Pitanje odvajanje autora od njegova djela je ideološka kost bez mesa koja izaziva režanje moralne indignacije i lajanje o autonomiji umjetnosti. Želimo li nešto sočnije, treba zagristi u sebe. Je li informacija o zločinu autora dovoljna da mi ogadi njegovo djelo? Što ako je samo djelo oduvijek bilo trulo? Zašto tako olako odbacujem nešto u čemu sam se prepoznao? Napad moraliziranjem najbolja je obrana od introspekcije.
S druge strane rasprave, izbjegava se problem autorstva. Koliko je samo muškaraca pod zlatnom maskom umjetničkog genija vijekovima čamilo u moralnoj anonimnosti? Koliko njih je moralo svoje najradikalnije i najkontroverznije radovi predstaviti pod pseudonimom John Doe kako izbjegli probleme sa zakonom? Ovu povijesnu nepravdu možemo ispraviti samo tako da revaloziramo njihova djela. Naravno, pod pretpostavkom da su ona zločinačka jednako značajna kao i ona umjetnička.
U slučaju pisca i ubojice Williama S. Burroughsa, umjetnost i kriminal u stanju su rijetko viđene kulturne sinteze. Burroughs je u stanu zajedničkog prijatelja u Mexico Cityju, 6. rujna 1951., u pijanom stanju ubio svoju suprugu Joan Vollmer. Policiji je rekao da su izvodili svoju “William Tell rutinu” – referenca na legendu o švicarskom strijelcu Wilhelmu Tellu, koji je strijelom pogodio jabuku postavljenu na glavu svog sina. Prema Burroughsovoj verziji, Joan Vollmer je trebala balansirati čašu na glavi, dok je on pucao iz pištolja. Međutim, metak je promašio cilj i pogodio Joan ravno u glavu, što je rezultiralo njenom smrću na licu mjesta.
Dok je čekao suđenje u meksičkom zatvoru, napisao je novelu Queer o nerealiziranom ljubavnom odnosu s Eugenom Allertonom. Inspiracija za lik Allertona bio je Adelbert Lewis Marker, mladi Amerikanac i bivši mornar s kojim je Burroughs imao blizak odnos, vjerojatno i seksualan. Marker je navodno bio prisutan kada je Burroughs upucao Vollmer, a tim navodom bavit ću se kasnije. Unatoč tome, ubojstvo nije prisutno u knjizi, dok je u istoimenoj filmskoj adaptaciji režisera Luce Guadagnina i scenarista Justina Kuritzkesa prisutno duhom. Zapravo, zloduhom.
William Lee (Daniel Craig) sredovječni je američki expat i homoseksualac u Mexico Cityju pedesetih godina prošlog stoljeća. Dani mu prolaze u ovisnosti o heroinu i kratkim, gorko-slatkim seksdejtovima s lokalnim muškarcima, koji samo nadražuju njegovu usamljenost. Rutina mu se mijenja kada ugleda mladog, rezerviranog muscle-twinka Eugenea Allertona (Drew Starkey) u gej kafiću čija je redovita mušterija. Allerton mu presretne pogled i kimne dovoljno samopouzdano da naglasi koliko je svjestan svog seksualnog kapitala. Lee nervozno strusi dvostruku tekilu, doleprša nasred bara poput dive i teatralno se nakloni. Allerton nelagodno skrene pogled. Par tetki za šankom mu se nasmije u facu. Lee ih stjera u kurac i ispali iz kafića.
Scena efektno uspostavlja emotivnu dinamiku, ali ona se, nažalost, ubrzo pretvori u ustaljeni obrazac u kojem Lee uporno radi klauna od sebe kako bi se dopao mlađem, seksualno atraktivnom muškarcu. Koliko god zanimljivo bilo promatrati Craiga kao ranjivog, usamljenog homoseksualca koji se utapa u heroinu i alkoholu, film toliko muze njegovo samoponižavanje da sam u jednom trenutku morao skrenuti pogled s ekrana.
