Napomena uredništva:
Kao feministički portal zasnovan na vrijednostima međusobnog poštovanja, ravnopravnosti i odgovornosti, smatramo nužnim osvrnuti se na nedavne optužbe vezane uz ponašanje Neila Gaimana. Oštro osuđujemo svaki oblik seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, kao i iskorištavanje vlastite pozicije moći, te izražavamo solidarnost sa ženama koje su bile žrtve autorovog apsolutno neprihvatljivog ponašanja. Objavom ovog teksta, koji je bio dogovoren prije nego što su optužbe isplivale, nipošto ne umanjujemo ozbiljnost njegovih prijestupa. Odluku da tekst ipak objavimo vodila je želja da honoriramo njegovu autoricu i autora jer smatramo da oni ne trebaju biti lišeni naknade za svoj rad zbog ponašanja autora knjige koju su analizirali. U duhu feminističke (samo)kritike i općenito poticanja kritičkog promišljanja odnosa između autora i djela, otvorene smo i za kritike ove odluke.
Književni opus Neila Gaimana sadrži nekoliko djela koja se mogu pohvaliti neobično uspješnim sjedinjavanjem gotičkih motiva i tema s tradicionalnom pričom o odrastanju, među kojima se osobito ističe nagrađivana Koralina (2002.).Ovaj roman napeto je štivo za mlade koje osim zanimljive priče nudi i mogućnost identifikacije čitatelja s protagonisticom prikazujući Koralinine probleme na putu k vlastitomu sazrijevanju, kao i rješenja za njih. Roman obiluje gotičkim motivima poput udvajanja, jeze i smrti, elementima žanra fantazije (fantasy), a istodobno je dobar primjer romana o odrastanju (bildungsroman) što ga čini ohrabrujućim i osnažujućim žanrovski hibridnim tekstom.
Naime, dok je cilj gotičkih tropa u književnosti za odrasle destabilizirati subjekt, dovodeći u pitanje sve aspekte ljudskoga života i identiteta, u književnosti za djecu i mlade oni djeluju kao vitalizirajući element te se sjajno uklapaju u okvir Bildungsromana koji, prema Bahtinu, donosi „sliku čovjeka u procesu postajanja“. Svrha je uznemirujućih tema i motiva u Koralini prikaz nomadskoga i mobilnoga subjekta koji u potrazi za svojim identitetom nije slab niti tjeskoban, jer, kako ističe Chloé Germaine Buckley, nomadski identitet podrazumijeva pozitivnu „osnažujuću mobilnost“ koja podrazumijeva kretanje i u prostoru i u vremenu. Dakle, izazovi s kojima se Koralina susreće jačaju je i pripremaju za život u svijetu obilježenom promjenama.
Roman Koralina započinje epigrafom, „Bajke su i više nego istinite: i to ne zato što nas uče da zmajevi postoje, nego zato što nas uče da ih je moguće pobijediti“, koji sažima vrijednosti optimizma, vjere u sebe i nade kao ključnih elemenata proze za djecu i mlade. On istodobno upućuje na važnost maštovita izričaja i nadnaravnih elemenata ne samo kao modusa koji mladim čitateljima omogućuje uživljavanje u književni tekst nego i kao odraz načina na koji djeca i mladi doživljavaju svijet. Život je za njih velika nepoznanica o kojoj svaki dan uče nešto novo. Pritom Gaiman ne podilazi svojim čitateljima niti štivo nepotrebno pojednostavljuje, već svojom estetikom, temama i jezičnim stilom uvažava inteligenciju i dubinu čitatelja te ih potiče na daljnje razmišljanje o svijetu i sebi samima.
U skladu s nomadskim konceptom dječjega identiteta te idejom osobe u postajanju, u Koralini se isprepliću gotičke strukture sa strukturama fantazije u čijoj je srži arhetipsko junačko putovanje koje Joseph Campbell naziva monomitom. Koralinu se zbog toga može pratiti kao modernu mitsku junakinju.
