„Kakva je to kamuflaža koja čovjeka ne skriva nego još više ističe?“, pita se Elfriede Jelinek uoči primanja Nobelove nagrade za književnost 2004. godine. Svečana ceremonija odvija se bez nje. Prisutnima se obraća putem unaprijed pripremljene snimke, u kojoj pisce opisuje kao figure osuđene na život na ivici vremena, nikad sasvim prisutne u tome što pokušavaju zahvatiti. No, vrijeme je prisutno u svemu, pa tako i u piscima. Ono pamti, pronosi se i protječe, možda čak najviše kroz one što su iz njega izuzeti.
Da bi bile dosljedne, priče o takvim usudima također se trebaju odvijati na granici što dijeli i spaja pisce s tim njihovim avetinjskim vremenom. U filmskom portretu dotične književnice, koji je pod nazivom Elfriede Jelinek: Jezik pušten s lanca prikazan u Kinoteci kao dio programa Filmšnite, a prije toga u sklopu 6. Arterije – tjedna filma o umjetnicima i umjetnicama u KIC-u, redateljici Claudiji Müller upravo to majstorski polazi za rukom. Mimezom književničine izvanredne ritmičnosti Müller uspijeva ispoštovati njezin jedinstven stvaralački jezik, a kreativnim montažnim rješenjima duhu onoga izvanjskog, što Elfriedinim britkim umom i pisaćom mašinom ima biti obrađeno, daje nekakvo vlastito bivstvo. Elfriedin otpor protiv društvenih i političkih tendencija njezina doba, koji joj je i zaradio omražen položaj u rodnoj Austriji, odraz je njihove međusobne suprotstavljenosti, ali ne i proturječja u kojemu se uništavaju. Može li iz njih nastati nešto novo?
U eisensteinovskoj historijsko-dijalektičkoj maniri, Müllerina tehnika montaže doista upućuje na objedinjenje, ako ne i sintetičko jedinstvo, potpuno oprečnih dijelova. Negdje na polovici dokumentarca jedan od pripovjednih glasova – možda predstavnik uljuđenog bečkog građanstva? – o Jelinek kazuje sljedeće: „Njezin je problem u tome što vidi jedino ono što u sebi nosi nešto skriveno. Preokreće svaki kamen jer pod svaku cijenu želi naći zmijsko gnijezdo. Neće u njezinom sportu ništa pritajeno ostati netaknuto. No to što iskapa poput psa čitavo je vrijeme bilo vidljivo. Kako si može uobražavati da samo ona to vidi?“
Elfriede Jelinek rođena je 1946. godine u Mürzzuschlaugu, gradiću na sjeveroistoku Austrije obgrljenom snježnim Alpama. Mürzzuschlaug je nekoć bio središte jednoga od okruga pokrajine Štajerske, poznate i kao „zeleno srce Austrije“. Glavnina Elfriedinih romana odvijat će se upravo u spokojnoj idili štajerskih obronaka, gdje je i sama provela mnoga ljeta kao djevojčica.
No, većinu svoga djetinjstva Jelinek boravi u Beču. Jedino je ondje mogla dobiti renesansnu naobrazbu koja bi je oblikovala u glazbenu virtuozu, Wunderkind, dostojnu ambicija njezine majke. Tako upisuje Katolički institut Djevice Marije Sionske i odmah kreće s učenjem baleta i francuskog jezika, a sa sedam godina počinje pohađati i satove glasovira, violine, gitare, orgulja i pjevanja. Umjesto da je potiču na još intenzivniji rad, učitelji su, govori u filmu, molili njezinu majku da je ne preoptereti. To nije urodilo plodom. Tijekom studija orgulje i blokflaute na Bečkom konzervatoriju upisuje i kompoziciju, a 1964. godine i teatrologiju i povijest umjetnosti. U tom razdoblju doživljava živčani slom, čije će posljedice u obliku socijalne anksioznosti i agorafobije osjećati i desetljećima kasnije – pa će tako i prestižnu Nobelovu nagradu biti prisiljena primiti putem videoceremonije.
U to doba najvećeg psihičkog pritiska Elfriede počinje stasati kao književnica, slijedom čega već 1970. godine objavljuje svoj prvi roman, a nedugo nakon toga i svojevrstan kolaž reklamnih slogana pod nazivom Michael. Dječja knjiga za djetinjasto društvo. Upravo će se kritika kapitalističkog konzumerizma provlačiti kao jedna od glavnih tema u njezinom opusu, uočljiva i u autoričinom političkom angažmanu. Kasnih 60-ih godina Jelinek sudjeluje u studentskim pokretima, a ubrzo se učlanjuje i u austrijsku Komunističku partiju.