Starkey ima još manje manevarskog prostora jer mu je lik sveden na lijepu reflektivnu površinu za Leejeve fantazije. Njegova jedina karakteristika je generična autohomofobija, koju autori izjednačavaju s odbijanjem Leeja kao ljubavnog partnere, pri tome se ne zapitavši kako to izgleda zavoljeti nekoga čiji je svaki potez motiviran očajem.
U konačnici, niti jedan od ova dva lika nisu profilirani van njihovog odnosa, pa ostaje nejasno što uopće vide jedan u drugome, osim seksualne prilike i potencijalnog sponzora.
Transakcijska priroda njihovog odnosa formalizira se kada Allerton prihvati pratiti Leeja na put kroz južnu Ameriku u potrazi za psihodeličnim iskustvima; svi troškovi pokriveni za samo dvije ševe tjedno! Leeja na putu uhvati apstinencijska kriza jer nije uspio srediti heroin, zbog čega dobije groznicu, drhtavicu i proljev. Unatoč tome, Allertonovo srce nikako da se smekša. Štoviše, jedno jutro grubo odbije njegov dodir, zbog čega mu Lee predbaci da u njemu vidi samo jadnog narkomana, teatralno nabrajajući sve “odvratne” detalje svog stanja. “To nije fer”, uzvrati Allerton, na što će Lee, “Nije mi poanta biti fer. Ovo je samo predstava za tvoju razonodu koja sadržava zericu istine”. Koliko god dobrodošao, ovaj trenutak iskrenosti pojavljuje se prekasno da bi odveo njihov odnos u nekom zanimljivom smjeru, pa ostane visiti u zraku kao običan lament.

Dva muškarca ipak će pronaći emotivnu oazu u amazonskoj džungli, gdje upoznaju dr. Cotter (sjajna Lesley Manville), ekscentričnu i žilavu botaničarku koja živi u paranoji da će joj netko ukrasti istraživanje o psihodeličnim svojstvima biljke yage. “Doktorice, s dužnim poštovanjem, jebe mi se za vaše istraživanje. Već sam zaboravio sve što ste mi govorili o tome”, šarmira ju Lee jedne pijane večeri, zbog čega pristane pripraviti im psihodeličan napitak Ayahuascu.
Nakon što ga ispiju, doslovno ispovraćaju svoja srca, a Allerton napokon otvori oči, u kojima se zrcali čitav svijet mogućnosti onkraj ovozemaljskih inhibicija. Goli i prekriveni skorenom zemljom, upuštaju se u ples nerazlučiv od vođenja ljubavi, uranjajući jedan drugome u tijelo, čije granice djeluju poput stanične membrane – jasne, ali i propusne. Scena je erotska i dirljiva, ali i velikodušna. Oslobađajući Leeja od nakupljene seksualne i emotivne boli, Guadagnino oslobađa i publiku koju je toliko opteretio njegovim očajem.
Jutro poslije ispunjeno je atmosferom mogućnosti, ali Allerton objavljuje da mora natrag u Mexico. Dr. Cotter mu priđe dovoljno blizu da osjeti njen dah te ga majčinski upita: “Čega se bojiš? Vrata su već otvorena, više ih ne možeš zatvoriti. Sve što možeš je skrenuti pogled. Ali… zašto bi to napravio?” Dobro pitanje. Allerton nema odgovor, a nemaju ga ni autori, jer nisu zainteresirani za trajnost i pragmatiku ljubavi, već za prolaznost i entropiju. Zapravo, za gubitak kao generativnu umjetničku silu.
Lee izgubi Allertona u povratku kroz džunglu. Dvije godine kasnije, vraća se u Mexico City, gdje doznaje da je Allerton otišao na jug s nekim pukovnikom. Istu večer posjeti hotel u kojem se nekada nalazio s muškim prostitutkama i usne. Kad otvori oči, pozornost mu privuče živa diorama nekog grada, položena na radnom stolu. Zaviri kroz mali prozorčić makete i njegovo veliko oko ugleda maloga sebe. Prikaže mu se niz simboličkih vizija: listovi papira (stranice budućih romana?) levitiraju između njega i Allertona; na podu ugleda urobora, zmiju koja prožimajući vlastiti rep simbolizira vječnost, sa suzama u očima; u ključnom trenutku Allerton si stavlja čašu na glavu, a Lee podigne pištolj i ustrijeli ga u čelo.
