Kada mainstream pop zvijezda snimi album bez Top 40 pop hitova, lako je pretpostaviti da će izazvati polemike na relaciji između razočaranja dosadnim uratkom i pozitivnih kritika na račun samog tog “hrabrog” koraka u tek naizgled nekomercijalnom smjeru. Za zvijezde u usponu izrasle u indie pop sferi, mjerila su nešto drugačija.
Doista, Rihannin dugoiščekivani ANTI trenutno slovi za album o kojem se ove godine najviše diskutira (vidjet ćemo doduše koliko će izdržati pred napadnim The Life of Pablo Kanyea Westa), a zaključak se čini najsretnije donijeti negdje između podijeljenih i nadasve afektiranih strana. Već je na površno slušanje jasno da je ANTI ciljano prigušen i zamišljen kao ozbiljni artistički statement, barem u smislu u kojem se to tako tumači za pripadnice gornjeg doma Billboarda. Za razliku od prethodnika na kojima je znala potpisivati, hmm, pa i – niti jednu pjesmu, Rihanna je na svom osmom albumu potpisana kao suautorica svih pjesama s iznimkom “Same Ol’ Mistakes” Kevina Parkera.
Na prvu možda šokantan izostanak jednog od najvećih hitova 2015. “Bitch Better Have My Money” sve je samo ne hirovit; za druga dva prošlogodišnja singla, čini se, ionako nitko pretjerano ne žali. Dok bi “BBHMM” pretjerano stršao i “pojeo” ostatak albuma, “American Oxygen” i “Four Five Seconds” naprosto tematski i ugođajno odudaraju od materijala na ANTI.
Uvodna “Consideration” svojevrsno je pismo namjere i demonstracija stava kakav će prevladavati na čitavom izdanju, no nažalost ne i naznaka dugotrajnog glazbenog zaokreta. “I got to do things my own way darling/ Will you ever let me/ Will you ever respect me? No/ Do things my own way darling/ You should just let me/ Why you ain’t ever let me grow?” samouvjereno iznosi Rihanna uz odlično odmjereno gostovanje Solane Rowe b.k.a. SZA preko lijene i mutne podloge koja kao da je ispala s neke stare pjesme Portisheada.
Iako već nakon prve stvari neočekivano dolaze interlude zavijen u dim marihuane i solidna balada s retro gitarom, novi hit “Work” vraća nas na trag naznačen početkom albuma potvrđujući dobrodošli naklon dancehall glazbi i vlastitim karipskim korijenima posebno (i nimalo slučajno) istaknutima u izgovoru. Drake nastupa tek u ulozi zvučnog pratećeg imena koje, kao i minimalistički beat, prepušta Rihanni da potpuno preuzme kontrolu svojim nažalost prečesto zapostavljenim načinom vokalne izvedbe. (Rihanna kao da niije mogla odlučiti između “prljave” dancehall i sterilne pop estetike ni u spotu pa su izašle dvije verzije, kojima je jedino zajedničko Drakeov trenerka stil i blaga nelagoda pred di-god-pogledam-guzice-i-sise scenarijem.)
Kompaktan niz sačinjen od “Woo”, “Needed Me” i “Yeah, I Said it” nenametljivo otkriva autorske i/ili producentske prste Travi$a Scotta, Abela Tesfayeja, The-Dreama i Timbalanda (među ostalima) istovremeno poprilično jasno uspostavljajući Rihannu kao spretnu interpretatoricu različitih poetika. Dok “Needed Me” zvuči pomalo kao odgovor na “Where Are Ű Now” koji J-Biebs nije očekivao dobiti, “Woo” pruža uvjerljivu verziju ženskog The Weeknda a “Yeah I Said it” predstavlja protagonisticu kakve bi se isti vjerojatno prepao. Seks-pozitivni, dominantni stav na albumu je po običaju pomiješan s Rihanninim rezigniranim razočaranjem u ljude oko sebe. Zanemarimo li činjenicu da se obrada “Same Ol’ Mistakes” svodi na novu vokalnu izvedbu preko originalne instrumentalne podloge, teško je poreći da Rihanni ova pjesma naprosto nekako dobro pristaje. Možda sasvim banalan izvedbeni zahvat učinio je pjesmu inače anemičnog “Instagrama rocka” bitno zanimljivijom i uvjerljivijom.
Unatoč par slabijih točaka (“Desperado”), prvih 9 pjesama na albumu čini koliko-toliko koherentnu i solidnu cjelinu, međutim nakon njih ANTI čini neočekivani i pomalo naprasni zaokret u drugom, zatim i trećem smjeru. Akustična “Never Ending” prije deset-petnaest godina (dovraga, možda i danas, kada ne bismo svi znali tko je Rihanna) bila bi vrhunski cmoljavi alt hit na MTV-u. Stvarno, detalji o pjesmi otkrivaju da je prste u ovome imala Dido, što objašnjava zašto pjesma zvuči kao podloga za fan video romanse iz Roswella.
Ako se to učinilo kao pokušaj nježnoj zaključivanja albuma, onda tek nije jasno što na njemu rade još ne jedna, ne dvije nego tri retro balade koje ponajviše prizivaju soul i doo wop ‘60-ih. Iako su u pitanju zasebno neloše skladbe, u kontekstu onoga što smo prethodno čulei na albumu djeluju sasvim izmješteno. Na “Higher” Rihanna zavija glasom drugačijim od uobičajenog, kao da je napuknuo od cigareta i alkohola, što jest zanimljivo, ali pjesma ne dolazi blizu njenih baladnih vrhunaca poput “Stay” i stoga automatski djeluje manje impresivno.