Prikaz ovoga razdoblja njezina života Müller nam daje kroz asocijativnu nisku mladenačkog aktivizma i urbane vreve, popraćenu književničinim citatima. Ona je pak kontrapunktirana prizorima tihih štajerskih prostranstava čiji spokoj narušavaju opisi samoozljeđivanja i beskrajnog istjecanja krvi. Međutim, u pitanju nije tek pastoraliziranje nevine prirode nagrđene sumanutim konzumerizmom, kako mu nazočujemo kroz isječke raskalašenih turista; ta priroda, ta melankolična uspomena iz djetinjstva, nije izuzeta iz vremena. I ona ima svoju povijest.
Likove svojih romana Jelinek će opisati kao zombije ostavljene na nemilost društvenim i političkim mehanizmima. Prema tomu, nastavlja, ono ‘Ja’ nije i ne može biti gospodar svoje kuće, nego u najboljem slučaju njezin nadstojnik. To pak znači da se jastvo javlja tek naknadno; mogli bismo se nadovezati foucaultovskom idejom da se rođenjem čovjek priključuje uvijek već postojećoj mreži društvenih, ideoloških i kulturnih silnica što posve određuju njegovo biće. Pojedinačne psihofizičke egzistencije tada se pretvaraju u puke krakove ‘duha vremena’.
No, ako smo ovime i uspjeli kvalitativno odrediti stanje stvari, ipak se ne smije izostaviti i ona kvantitativna determinacija, toliko važna duhu našega vremena. Vrijeme ima svoj protok, pa tako njegov sablažnjiv odnos s individuom započinje daleko u prošlosti.
Elfriedina majka Olga Ilona dolazila je iz buržoaske katoličke obitelji porijeklom iz Mađarske, no otac joj je bio češki Židov iz radničke klase. Progonstvo u Drugom svjetskom ratu uspio je izbjeći radeći kao kemičar u industrijskoj proizvodnji, ali brojni članovi njegove uže i šire obitelji izgubili su život u Holokaustu.
Jelinek se prisjeća kako je odrastala s pričama o njihovom stradavanju, što je zasigurno fundiralo njezino kasnije obrušavanje na austrijsku desničarsku koteriju koja pere ruke od nacističkih zločina, smatrajući suludim da ih se tereti za nešto što nisu sami počinili. „Nismo ni mi, nisu ni naši očevi!“, viče jedan političar na javnome skupu, možda u čast novoizabranom čelniku nacionalno-konzervativne stranke FPÖ Jörgu Haideru, ili pak u sklopu predsjedničke kampanje Kurta Waldheima, nekoć obavještajnog službenika u Wehrmachtu koji je 1986. godine doista i dospio na čelo države.
Obojica se u neku ruku mogu uzeti za epifenomen kolektivnog mita o žrtvi koji je austrijsku kolaboraciju s nacistima pravdao manjkom izbora uslijed Anschlussa. Bila je to i dobra prilika da nekoć ljuti protivnici, poput socijaldemokrata i konzervativnih katolika, zakopaju ratnu sjekiru kao i usputne detalje poput toga tko je koga i koliko s njom tukao te zajedno rehabilitiraju bivše naciste u političku i društvenu svagdašnjicu. Kakva dijalektika!
Ako pisci i jesu izuzeti iz vremena, ono kroz njih i dalje protječe. Za Elfriede Jelinek to je vrijeme neumoljivo jer ispisuje čitavu obiteljsku povijest na njezinoj osobi. Taj osobni zalog obrazuje i jedinstveno kritičko stajalište s kojega razotkriva prešućene nepravde i njihove odjeke u suvremenom dobu. I dok ćemo se sustegnuti od ocjene subverzivnih, genijalnih pojedinaca kao banalnih agregata okolnosti, ipak možemo ustvrditi da oni predstavljaju kritički glas stvarnosti koju nastanjuju, pa makar i s ruba, anksiozno i izolirano. I zato što ih vrijeme naprosto treba, usađuje im dosadan svrab što samo jača ukoliko prestanu stvarati.
Nakon kiša bešćutne kritike na račun osvajanja Nobelove nagrade Jelinek se povlači iz javnoga života. Iako Claudia Müller time zaokružuje svoju priču o ovoj enfant terrible, koja sama govori da se činom povlačenja oslobađa ‘dužnosti’ da drugima objašnjava svoje postupke, priči ovdje zasigurno nije kraj. Razvidno je to i u desecima romana, dramskih tekstova, eseja i poema koje Jelinek nastavlja objavljivati.
