički pokušava biti, zapravo postaje smiješna. Stoga će ovogodišnji horor They’re Watching u svom finalu, kad vještica krene bacati čari po seljanima, odjednom postati glupava over the top komedija, štoviše parodija – autori su naime sasvim dobro procijenili da je vješticu danas filmski učiniti strašnom ako već ne nemoguće, onda jako teško, pa su naprosto pribjegli lakšem izlazu.
U ovoj liniji povijesti filmova o vješticama postoje dva koja dosta dobro ocrtavaju politički obzor vještice u današnjoj zapadnoj kulturi. Oba su horora, no zapravo je tek jedan od njih strašan, a i taj primarno ne zbog vještice, već zbog socijalnog konteksta koji vješticu okružuje: Season of the Witch iz 1973. i The VVitch iz 2016.
Season of the Witch (inicijalno nazvan, vrlo simptomatično, Jack’s Wife, a od strane studija premontiran i na tržište meke pornografije guran pod ponovno simptomatičnim imenom Hungry Wives) zaboravljeni je Romerov dragulj s početka karijere. Georgea Romera, dakako, znate po njegovim političnim zombie horor klasicima, no kad za ovaj film kažem da je dragulj ne mislim ipak na njegovu estetsku razinu, već prije svega na politički naboj s kojim dolazi.
https://www.youtube.com/watch?v=kSTROnJzjXk
Priča je to o nesretnoj srednjeklasnoj kućanici, Joan, koja ima sve što srednjeklasna kućanica može poželjeti: muža s dobrom plaćom, dijete i kuću. No tu se stvari iscrpljuju: suprug, koji je ionako stalno na poslovnim putovanjima, ne daje joj više nikakvu pažnju, o strasti da ne govorimo (odnosno, kako jedan od taglineova filma kaže: ‘caviar in the kitchen, nothing in the bedroom’), a kćer je sve više samostalna tinejdžerica koja za majku ne haje. Joan se osjeća nepotrebno, nepoželjno, a pečat svemu udara muževljevo kontrolirajuće ponašanje koje kulminira u vidu nekoliko šamara.
No ne lezi vraže: naša stepfordska domaćica saznaje da se u susjedstvu pojavila žena koja se predstavlja kao vještica – s njom ulazi u svijet vještičarenja, odlazi do knjižare po knjige, do alternativnih dućana po sastojke za vradžbine i čarima pokušava erotski pridobiti kćerinog dečka na kojeg je bacila oko. Imamo li tu zaista posla s istinskim vještičarenjem film zapravo nikad eksplicitno ne razrješuje, no efekt na Joan je neupitan: mladog pastuha je potrošila, a nasilnog muža upucala. U finalnoj sceni dok se, otvorena svijetu, ljudima deklarira kao vještica na njenom licu čitamo da vjerojatno ni sama ne vjeruje u zbiljnost toga, ali istovremeno nimalo ne sumnja u oslobađajuće efekte koje joj ta pozicija donosi: vještica si dozvoljava stvari od kojih žena u patrijarhalnom društvu zazire.
Drugi film koji nas ovdje zanima vjerojatno je najveći ovogodišnji hajp u svijetu horora, The Witch – A New England Folktale. Smješteni smo uz sedamnaestostoljetnu novoenglesku familiju koja, zbog vjerske fanatičnosti oca, biva izopćena, istjerana van gradskih zidina prema, ispostavi se, šumi koja krije vješticu. Žanrovski, ovo je nesumnjivo horor, i to vještičji horor – vještica se u filmu pojavljuje sasvim eskplicitno i sa svim potrebnim konvencijama: seksualna predatorica, leti na metli, kuha i jede djecu. No zapravo već u sekundi kad se pojavi, vještica za cijelu priču postaje periferna, jer njena je uloga samo da pomuti obiteljsku dinamiku, štoviše, samo da prokaže histerično forsiranu idilu ove pobožne nuklearne obitelji.