Prema Michaelu Howarthu, elementi gotičke književnosti oduvijek su bili sastavnim dijelovima književnosti za djecu i mlade, poučavajući da je za tjelesni i umni razvoj nužno suočiti se sa čudovištima koja često utjelovljuju čitateljeve pojedinačne strahove i tjeskobe, što otvara mogućnost analize Koralinina gotičkoga junačkog putovanja kao procesa njezine individuacije. Individuaciju je, prema Jungu, moguće pojmiti kao postupak samorealizacije uslijed kojega „osoba postaje psihološka ‘jedinka’, to jest zasebna, nedjeljiva ‘cjelina’“. Gaimanova crossover proza, prema Jagannathan, zaokupljena je takvim traganjem za sebstvom kroz izlaganje junaka_inje određenomu obliku krize.
Samoizgradnja identiteta
Dvanaestogodišnjoj Koralini Jones, koja se s prezaposlenim roditeljima seli u novi dom, ta se kriza ostvaruje u različitim oblicima dosade i zanemarenosti. Varijacije sintagmi poput „zauzet sam“, „radim“ i „možeš raditi što hoćeš, sve dok ne stvaraš nered“ prožimaju Koralininu svakodnevicu, nagovještavajući da je na junačko putovanje u zrelost pogurnuta nedovoljnom količinom roditeljske pažnje, ali i izričitim odbijanjem svih njihovih prijedloga kako da popuni vrijeme. Kada joj majka, umjesto fluorescentnih zelenih rukavica koje su joj zapele za oko, odabere odjeću usklađenu sa školskim pravilima odijevanja, Koralina protestira: „Ali mama, svi u školi imaju sive bluze i tome slično. Nitko nema zelene rukavice. Ja bih mogla biti jedina.“ Iskazom želje za jedinstvenošću Koralina napušta svoj dotadašnji „sustav prilagodbe i nošenja sa svijetom“ (Jung) razvijajući „zaseban osjećaj sebstva“ (Coats).
Polazna razina Koralinine unutrašnje preobrazbe istovjetna je početku njezina junačkoga putovanja, pustolovne potrage za vlastitim identitetom, na koje kreće istražujući neobična vratašca u dnevnome boravku. Kad ih je majka prvi put odškrinula, iza njih se nalazio tek cigleni zid, no kad ih je Koralina otvorila, otkrila je tunel koji predstavlja liminalni (granični) prostor između dviju dimenzija te priziva kako čarobni ormar koji vodi u Narniju, tako i zečju rupu u koju upada Alisa. Činjenica da samo Koralina iza vrata može vidjeti taj tamni hodnik i proći kroz njega produbljuje nesrazmjer između njezinih i majčinih želja: mogućnost odlaska na novu pustolovinu u opreci je s majčinim blokiranjem prolaza. Izmicanjem u „alternativni, nejasni svijet“ koji i jest i nije njezin dom, Koralina se počinje spoznavati u zbilji nepoznatoga, što je „ključan dio kako dječje, tako i gotičke književnosti“ (Saravia i Saravia).

Groteskne replike njezinih roditelja, čije su oči zamijenjene crnom dugmadi, ne užasavaju Koralinu. Naprotiv, drugi je dom omamljuje mirisnom i sočnom piletinom koja, za razliku od one koju su pripremali njezini pravi roditelji, nije bila „suha i bezukusna“. I druga se soba vidno razlikovala: ružičasto‑zelena „kombinacija boja“ bila joj je „puno zanimljivija od one u njezinoj vlastitoj sobi“, iz kutije s igračkama oblijetali su je lepršavi anđeli, izvijajuće slike i lubanje dinosaura. Prepoznavši da je riječ o iskušenjima te da bi za ostvarenje svih svojih djetinjastih prohtjeva bila primorana žrtvovati svoju dušu te oči, koje su ogledalo duše, zamijeniti crnom dugmadi, a time nužno i roditelje, jer su od nje neodvojivi, Koralina se odupire nagovorima drugih roditelja da se preda njihovu svijetu te se prestrašena vraća u svoj pravi dom. Iako u tom trenutku Koralina odustaje od putovanja, susret sa čudovišnom drugom majkom nije uzaludan, jer ju je pripremio za daljnja iskušenja.