Stilske raznolikosti na većem dijelu ANTI uspješno se stapaju i izmjenjuju, tako da se posljednjih nekoliko stvari čini kao izdvojena cjelina, možda suvišna na albumu koji zbog toga – unatoč svim zanimljivim trenucima – sa svojih tek 45 minuta naposljetku djeluje predugo i zamorno.
Dok za komercijalno obvezane izvođačice bilo kakav iskorak izvan teritorija garantirane dobre prodaje albuma, dakle inzistiranje na koherentnom uratku umjesto praćenja provjerene albumske formule “hitovi + filleri”, samo za sebe predstavlja iskaz namjera, za one koje operiraju u nešto drugačijim uvjetima to ne predstavlja nikakav poseban pothvat. Neobično je, stoga, vidjeti bend s većom stvaralačkom slobodom kako poseže za sličnim potezima.
Simpatični njujorški pop dvojac Chairlift još od 2008. i pojavljivanja singla “Bruises” u Appleovoj reklami vječno je na rubu mainstream uspjeha, no taj rub ne prelaze, kao da ih iza njega čeka strmoglavi pad niz liticu. Na novom albumu Moth kreativnu energiju stavili su nekako u drugu brzinu, barem se tako čini nakon emotivne erupcije na kompaktnoj pop bombi od albuma kakav je bio prethodni Something. Jasni vrhunac dotadašnje, a čini se i dosadašnje karijere, pred nasljednika je postavio možda pevisoka očekivanja.
Otada je prošlo nekoliko godina, Caroline Polacheck imala je čast sudjelovati u epskom projektu Beyoncé (“No Angel”), izdala je i solo album kao Ramona Lisa, domenu uvjetno rečeno pametnog popa zaposjela je Carly Rae Jepsen, a trendovi u synth popu su se ponešto promijenili. Chairlift na Moth sve to uvažaju, ne nastojeći pretjerano prilagoditi se drugačijim okolnostima od onih u kojima je prethodni album bio tako uspješno upijen od strane publike i kritike.
Dok je Something prestavljao euforični pronalazak nove energije nakon negativnog životnog iskustva, samoproducirani Moth je smireno slavlje trajne zaljubljenosti (vidi npr. “Show You off”) iskazano mekanom, prozračnom atmosferom i opuštenim, pretežno sporijim ritmovima. Uvodna “Look up” otvara album ugođajem prirode i smirenim vokalom koji samo na refrenu neočekivano iskoči iz divljine. Akcija se lagano zahuktava na suptilnoj ali blago zaraznoj “Polymorphing”, a pravo će se razbuktati s glavnim singlovima. Utrkujuća “Romeo” ne ostavlja puno vremena za predah, a otkačena “Ch-Ching” uspješno inkorporira western zvižduk sa hip-hop i r&b tropima. Upravo taj niz stvari, zaključen s lijepom i – nazivu unatoč – nimalo depresivnom “Crying in Public”, čini najsnažniji dio albuma koji Polacheck i Wimberly do kraja nažalost ne uspijevaju spriječiti od razvodnjavanja.
To, srećom, ne znači da nedostaje intrigantnih i za Chairlift uobičajeno decentno komičnih trenutaka. Našlo se tu prostora za nešto retro štiha, funky gitara i različitih, nikad prenapadnih vokalnih egzibicija. “Moth to the Flame” pomalo je banalna ali beskrajno zabavna house pop zezancija s neočekivanim starinskim uletom “he’s that kind of man, mama”, koju ćete teško izbiti iz glave; a “Show U Off” zvuči kao Tom Tom Club s Mariah Carey na vokalu, Princeom na gitari i specijalnom gošćom Tinom Turner koja uleti zaviti taj “reaaaaal”.
S nešto manje izraženim hitovima nego na prethodnom albumu, Moth na prvu možda djeluje uvjerljivije kao cjelina, no na duge staze počinje nedostajati tih “udica” zbog kojih poželite album zavrtiti ponovno i ponovo, dok vam ne prisjednu na neko vrijeme. Polachek i Wimberly nisu izgubili ništa od šarma koji je oduvijek krasio njihova izdanja i novi je album daleko od promašaja koji bi naznačio problematični period karijere, no ostaje dojam da znamo kako ovaj dvojac može još bolje.
Something tako i dalje djeluje kao njihov najzaokruženiji iskaz do sada koji će morati nadmašiti nekim idućim izdanjem jer Moth je tek solidan album izvrsnog benda, s dovoljnom ali ne i sasvim zadovoljavajućom količinom snažnih pjesama spremnih na polaganje testa vremena.
Polu-uspjeli pokušaj jedne od najvećih pop zvijezda današnjice da se prikaže kao samodostatna autorica nažalost ne nudi mnogo više od nekoliko dobrih pjesama i obrisa zanimljivih smjerova u kojima bi Rihanna mogla razviti karijeru. (Osobno navijam za full-blown dancehall album!) Chairlift su pak isporučili dinamički ujednačenu cjelinu koja također pati od neujednačenosti sadržaja. ANTI i Moth su možda mogli biti fenomenalni mini-albumi ili skice za sjajne albume na kojima bi još trebalo poraditi.