Molitva, težak rad i odricanje, krivnja zbog tjelesnosti i seksualnosti stupovi su koji ocrtavaju mučnu neurozu ove naše porodice – stupovi su to izgrađeni, dakako, prije svega neumoljivom roditeljskom stegom prenošenom na djecu koja ju ipak, uza sav trud, ne uspijevaju u potpunosti internalizirati. I dakako, u suočenju s budućom seksualnošću pubertetske kćeri i nešto mlađeg sina koji, bivajući odvojen od svojih vršnjakinja, incestuozno oko baca na svoju sestru, kostur ovakve familije se urušava – djeca (kćer sasvim svjesno, sin i bez svoje volje) unose onu životnu energiju koja se očajnički probija kroz disciplinu roditelja i završava, bože moj, tragično.
Također, vještica je periferna jer, zapravo, vještica nas ni ne zanima ako živi u dubini šume, daleko od nas; ona mora biti među nama. Vještica je kategorija optuživanja, difamacije, ona je onaj krimen od kojeg se zapravo i ne može obraniti, ona je iracionalna etiketa sa sasvim materijalnim posljedicama. Vještica je samo način obračuna. Film na modelu ove šesteročlane obitelji zapravo savršeno prokazuje histeriju iz koje se lov na vještice rađa: bolesno društvo, u ovom slučaju izgnana obitelji na rubu gladi, opsesivno i iracionalno traži krivca za svoju nesreću. Stoga, jednom kad se token vještice pojavio u igri, obitelj se počela raspadati pod međusobnim optuživanjem za vještičarenje: i da, optužuju se svi, no dakako prije svega žene, i to u prvom redu žena sa najživljom, upravo stasajućom seksualnošću – tinejdžerica.
Tu se ova dva filma unekoliko preklapaju, i jedan i drugi nedvosmisleno nude moment majčinog zazora pred kćerinom seksualnošću – zgroženost vlastitom starošću i ljubomoru na kćerin erotski elan. (Nije se zgorega ovdje prisjetiti da je oko koncepta vještice kao ostarjele rospije koja žudi za mladošću koju vidi oko sebe, a onda i oko načina na koji takav koncept komunicira s kulturom terora mladosti, Dubravka Ugrešić izgradila svoj maestralni vještičji roman Baba Jaga je snijela jaje. Sada možda već pretjerujem, no asocijativni me niz neumoljivo gura dalje: baš je Dubravka Ugrešić jedna od žena koje su, zbog nepristajanja na nacionalističku histeriju devedesetih, u ogavnom medijskom linču bile nazvane upravo vješticama.)
Što se naših horora tiče: u Season of the Witch tinejdžerica uskoro prestaje biti bitna i ostajemo samo s majkom-vješticom do kraja filma, u njenom emancipatorskom finalu. No The Witch radi nešto drugo – on u optuženoj djevojci (djevojci-vještici), Thomasin, ocrtava mehanizam samoispunjujućeg proročanstva, gdje nakon okrutnog obiteljskog razračuna (potpomognutog, naravno, i pravom, šumskom vješticom), ona zaista i sklapa brak s vragom, svlači odjeću i odlazi na šumski proplanak gdje, u krugu oko vatre, postaje vještica.
Upravo slijedeći ovo, važno je zadržati oprez te se i ovdje postaviti ambivalentno u pokušaju da se ocijeni feministički potencijal vještice: ne valja zaboraviti da je u popularnoj predaji gdje joj je i iskon, vještica zapravo vražja nevjesta, stoga je seksualna i druga sloboda koja joj je zajamčena zapravo odigrana pod patronatom još jednog muškarca – sotone.
No, to ne znači da figura vještice u popularnom pogledu ne titra određenom moći: socijalno ostracirana, a da za to ne mari, ružna i stara, zla, mrziteljica djece, seksualna predatorica, spremna na nasilje, vještica je rezervoar svih strahova patrijarhata pred figurom žene u najširem smislu. Smještanje pod ingerenciju sotone izgledno je samo očajnički pokušaj da se i iznad nje, strašne i nemoguće, postavi hijerarhijska strukura, predvidivo muškog roda, koja će nam donekle olakšati disanje. No bez obzira: neposlušna i prkosna žena – to je zapravo vještica. Upravo odatle ova figura i crpi svoju simboličku moć.