Otkrivši da joj je druga majka zatočila prave roditelje, Koralina je primorana bez pomoći odraslih poći u drugu kuću i vratiti ih. Prema Oziewiczu, Koralina shvaća da je bilo „djetinjasto u svakom trenutku zahtijevati punu pozornost svojih roditelja“, pa se, prešavši iznova prag svoje druge kuće, počinje suočavati s drugim roditeljima i vlastitim infantilnim željama. I dalje uznemirena, Koralina primjećuje svoj odraz u zrcalu na kraju hodnika, no odbija prihvatiti prikaz uplakane djevojčice koji druga majka nameće, govoreći: „Bit ću hrabra … Ne, ja jesam hrabra“. Lacanovski govoreći, Koralinini pokušaji samoizgradnje kao hrabre mogu se promatrati u smislu prilagodbe idealnomu ja koje proizlazi iz slike njezina oca (Gooding), ocrtane u događaju s osama koji se zbio u njezinu ranu djetinjstvu:
I dok sam ja trčala uz brežuljak, moj tata je tamo stajao i trpio ubode, zato da ja imam vremena pobjeći. A kad je i sam potrčao, pale su mu naočale. […]. I rekao je da to uopće nije bilo hrabro, to što je tamo stajao i pušta da ga ose bodu […]. Nije bilo hrabro jer se nije bojao: to je bilo jedino što je mogao učiniti. Ali to što se vratio po naočale, a znao je da tamo ima osa i da ga je užasno strah – e, to je bilo hrabro.
Gaiman, dakle, rabi motiv ogledala kako bi nagovijestio čitatelju da se njegova junakinja nalazi u „stadiju zrcala“, koji se, prema Lacanu, „u ovom kontekstu može pojmiti kao […] transformacija“ kroz koju Koralina prolazi poistovjećujući se s očevom slikom. Po uzoru na svojega oca, Koralina preuzima ulogu „muškarca u kući“.
Duhovi i mačke naglavačke
Značajno je da u potrazi za svojim roditeljima Koralina susreće duhove troje djece kojima je druga majka davno ispila duše i skrila srca, a koji funkcioniraju kao njezini pomagači. U znak zahvalnosti što su joj pojasnili mehaniku moći čudovišne kopije njezine majke, Koralina im obeća da će ih osloboditi iz zrcalnoga zatvora. Susret s duhovima Koralinu ne plaši i nema paralizirajući učinak kao u klasičnim gotičkim tekstovima. Naprotiv, duhovi se manifestiraju kao neka vrsta, kako je Germaine Buckley naziva, kreativne snage koja omogućuje pozitivnu samopreobrazbu te ostvarenje pozitivnih odnosa s drugima, što pak otvara mogućnost za potencijalne pozitivne recepcijske učinke kod čitatelja.
Uz duhove, njezin je najbitniji saveznik antropomorfni crni mačak koji joj pomaže u avanturama i funkcionira kao svojevrstan učitelj ili vodič, obnašajući ulogu sličnu onoj Cheshirske mačke ili lava Aslana. Mačak figurira kao nešto više od simbola, neupitno je stoga da je u biti njihova odnosa i proces identifikacije, što mačak potvrđuje komentarom: „Mačke nemaju imena […]. Ali vi, ljudi, imate imena. To je zato što ne znate tko ste. Mi znamo tko smo, pa nam imena nisu potrebna.“ Njegova se cjelovitost i svjesno prihvaćanje sebstva bitno razlikuje od Koralinina, koja „niti je znala gdje je, niti je bila sasvim sigurna tko je“.
Uzimajući u obzir da Gaiman u romanu inzistira na njegovu rodnom identitetu kao muškom, mačkova se uloga može pojmiti kao proširenje Koralinina idealnoga ja po uzoru na oca. Izložena pritiscima druge majke, Koralina iz očeva u vlastiti imago projicira i inkorporira, prema Jungu, „izrazite muške osobine“ poput hrabrosti, poduzetnosti i zaštitništva, dok iz mačkovih popratnih tvrdnji, savjeta i misli vodilja preslikava „instinkte“ za preživljavanje „u svakodnevici“, tvrdi Sharp. Crni mačak je tako izvrnuti gotički trop koji je u službi individuacije, a ne destabilizacije glavne junakinje.
