Blagdani su (konačno?) iza nas, zima neodlučno kaska za njima. Dok se snijeg otapa i možebitno priprema ponovno pasti, malo što će bolje ugrijati od toplog zvuka zvonkih gitara. To je ako se želite ugrijati, na sezonsku ponudu za one druge doći ćemo kasnije.
Vijesti o novom projektu Cassie Ramone iz nekoć dragog punky noise pop sastava Vivian Girls, točnije njena odluka da snimi album obrada božićnih pjesama, činila se u najmanju ruku neobičnom ako ne i sasvim dosadnom i redundantnom. Iako je bilo nemoguće pristupiti materijalu bez dumanja nad glazbeničinim motivima, u nedostatku suvislih objašnjenja na kraju ne preostaje drugo doli pomiriti se s postojanjem ovog izdanja. Na sreću, ponekad stvari koje u teoriji nikako ne bi trebale funkcionirati u praksi ipak ispadnu koliko-toliko zanimljive: možda niste znalie da vam treba album lo-fi božićnih klasika; kad već postoji, ispada da postoje i mnogo gore ideje. (Jedna od njih je vjerojatno uzimanje prezimena Ramone za izvođački alias, doduše, Cassieno pravo prezime Grzymkowski teško je izgovorivo i za nas fanove zeznutih suglasničkih nizova.)
Ramone – pametno – ne bira pretjerano izlizane stvari (barem za mlade generacije), kakve božićne obrade u pravilu jesu, stavljajući fokus na rock i pop tradiciju zastupljenu pjesmama koje su proslavili izvođači kao što su Elvis Presley, Paul McCartney, Darlene Love i drugie. Pritom ostavlja i prostora za neočekivane, šašave odabire poput “Run Run Rudolph”, poznate po izvedbi Chucka Berryja, ili “Christmas Time is Here” iz božićnog specijala crtića Peanuts iz ’60-ih koju će odlučno lišiti crtićke zabavnosti.
Na početku Christmas in Reno kao da se čuje huk snijega, Ramone je sigurna negdje u sobi sa snimačem i gitarom, a “Christmas (Baby Please Come Home)” diskretno zadaje tugica-ton koji će ostati u pozadini sljedećih pola sata. Neke od izvedbi, npr. “Sleigh Ride”, donekle su vesele, makar lažno budući da i na njoj letargični tonovi izbijaju ispod zaigrane površine, a način na koji Ramone pjeva “we’re simply having a wonderful Christmas time” podsjeća više na iščekivanje izlike za napuštanje napornog obiteljskog okupljanja negoli na iskreno uživanje u blagdanima. “Blue Christmas” neizbježno je melankolična, preko tipično sunčane “Little Saint Nick” Beach Boysa nadimaju se oblaci, a “I’ll Be Home for Christmas” granični s propisnom bedarom.
Indifirentna izvedba Cassie Ramone nije toliko iskaz nezainteresiranosti za materijal, koji je uostalom sama odabrala, koliko nastojanje da koristeći ultimativni simbol Božića kao blagdana – prateće komercijalno-diskografske orgije – vjerno dočara taj na površini pozitivni duh ispod kojeg buja blagdanska dosada, bezvoljnost, pa možda i depresija. Christmas in Reno daleko je ipak od melankolije njenog solo debija The Time Has Come koji je imao donekle sličan prizvuk unatoč različitoj tematici, a posebice od potištenosti kakvu je donio Christmas grupe Low, do danas najbolji indie album božićnih pjesama.
U konačnici, Christmas in Reno spada u kategoriju „nije da nismo mogli bez toga, ali kad je već tu – pa dobro.“ Album je u svemu umjeren, od odabira materijala preko suptilne izvedbe do kratkog trajanja, i u ovom se slučaju to pokazuje mudrim pristupom. Iako c86 i slični indie izričaji s odjecima Spectorovog wall-of-sound popa ’60-ih po sebi mogu zvučati „božićno“ te samim time činiti savršen soundtrack za zimske praznike, možda ipak nije nužno da pjesme doista i govore o Božiću – a dobar dio njih na ovom albumu temu odaje tek stihovima.
Bilo što slično će, dakle, poslužiti jednako dobro, možda čak i bolje. Prvo što pada na pamet od najboljeg u donekle srodnoj „fuzz pop“ kategoriji iz prethodne godine je izdanje benda Helen koji predvodi jedna od najvažnijih ambijentalnih glazbenica današnjice Lizz Harris a.k.a. Grouper. Album The Original Faces u jednako konciznih pola sata kao Christmas in Reno uspješno isporučuje dosta bučniju reviziju noise popa, prenoseći onaj ključni rezignirano emotivni sastojak koji je najbolje stvari žanra činio tako gorko-slatkima.
No dobro, zadovoljni pogled kroz prozor iz sigurnosti džempera je samo ta jedna strana zime – druga je dakako oprezni hod po ledu ili nesnosno gacanje po bljuzgi. Švedska kantautorica i multiinstrumentalistica Anna von Hausswolff na The Miraculous smješta moćni vokal uz jednako impozatni zvuk orgulja presvučenih drone gitarama; rezultat je izuzetno dramatičan i donekle mračan album koji je ipak teško o(t)pisati kao gotički. U svakom slučaju, nadomjestit će prazninu glazbenim metereopatima koji su sezonu voljeli provoditi uz heroine poput Zole Jesus ili Chelseae Wolfe, glazbenice preusmjerene u više pop ili više rock vode, s kojima von Hausswolff ipak nećete zamijeniti zbog drugačijeg pristupa i specifičnog vokala.
Za još hrabrije među nama kojima je u ovo doba godine npr. Burzum znao praviti društvo u slušalicama, preporuka pada na Myrkur i njen zapaženi prošlogodišnji album M. Preobraćenje bivše indijanerice Amalie Bruun na black metal naravno nije prošlo bez izazivanja kontroverzi na ionako konzervativnoj sceni, no one su više-manje uspješno utišane ovim sasvim solidnim albumom. (K tome, ne radi se o ubojici/rasistu/seksistu. Jej!)
Uklonimo li ponekad zdravu dozu buke iz jednadžbe, preostaju uvijek lijepi ambijentalni pejsaži koji spuštanjem temperatura postaju samo još potrebniji. Najuvjerljivije izvedbe ovog tipa u posljednje vrijeme dolaze, sasvim slučajno, od dvije Francuskinje. Obje su prisutne na sceni dugi niz godina tijekom kojih su privukle pažnju tek specijalizirane publike, no vrhunce su doživjele možda upravo izdanjima iz 2015.
Colleen na svom šestom albumu Captain of None poseže za gudačkim instrumentom iz renesanse koji zahvaljujući dub tretmanu ne djeluje nimalo arhaično, ali daje organski štih izričaju koji bi inače vjerojatno bio postignut elektroničkim sredstvima. Rezultat je cjelina ugodnih ambient-pop melodija i umirujuće šaputavog vokala čija toplina zvuka otapa iluzije ali i led. Svestrana umjetnica Félicia Atkinson izvrsni je A Readymade Ceremony snimila na laptopu, no taj podatak nimalo ne umanjuje „organski“ osjećaj albuma, indikativno napisanog u Alpama. S naglaskom na spoken word izvedbi u kojoj koristi različite tekstove, terenskim snimkama i pažljivo složenim zvukovima, Atkinson kreira intimni „post-digitalni oratorij“ koji djeluje prigušenije od nekih prijašnjih izdanja pod vlastitim imenom ili kao Je Suis Le Petit Chevalier, ali svakim novim slušanjem otkriva bogatstvo detalja.
