Čudni su putevi kojima umjetnost kojoj svjedočimo prizove snagu i ranjivost nas samih. Ova samorazumljiva činjenica opet mi se u punom svjetlu pokazala nakon odgledane premijere dokumentarnog filma „Slavenka ili o boli“ Petra Krelje ovog ponedjeljka u kinu Evropa.
Naša poznata književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić u ovom filmu govori o svom životnom i autorskom putu od najranijh dana do sadašnjosti, te borbi s teškom bolešću bubrega koja joj je dijagnosticirana krajem 70-ih godina.
Krelja je već 1983. snimio svoj prvi film o Slavenki „Na primjeru mog života“ , pa se žestoki kadrovi angažirane mlade Slavenke koja društvo pokušava zainteresirati za poziciju oboljelih od ove teške bolesti, pojavljuju i u ovom filmu snimljenom skoro dva desetljeća kasnije.
Film će, saznajemo, na svoju službenu distribuciju još pričekati. Naime, bit će ponovno prikazan tek na predstojećem Zagreb Doxu iduće godine.
Film „Slavenka ili o boli“ jednako progovara o njenom radu, pisanju, ali i tvrdoglavoj borbi s bolešću. Uostalom, Slavenkin je književni opus neodvojiv od njenog promišljanja i proživljavanja tjelesne boli, duševnih stanja straha i otpora strahu kojem nikada nije dozvolila da ju zauzda i udalji od pisanja.
Umjesto da se poput mnogih preda ili uzda u pomoć viših sila, Slavenka je strahu odlučila gledati u oči. Iz tog duela koji je trajao gotovo dva desetljeća ova žena crpila je „literarnu municiju“, ali uspijevala biti majkom i kćeri.
U filmu ima i humora: Slavenka u jednom trenutku kaže da dok nije izvršila prvu transplantaciju bubrega nije ni pomišljala na dulje književne forme poput romana, a s mnogo autoironije gleda i na fascinaciju svoje generacije indijskom kulturom 60-ih godina u jeku hippie pokreta („Htjeli smo učiti i sanskrt, no od toga nije bilo ništa.“)
Otpor, prihvaćanje boli, ali i i njena obitelj Drakulićku su cijelo vrijeme vodili naprijed i dali joj snage i poticaja za stvaranje knjiga poput „Holograma straha“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“ i ostalih koje su danas među najprevođenijim domaćim djelima na inozemnoj književnoj sceni.
Vjerujem i da gomila mladih ljudi koji se vole zvati kulturnjacima više pojma nemaju zašto se ono Slavenku i ostale četiri „vještice“ početkom ratnih 90-ih pokušalo izbrisat s hrvatske medijske scene. Naime, zamjeren im je nedostatak domoljubne optike jer su se silovanja srpskih vojnika nad Muslimankama i Hrvaticama u Bosni usudile promatrati kao nasilje nad ženama. O svemu tome u bespućima interneta dostupno je mnoštvo tragova, a možda će jednog dana netko o slučaju „Vještica iz Ria“ snimiti i film. Ako ni zbog čega – zato što je slučaj paradigmatski i dade ga se provući kroz neke medijske linčeve novijeg datuma.
Na koncu, Kreljin film o Slavenkinoj borbi smjerokaz je i tisućama ljudi koji su se borili i bore se s dijagnozama i posljedicama teških bolesti, dugotrajnim potragama za trasnplantantantima i sudarima s jalovom medicinskom birokracijom koje su pošteđeni samo povlašteni.
„Slavenka ili o boli“ mnogo je manje film o Slavenki kao o slavnoj književnici, feministici i intelektualki, a mnogo više o njoj kao majci i oboljeloj ženi koja neprestano preispituje svoju tjelesnost, ranjivost, čvrstinu..
Njezina tvrdoglavost, otpor i upornost spominjane često kroz film – bile su presudne karakterne osobine kojima je na koncu i dobila „meč“.
Svojeglava „svjetska putnica“ u samom finišu filma priča o odnosu sa svojom kćeri Rujanom Jeger koja joj je, tvrdi, za sve ove godine bila ne samo kćerkom, prijateljicom i najbližim suputnikom, a ponekad su znale zamijeniti uloge majke i kćeri. Među najintimnije minute filma ubrajam one u kojima Slavenka opisuje trenutak kada u jednoj kvartovskoj maloj pošti u Zagrebu uplaćuje Rujani naknadu za upis u prvu godinu studija i rasplače se od sreće shvativši da je konačno ostvarila jedan od svojih majčinskih ciljeva.
Upravo nakon tog, posljednjeg kadra Kreljinog filma, mahnito sam sjedeći na stepenicama kina Evropa, prekapala po torbici tražeći papirnate maramice. Znala sam da nemam vremena za relaksirajuću katarzičnu plakaonu, jer mi u „pomoć“ neće priskočiti beskrajna odjavna rola nekog američkog blockbustera ili kostimirane povijesne drame od 120 minuta. Svjetlo se upalilo praktički odmah, uspjela sam samo lijevim kažiprstom potunkat rub desnog izdajničkog oka. Nisam htjela da me još netko vidi da tu cmizdrim, mene frajericu…
Slavenka ili o otporu
Čudni su putevi kojima umjetnost kojoj svjedočimo prizove snagu i ranjivost nas samih. Ova samorazumljiva činjenica opet mi se u punom svjetlu pokazala nakon odgledane premijere dokumentarnog filma „Slavenka ili o boli“ Petra Krelje ovog ponedjeljka u kinu Evropa.