Na kraju svog života – i uspješne literarne karijere – filmski Lee osuđen je da se vrati tamo gdje je započelo njegovo emotivno putovanje. Vizualno identičan Burroughsu u dubokoj starosti, on ulazi u svoju staru sobu u Meksiku i liježe na krevet, maštajući kako ga Allerton obgrljuje dok im se noge isprepliću. Zatvara oči i naočale mu se pune suzama dok ne povuče svoj zadnji dah. Film nas navodi da starog pisca sentimentalno poistovjetimo s tužnim uroborom kome je suđeno da se vječno prožima. No, kao što ćemo vidjeti, to su krokodilske suze.

Onirički rasplet filma otkriva transformaciju ranjenog ljubavnika u ostvarenog pisca. Lee simbolički “ubija” Allertona tako što ga pretvara u prozu, čime se oslobađa loše vječnosti neuzvraćene ljubavi. “Lee je neminovno gurnut u svijet fikcije. Već je napravio izbor između svog života i svog djela”, objašnjava Burroughs u predgovoru koji je napisan tek 1985. kada je knjiga napokon izdana.
Guadagnino i Kuritzkes ga prate vjernije nego sami prozni tekst, pri čemu se sudaraju s golemom kontradikcijom. “Nismo htjeli da Queer bude adaptacija romana koja bi, na neki način, postala kostimirana drama i biografski film o Burroughsu. Htjeli smo da to bude adaptacija knjige, pa nismo mogli uključiti suprugu,” tvrdi Guadagnino. “Ali dalo bi se razmisliti o tome zašto je on morao staviti opis ubojstva supruge u predgovor knjige”, zaključuje. Prvo što mi je zapelo za oko je promjena gramatičkog lica subjekta: “Nismo htjeli” (“We didn’t want”) / “Ali dalo bi se zamisliti” (“But you could think”). Takve finte u pravilu služe kako bi stvorili distancu od onog što smo izrekli, što je simptom kognitivne disonance.
Naime, ako filmaši nisu željeli raditi film o Burroughsu, zašto je Allerton nastradao na identičan način kao Joan Vollmer? Ta scena, koja se ne nalazi u knjizi, potpuno je nemotivirana – osim za ljude koji znaju na što aludira. To omogućava autorima filma da kanibaliziraju ubojstvo jedne žene kako bi metatekstualno prokrijumčarili značaj tog incidenta u totalno ispraznu ljubavnu priču. Naravno, to ne može funkcionirati, jer osjećaj krivnje zbog ubojstva vlastite žene baš i nema istu emotivnu težinu kao fatalističko ejakuliranje na jebozovnog twinka koji te ne jebe ni pol posto.
Neuvjerljiva je i Guadagninova tvrdnja da se u filmu ne može portretirati suprugu s obzirom na to da snima adaptaciju knjige. Upravo je to napravio redatelj David Cronenberg u svojoj adaptaciji Burroughsovog najpoznatijeg romana Goli ručak. Cronenberg insektofobno gađenje nad muškim tijelom poistovjećuje s piščevom autohomofobijom, dok paranoičnu prirodu romana demistificira kao krivnjom induciran i drogama posredovan bijeg u halucinatorna stanja. Cronenberg ne ostavlja sumnju da se radi o nepodnošljivoj krivnji zbog ubojstva Joan Vollmer, koja se u filmu zove Joan Lee, a scena njenog ubojstva – čaša na glavi, metak u čelo – narativni je centar gravitacije.