U prikazu Koralinine potrage za sebstvom, Gaiman prenamjenjuje mehanizam junakova odijevanja pa se Koralina, umjesto legendarnim oklopom i čarobnim oružjem, odlučuje zaštititi i naoružati vlastitom odjećom i predmetima koji ju prizemljuju u domeni poznatoga, točnije u njezinu stvarnom domu:
Ako to već radim, pomisli Koralina, neću to raditi u njezinoj odjeći. Preobukla se u svoju pidžamu, kućnu haljinu i papuče. Sivi pulover i crne traperice uredno je složila na krevet, a narančaste čizme stavila je na pod pored kutije za igračke.
Uz to, čvrsto je stisnula i jabuku koju je ranije spremila za užinu te „šuplji oblutak“ koji su joj za zaštitu poklonile gospođice Spink i Forcible. Primjećujući da je kamen u zrcalu „svjetlucao kao da je smaragd“ te da je iz njega suknuo „snop zelenog plamena i otplovio“ prema njezinoj sobi, Koralina spoznaje da su je ekstravagantne susjede unaprijed pripremile za opasnost koja joj je u tom trenutku itekako prijetila.
Simbolička težina svih navedenih predmeta očituje se u Koralininoj daljnjoj orijentaciji diljem drugoga svijeta, gdje „pravilnosti prostora i vremena ne vrijede“, piše David Rudd. Ležerna odjeća i svjetleći kamen ne omogućuju joj samo da „mapira“ svoj drugi dom „koordinatama koje nedostaju“ već joj dopuštaju i da prozre kroz „stvarnost obojenu i izobličenu vlastitim željama“, sad zamijenjenima „jasnijim pogledom“ i „čežnjom da spasi svoje roditelje“. Koralinino se junačko putovanje u zrelost stapa s njezinom individuacijom. Svakodnevna joj odjeća postaje arhetip „čarobnih šešira i plašteva“ koji signaliziraju nadolazeće promjene u „odnosu“ prema roditeljima, tvrdi Sharp.
Nekonvencionalne, ali dobronamjerne susjede počinju obnašati ulogu „dobrih vila“, što pak naznačuje da Koralina počinje integrirati „pozitivne osobine majčinstva“, piše Sharp, poput njege, suosjećanja, razumijevanja i samopoimanja tijela i uma. Šuplji kamen Koralini postaje „kristalnom kuglom“, a njegov sjaj „namotaji konca“ koji bilježe osnaživanje njezine razvijajuće „intuicije“. Drugim riječima, Koralina prihvaća neposredne uvjete svojega postojanja, čime nužno postaje svjesnija i „vlastitog psihološkog ustrojstva“.
Sinteza sebstva
Upravo joj takvo novootkriveno poimanje same sebe služi kao vodilja pri dolasku „u nadir mitološkoga ciklusa“, gdje ujedno, prema Campbellu, „prolazi vrhunsko iskušenje“ okrupnjeno u sukobu s drugom majkom. Iako ju je na Koralininu junačkom putu već okarakterizirao kao monstruoznu, Gaiman sad u potpunosti iznakažuje drugu majku: „[…] bila je divovskog rasta – tjemenom je gotovo doticala strop sobe – i imala kožu blijedu poput paukova trbuha.“ Druga majka tako poprima obličje čudovišta koje u procesu Koralinine individuacije predstavlja „nesvjesne komplekse“ s kojima se ranije nije usudila suočiti, „a posebice one roditeljske“, piše Sharp.
Prisjećajući se mačkova opisa druge majke kao stvora koji „želi nešto što će voljeti“, a možda i nešto za „staviti pod zub“, Koralina shvaća da ju može poraziti jedino napuštanjem u njezinu raspadajućem svijetu. Zbog toga je nadmudruje i nagovara da otvori vratašca u dnevnoj sobi iza kojih se krije prolaz u stvarni dom. U bitku koja otpočinje uključuju se svi Koralinini nadnaravni pomagači. U tom smislu Koralina instinktima koje je stekla i kojima je ovladala na putu iskušenja uspijeva „asimilirati“ psihički zahtjevne, „nesvjesne sadržaje“ umjesto da „njima bude preplavljena“ (isto).