Naša poznata književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić u ovom filmu govori o svom životnom i autorskom putu od najranijh dana do sadašnjosti, te borbi s teškom bolešću bubrega koja joj je dijagnosticirana krajem 70-ih godina.
Krelja je već 1983. snimio svoj prvi film o Slavenki „Na primjeru mog života“ , pa se žestoki kadrovi angažirane mlade Slavenke koja društvo pokušava zainteresirati za poziciju oboljelih od ove teške bolesti, pojavljuju i u ovom filmu snimljenom skoro dva desetljeća kasnije.
Film „Slavenka ili o boli“ jednako progovara o njenom radu, pisanju, ali i tvrdoglavoj borbi s bolešću. Uostalom, Slavenkin je književni opus neodvojiv od njenog promišljanja i proživljavanja tjelesne boli, duševnih stanja straha i otpora strahu kojem nikada nije dozvolila da ju zauzda i udalji od pisanja.
Umjesto da se poput mnogih preda ili uzda u pomoć viših sila, Slavenka je strahu odlučila gledati u oči. Iz tog duela koji je trajao gotovo dva desetljeća ova žena crpila je „literarnu municiju“, ali uspijevala biti majkom i kćeri.
U filmu ima i humora: Slavenka u jednom trenutku kaže da dok nije izvršila prvu transplantaciju bubrega nije ni pomišljala na dulje književne forme poput romana, a s mnogo autoironije gleda i na fascinaciju svoje generacije indijskom kulturom 60-ih godina u jeku hippie pokreta („Htjeli smo učiti i sanskrt, no od toga nije bilo ništa.“)
Otpor, prihvaćanje boli, ali i i njena obitelj Drakulićku su cijelo vrijeme vodili naprijed i dali joj snage i poticaja za stvaranje knjiga poput „Holograma straha“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“ i ostalih koje su danas među najprevođenijim domaćim djelima na inozemnoj književnoj sceni.
Vjerujem i da gomila mladih ljudi koji se vole zvati kulturnjacima više pojma nemaju zašto se ono Slavenku i ostale četiri „vještice“ početkom ratnih 90-ih pokušalo izbrisat s hrvatske medijske scene. Naime, zamjeren im je nedostatak domoljubne optike jer su se silovanja srpskih vojnika nad Muslimankama i Hrvaticama u Bosni usudile promatrati kao nasilje nad ženama. O svemu tome u bespućima interneta dostupno je mnoštvo tragova, a možda će jednog dana netko o slučaju „vještica iz Rija“ snimiti i film. Ako ni zbog čega – zato što je slučaj paradigmatski i dade ga se provući kroz neke medijske linčeve novijeg datuma.
Na koncu, Kreljin film o Slavenkinoj borbi smjerokaz je i tisućama ljudi koji su se borili i bore se s dijagnozama i posljedicama teških bolesti, dugotrajnim potragama za trasnplantantantima i sudarima s jalovom medicinskom birokracijom koje su pošteđeni samo povlašteni.
„Slavenka ili o boli“ mnogo je manje film o Slavenki kao o slavnoj književnici, feministici i intelektualki, a mnogo više o njoj kao majci i oboljeloj ženi koja neprestano preispituje svoju tjelesnost, ranjivost, čvrstinu..
Njezina tvrdoglavost, otpor i upornost spominjane često kroz film – bile su presudne karakterne osobine kojima je na koncu i dobila „meč“.
Svojeglava „svjetska putnica“ u samom finišu filma priča o odnosu sa svojom kćeri Rujanom Jeger koja joj je, tvrdi, za sve ove godine bila ne samo kćerkom, prijateljicom i najbližim suputnikom, a ponekad su znale zamijeniti uloge majke i kćeri. Među najintimnije minute filma ubrajam one u kojima Slavenka opisuje trenutak kada u jednoj kvartovskoj maloj pošti u Zagrebu uplaćuje Rujani naknadu za upis u prvu godinu studija i rasplače se od sreće shvativši da je konačno ostvarila jedan od svojih majčinskih ciljeva.
Upravo nakon tog, posljednjeg kadra Kreljinog filma, mahnito sam sjedeći na stepenicama kina Evropa, prekapala po torbici tražeći papirnate maramice. Znala sam da nemam vremena za relaksirajuću katarzičnu plakaonu, jer mi u „pomoć“ neće priskočiti beskrajna odjavna rola nekog američkog blockbustera ili kostimirane povijesne drame od 120 minuta. Svjetlo se upalilo praktički odmah, uspjela sam samo lijevim kažiprstom potunkat rub desnog izdajničkog oka. Nisam htjela da me još netko vidi da tu cmizdrim, mene frajericu..
Okvir
Film će, saznajemo, na svoju službenu distribuciju još pričekati. Naime, bit će ponovno prikazan tek na predstojećem Zagreb Doxu iduće godine.
Nora Verde
Link na intervju sa Slavenkom:
http://www.booksa.hr/vijesti/proza/363
Povijest slučaja „vještica iz Rija“:
http://www.women-war-memory.org/hr/vjestice_iz_ria/
