Iza pomalo blesavog imena koje usput priziva i stanoviti mikrožanr popularan prije nekoliko godina, krije se ni manje ni više nego Natasha Khan aka Bat for Lashes, a osim nje, Sexwitch čine još producent Dan Carey i bend Toy. Svi uključeni surađivali su prije par godina na obradi iranske pjesme “The Bride”, što se tada činilo jednokratnom ekskurzijom, no nekoliko godina i koji pohod na second-hand trgovine pločama kasnije, dobili smo cijeli mini-album.
Ukratko, radi se o kolekciji obrada psihodeličnih pjesama iz ’70-ih, posuđenih s raznih strana svijeta – od Tajlanda preko Irana i Maroka do SAD-a. U središtu priče očekivano su perkusije i razuzdani ritmovi, ali i vokal Natashe Khan bez kojeg bi svirku bilo lako otpisati kao jammanje za vlastiti gušt. Doduše, cijelo ovo izdanje nije daleko od upravo takvog opisa – snimka nepretenciozne studijske sesije navodno je zabilježena u jednom danu, iz prvih pokušaja.
Sexwitch doista zvuči vrlo ležerno ali istovremeno i potpuno uživljeno, barem što se tiče Khan. Uz najbolje želje da otpišete Sexwitch kao površni glazbeni izlet, smrtno ozbiljna izvedba tjera na isto takvo shvaćanje projekta. (Slično kao u slučaju popularnog domaćeg benda Pridjevi, samo što se u pjesmama ne radi o ljekovitom bilju.) Za autoricu koja često djeluje pretjrano proračunato, ne bi trebalo nimalo čuditi što se nanovo pronašla u prepuštanju psihodeličnoj svirci bez uobičajenih ograničenja pop forme.
Možda najistaknutija stvar “Helelyos”, obrada iranske pjesme čiji početak u verziji Sexwitch podsjeća na Can, slično kao i “Ha Howa Ha Howa” polu-razumljivom mantrom i repetitivnim ritmovima postepeno bacaju u trans – ako već ne slušateljstvo, onda barem izvođače/ice. Odmah od uvodne “Ghoroobaa Ghashangan” upoznajemo se sa zavijanjem kakvo smo rijetko imalie prilike čuti na izdanjima Bat for Lashes, a koje će do kraja izdanja postati standardno sredstvo izričaja. Tek povremeno razumljivi stihovi načinom izvedbe ne trude se sakriti donekle slobodni prijevod i proizvoljno kolažiranje stihova, propuštajući kroz slojeve buke mantre poput “When I Die/ I’ll go back to where I was”.
Nakon nekoliko seansi raspuštenog pristupa istočnjačkim motivima, vraćamo se na zapad obradom “War in Peace”, pjesme Skipa Spencea iz benda Moby Grape, koja očekivano zvuči prepoznatljivije ali ne i odudarajuće od ostatka materijala – u rukama Sexwitch ionako sve skupa više zvuči kao west coast psihodelija s natruhama kraut rocka. Na kraju priče dolazi lijepa i smirujuća “Lam Plearn Kiew Bao”, vjerojatno najbliže što ovdje dolazimo potencijalnom Bat for Lashes materijalu.
Iako bi vjerojatno bilo fer promatrati ovo izdanje i u kontekstu rada Toy, čini se nekako suvislim poći od Bat for Lashes, ne toliko zbog veće slave koliko zbog samog područja koje Sexwitch pokriva. Izvođenje psihodelične glazbe za Toy ne predstavlja ništa bitno drugačije od onoga što inače rade, dok je za Khan ovo ipak značajan iskorak iz udobne zone uobičajenog izričaja pa se Sexwitch definitivno može okarakterizirati neočekivanim dodatkom njenoj diskografiji.
Dodatni razlog zbog kojeg je zanimljiva odluka da snimi Sexwitch krije se u tome što je Natasha Khan uvijek više ili manje uspješno balansirala između doista samosvojne autorice te one potencijalno vrlo talentirane ali možda suviše nadahnute tuđim radom. Snimanje albuma obrada stoga u neku ruku hrabar korak – tamo gdje bi mnoge autorice zadržale za sebe “egzotični” izvor nadahnuća i pokušale ga što bezbolnije inkorporirati u vlastiti rad, Khan se odlučuje na neskrivenu posvetu novopronađenom nadahnuću djelomično pronašavši u njemu ventil za oduvijek prisutnu sklonost ka orijentalnim motivima.