Gotički motiv uska i duboka hodnika obavijenog tamom Gaiman upotrebljava kao preludij Koralininu „pročišćenju u ljekovitim vodama“ i „ponovnom rođenju“ (isto). Svitanjem novoga dana i zvucima glasa „njezine prave, divne, iritantne, nemoguće, prekrasne mame“ koji odjekuju kroz dnevnu sobu, Koralinina „kružna odiseja“ dolazi kraju ondje gdje je i započela, a Gaimanova junakinja doseže posljednji stadij individuacije.
Koralinino susljedno „obogotvorenje (apoteoza)“, prema Campbellu, svodi se na trčanje majci i susjedama u naručje, radovanje očevoj pizzi s ananasom čije je tijesto odviše žilavo, te uživanje u limenoj glazbi susjedova mišjega cirkusa. U prihvaćanju odraslih uzora i funkcija koje oni obnašaju u njezinu životu, a posebice roditelja kojima je prije svojega junačkoga putovanja u zrelost bila razočarana, Koralinina se svijest proširuje, a osobnost preobražava (isto).
Bogatstvo na kraju pustolovine, kojemu svaki junak stremi i koje je u „različitim mitovima i bajkama simbolizirano prstenom, zlatnim jajetom, bijelim perom, šarenim kaputom, izvorom mladosti i eliksirom života“ (Sharp), u Koralininu se slučaju stoga ogleda u „sintezi sebstva“ (Jung). Gaiman ga ponajbolje ilustrira u Koralininu dijalogu s jezivom siluetom gospodina Boboa sačinjenom od skupine štakora, koja izdužuje doseg njezine druge majke. Na njezina obećanja da će se uvijek htjeti igrati i da će moći nositi kakvu god odjeću poželi, da će vrijeme uvijek biti pogodno, a ručak ukusan, Koralina usrdno odgovara:
„Ti stvarno ništa ne razumiješ, zar ne?“ reče. „Ja ne želim imati sve što poželim. Nitko to ne želi. Ne za ozbiljno. Uopće mi ne bi bilo zabavno dobivati sve što poželim. Kad bih sve mogla dobiti tek tako, to mi ne bi ništa značilo. I što bih onda radila?“
Iako se takva stvarnost, ili jouissance (uživanje), kako to naziva Lacan, čini blaženom, Koralina shvaća da bi ona „bila toliko ugodna da je ne bi mogla izdržati“, smatra Rudd, a da ne žrtvuje vlastitu osobnost, kao i roditelje koji su njezina neisključiva sastavnica.
Posljednji test s kojim se Koralina mora suočiti ukazuje joj se već nekoliko dana poslije izlaska iz drugoga svijeta te ukratko produžuje junačko putovanje u zrelost. Obrativši joj se u snu jedne večeri, duhovi troje djece koje je Koralina oslobodila od majčina stiska upozoravaju je da se taj stisak, uobličen u bijelo, koštano čudovište s pet nogu i grimiznim noktima, nehotice prenesen u stvarnost, žedan osvete, vraća po nju. Blagoslovljena odraslijim samopoimanjem i razumijevanjem ljudi i svijeta koji je okružuje, Koralina u završnu bitku s drugom majkom „polazi pod njihovom zaštitom“, piše Campbell.
Namamivši je crnim ključem, koji druga majka želi prisvojiti pod svaku cijenu, Koralina joj postavlja zamku nad prastarim bunarom, na što ostatak zle dame i nasjeda. Kad je iz tmine bunara „napokon dopro zvuk potmulog pljuska“, djetinjasta je djevojčica s početka romana odlučila odbaciti „svoju infantilnu osobnost“ i „vratiti se kao odgovorna odrasla osoba“ (Campbell i Moyers), pronalazeći na koncu svoje vlastito ja.
Duža verzija članka uz popis literature izvorno je objavljena u časopisu Libri et liberi i dostupna je na linku.