Cronenberg nije zainteresiran za vjernu adaptaciju, a još manje za klasičan biografski film. Burroughsove groteskne vizije i nekoherentni eksperimenti sa strukturom teksta (tzv. “cut-up” tehnika) nisu predstavljeni kao izraz njegovog literarnog genija, već kao kreativni proces osakaćen represijom. Umjesto da razdvaja autora od njegova djela, Cronenberg ih spaja i od toga radi fantastičan film.1

“Burroughs […] je bio ludo zaljubljen u tog momka Lewisa Markera, s kojim je povremeno imao seks, ali koji je također bio ljubavnik njegove žene. Jedne noći, supruga ga je ismijavala zbog njegove homoseksualnosti. Svađali su se, iako kroz šalu jer su bili pijani, a ona mu je rekla: ‘Pokaži mi da si muškarac.’ Stavio je čašu na njezinu glavu […] a ona ga je izazvala da puca. To je učinio pred Lewisom Markerom”, ustvrdio je Guadagnino sa samopouzdanjem nekoga tko je bio na licu mjesta. Umjesto da ga pita za izvore, novinar Indiewirea mu ljigavo sekundira, nazivajući ubojstvo Vollmer “nenamjernim” i “morbidno farsičnim”. Međutim, Guadagninova rekonstrukcija temelji se isključivo na Burroughsovom iskazu, koji se mijenjao i prilagođavao po potrebi.2
Nakon što je uhapšen te optužen za ubojstvo, na nagovor odvjetnika mijenja priču, navodeći da je pištolj slučajno opalio dok ga je pregledavao. Dva mlada muškarca koja su navodno bila u sobi – Edwin John Woods i Lewis Marker (“Allerton”) – potvrdili su ovaj izmijenjeni iskaz.
Čim je pušten na slobodu uz jamčevinu, Burroughs je pobjegao iz Meksika, a sud ga je u odsutnosti osudio na dvije godine za ubojstvo iz nehaja. Spojivši ugodno s korisnim, Burroughs i Allerton, ne, Marker! – oprostite, lako se zajebati – zaputili su se na svoj promašeni južnoamerički medeni mjesec. No, to su samo činjenice. Autore filma više zanima metafizika, zbog čega toliko i spominju predgovor knjizi, koji se iz današnje perspektive čita kao tirada incela preokupiranog okultnim:
“Prisiljen sam na zastrašujući zaključak da nikada ne bih postao pisac da nije bilo Joanine smrti i na spoznaju u kojoj mjeri je taj događaj oblikovao i motivirao moje pisanje. […] Tako me smrt Joan dovela u kontakt s uljezom, Ružnim Duhom, i uplela me u doživotnu borbu iz koje nemam drugog izlaza osim pisanja kao sredstva za bijeg”, zaključuje Burroughs.
Da parafraziram: “Zloduh me natjerao da je ubijem!”
Srećom za njega, u borbi sa ženoubilačkim demonima Burroughs je imao mnogo utjecajnih prijatelja. Allan Ginsberg i Jack Kerouac vadili su ga iz heroinskih avantura u Maroku i uređivali mu knjige, Patti Smith ga je štovala kao proroka, Mick Jagger i David Bowie bili su fascinirani njegovim mračnim vizijama i eksperimentima s “cut-up” tehnikom, a u njegovu orbitu zalutao je i Kurt Cobain, čije pjesme se u filmu forsiraju do razine iritacije. Malo prije njegove smrti u 83. godini posjetio ga je George Laughead, kolega njegovog prijatelja, ljubavnika i zakonskog nasljednika Jamesa Grauerholza. Prema Laugheadu, Burroughs se u jednom trenu provokativno zaderao: “UPUCAJ KUJU I NAPIŠI KNJIGU! TO SAM JA UČINIO!”3
Popularna kultura progutala je Burroughsovu performativnu krivnju s morbidno idiotskom fascinacijom koja ne posustaje. Guadagnino i Kuritzkes samo su posljednji u nizu suučesnika u piščevoj mistifikaciji i (samo)mitologizaciji: “Izbrisati kuju i snimiti film”, zapitali su se filmaši? “Dalo bi se zamisliti.”

- Istini za volju, to je i dalje film iz Burroughsove perspektive, što znači da lik Joan Vollmer postoji prvenstveno kao okidač njegove krivnje. Ako želite saznati više o pravoj Joan, preporučam ovaj članak na lithubu: https://lithub.com/on-the-disappearing-of-joan-vollmer-burroughs/ ↩︎
- Vidi: https://realitystudio.org/biography/documents-on-the-death-of-joan-vollmer-burroughs ↩︎
- Vidi: http://www.vlib.us/beats/shootingjoan.html ↩︎