Otvoreni naklon inspirirajućim pjesmama postignut snimanjem kolekcije obrada koja ne nastoji biti ništa više od toga jedan je od načina na koje su Sexwitch pokušali izbjeći eventualnu problematičnost kulturnog posuđivanja. To više-manje drži vodu, sve dok Khan ne počne u intervjuima isticati svoje pakistansko porijeklo (iz cijenjene dinastije igrača squasha, ni manje ni više, hvala Wikipediji) kao samorazumljivi argument istovremeno govoreći o vještičjoj femininosti, egzorcizmu i kojekakvim drugim manifestacijama egzotike u tipično orijentalističkoj maniri. Zapravo se generalno čini kao da bi tu temu svi – uključujući mahom blagonaklone medije – najradije izbjegli.
Sexwitch također izbjegavaju angažirani moment unatoč odabirima koji itekako imaju potencijal političke obojenosti, poput iranskih pred-revolucionarnih pjesama, supojavljivanja američke i bliskoistočne glazbene tradicije, itd. Nažalost propuštena prilika za dodavanje moćne dimenzije ovom radu ostavlja nas sa solidnom kolekcijom u suštini vrlo klasično psihodeličnih rock obrada. Fanovi bi se u svakom slučaju trebali pripremiti na više ovoga budući da Khan planira usmjeriti i Bat for Lashes u smjeru više žive, organske svirke.
Za one kojima su spiritualne priče Natashe Khan pomalo smiješne, pravo pročišćavanje čakri mogu postići uz debitantski LP Aïshe Devi, Of Matter and Spirit. Ako Sexwitch drže Uvod u šamanizam, Aïsha Devi predaje na doktorskom.
Bez imalo okolišanja, Of Matter and Spirit otvara monolitni zid sintesajzera i visoki urlici instantno inducirajući hipnotičko stanje protegnuto na idućih 45 minuta koje bi komotno mogle trajati i dulje. Sjajne melodije izmjenjuju se sa zlokobnim basevima i utjecajima industrial elektronike, a duboko grleno pjevanje s izobličenim vokalima i otrovnim siktanjem. Šaputanje nerazumljivog teksta preko atmosferičnih beatova asocira na vjerski obred jedino ako je isti ujedno i hi-tech.
U “Aurat (Tool)” Devi poseže za tekstom pakistanske feministkinje Kishwar Naheed s idejom kreiranja klupskog potencijala tamo gdje ga inače u pravilu nema, ili političkog momenta tamo gdje ga se najradije izbjegava. Aïsha Devi rado ističe kako teži isticanju poveznica između različitih iskustava transa – ako možemo postići sličan osjećaj na klupskoj večeri, zašto on ne bi bio obogaćen sadržajem koji potiče na razmišljanje, makar podsvjesno uvučenim pod kožu. Gledano na ovaj način, posljednja stvar “The Savior on Spilled Blood” zvuči kao završni ritual prolijevanja krvi ili, manje poetično, iznimno teškog spuštanja.
Of Matter and Spirit svojevrsni je eksperiment u postizanju klupskog spiritualnog iskustva, u formatu albuma dostupnog i za kućno uživanje. Iako glazbeno nije pretjerano sličan radu Fever Ray, njegov ugođaj na momente priziva taj dobro poznati šamanski dojam – ipak, dok se Karin Dreijer Andersson više bavila introspekcijom i osobnim demonima, Devi priređuje kolektivni egzorcizam koji je istovremeno prekrasan i neugodan, začudan i brutalan.
Iako se glazbom bavi još od ranih ’00-ih, prethodno pod aliasom Kate Wax, švicarska producentica tibetanskog porijekla kao da je tek preuzimanjem osobnog imena započela pravo istraživanje glazbenih, tehnoloških i duhovnih relacija nimalo prikriveno naznačeno EP-jem Aura 4 Everyone i pjesmama kao što su “Clean Ur Chakras” i “Popular Science”.
Prva dva izdanja u novoj inkarnaciji Aïsha Devi je objavila na vlastitoj etiketi Danse Noire, zaslužnoj za skretanje pažnje na neka od najuzbudljivijih novih imena mračne eksperimentalne elektronike, kao što su Vaghe Stelle, IVVVO i drugi; no tek je ovogodišnjim Conscious Cunt EP-jem i novim albumom sasvim jasno dala do znanja da nismo niti slutilie s kim imamo posla.
Na Of Matter and Spirit predstavljene su sve tri stvari s odličnog Conscious Cunt dobivši pravo značenje tek u ovom širem kontekstu. Doduše, pjesma “Kim & the Wheel of Life” još uvijek funkcionira i zasebno kao kandidat za jednu od najboljih ove godine. Pulsirajući singl “Mazdâ” još je jedan od hajlajta koje je generalno doista teško probrati na ovako konzistentnom albumu čiji tijek ne bi bio isti kada bi se oduzeo bilo koji od dijelova slagalice.
