Kada smo prije par tjedana objavile vijest da su četiri srednjoškolke iz Hrvatske sudjelovale na Europskoj informatičkoj olimpijadi za djevojke (EGOI), u komentarima na Facebooku povela se rasprava o opravdanosti takvih, izdvojenih natjecanja za djevojke. Dok neki smatraju da su takva događanja loša jer šalju poruku da djevojke nemaju jednake intelektualne sposobnosti kao dječaci, drugi tvrde da je namjera izdvojenih natjecanja baš suprotna: potaknuti i ohrabriti djevojke da se uključe u STEM područja (prirodoslovlje, tehnologija, inženjerstvo i matematika).
Situacija očito nije crno-bijela, stoga smo odlučile malo pomnije istražiti ovu temu, ali i doznati što o tome svemu misle osobe koje su aktivno uključene u ovo područje, bilo kao natjecateljice, istraživači, profesorice ili organizatori. Za početak smo priupitale našu suradnicu Danaju Glavičić, inače profesoricu matematike i fizike, što ona misli o zasebnim natjecanjima za djevojke.
“Smatram da je to dvosjekli mač. S jedne strane, otvara nove mogućnosti za djevojke koje im vjerojatno ne bi bile dostupne da takvih, ekskluzivno ženskih, natjecanja nema. Manje je polje u kojem se natječu, lakše im je sudjelovati (nema onih situacija da si jedina žena negdje, što djevojkama dosta teško pada, bar što se tiče osnovne škole). Takva natjecanja mogu potaknuti i učitelje/profesore na osnivanje ženskih timova, pa će onda sigurno usput ‘otkriti’ i neku djevojku koju dotad možda nisu primijetili. I rezultati će u takvim situacijama biti primijećeni i medijski popraćeni, što im automatski daje i vidljivije i opipljivije ‘plodove’ rada, a i stvara nove uzore. S druge strane, to sigurno kod dijela javnosti stvara percepciju da su žene manje sposobne od muškaraca u tom području te da je to razlog zašto se organiziraju posebna natjecanja, što naravno nije točno.”
Osobno, recimo, nikad nisam bila osobito dobra u matematici (doduše, voljela sam informatiku u OŠ jer smo nakon izvršenog zadatka smjeli igrati video igre) i jako mi je laknulo kad se u 3. razredu srednje škole broj sati matematike smanjio sa četiri na tri tjedno. Ne mogu reći da u razredu nije bilo djevojaka koje su rasturale matematiku i čak išle na natjecanja, no kod mene je ona oduvijek izazivala osjećaj nelagode i neznanja.
Daleko od toga da su moji osjećaji prema matematici bili izuzetak; dapače, oni imaju i svoj naziv i predmet su brojnih istraživanja. Strah od matematike (eng. math anxiety) podrazumijeva negativnu emotivnu reakciju ili nelagodu pri pomisli na rješavanje matematičkih zadataka, a češće se javlja kod žena nego muškaraca. Uz to, brojna istraživanja pokazuju da je viša razina straha od matematike povezana s nižim rezultatima na testovima iz matematike, nižim ocjenama te izbjegavanjem matematičkih predmeta i kasnije zanimanja.
Drugim riječima, zazor i negativni stereotipi mogu imati nepovoljan utjecaj na kognitivne sposobnosti djece. Mnogi tvrde da je upravo taj strah ili nelagoda, koja je češća kod žena nego muškaraca, jedan od razloga slabijeg ulaska žena u matematiku i srodna područja. Jedna američka studija je čak pokazala da učiteljice koje i same imaju strah od matematike prenose isti na svoje učenice. Premda djevojčice imaju jednaka ili čak bolja postignuća u STEM školskim predmetima od dječaka, one dosljedno iskazuju niži interes, manje pozitivne stavove i niže aspiracije prema STEM-u te se u manjoj mjeri odlučuju za karijere u STEM području.
“Otkad radim u školi, moj dojam je da je već u petom razredu, kad ih ja dobivam na nastavi matematike ili u sedmom na nastavi fizike, prekasno reagirati. Netko je već prije mene usadio curama ideju da je STEM područje muškog interesa i da su dečki u njemu bolji, ili ih nije dovoljno poticao i ohrabrio, ili ih nikad ni nije izložio tim idejama. Kao mentorica mnogo češće radim s dečkima i mislim da je to baš zbog toga; mnogo rjeđe je neka cura zainteresirana za te predmete, čak i kad im jako dobro ide i kad ih pokušavaš motivirati ili usmjeriti,” rekla nam je Danaja Glavičić.
Istraživanje koje su provele Vitez i Zekić (2017.) pokazalo je da čak 94% ispitanih učenica i učenika osnovnih škola u Hrvatskoj smatra da je programer/ka muško zanimanje, dok njih 68% smatra da je liječnik/ca žensko zanimanje. (Pritom je zanimljivo spomenuti da je računarstvo sve do 1960-ih bilo izrazito žensko područje, dok se danas smišljaju različite strategije i mjere koje bi trebale povećati zastupljenost žena u ovom polju.) Vitez i Zekić navode da navedeni stavovi učenika/ca odražavaju realne situacije s kojima se djeca susreću u svakodnevnom životu. Primjerice, podaci HZJZ-a pokazuju da od 1990. raste broj doktorica medicine u odnosu na doktore te djeca naprosto češće viđaju liječnice nego liječnike).
Prema jednom istraživanju, čak 52% žena u nekom trenutku odustane od karijere u STEM-u, a kao neke od razloga autorice navode mačističko i kompetitivno radno okruženje, nemogućnost usklađivanja poslovnih i obiteljskih obaveza (što se onda negativno odražava na napredovanje i razvoj karijere), ali i demotivirajući osjećaj izoliranosti kada ste jedina ili jedna od rijetkih žena u timu. Na taj način stvara se svojevrsni začarani krug: vidimo da u određenom zanimanju prevladavaju žene, stoga to zanimanje počinjemo percipirati kao žensko. Ako u određenom području nema ženskih uzora, velike su šanse da djevojčice neće odabrati taj izborni predmet, studij ili karijeru. Kako je to lijepo sažela Åshild Hanne Larsen iz norveške energetske kompanije Equinor: “Ako nešto ne vidite, tada to ne možete ni postati.”
Sada već postaje jasnije čime je motivirana odluka o pokretanju zasebnih natjecanja za učenice. No, pogledajmo što kažu brojke. Na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi (IMO) u prosjeku sudjeluje 6-10% djevojaka, a na Međunarodnoj informatičkoj olimpijadi (IOI) samo 2-4%.
“Problem je što na natjecanjima iz matematike sudjeluje vrlo malo djevojaka, a stanje je posebno zabrinjavajuće na velikim međunarodnim natjecanjima kao što je IMO, gdje u timu od 10 ljudi bude samo jedna – ili nijedna – djevojka,” objašnjava britanski profesor matematike Geoff Smith, koji je 2012. odlučio pokrenuti Europsku matematičku olimpijadu za djevojke (EGMO).
Ove godine održano je prvo izdanje Europske informatičke olimpijade za djevojke (EGOI), na kojoj se natjecala i ekipa iz Hrvatske: Ema Borevković (zlato), Lara Semeš (srebro) i Lina Krištić iz zagrebačke XV. gimnazije te Martina Licul iz Gimnazije Pula. Iste učenice često sudjeluju na natjecanjima iz matematike i informatike, ali i na “mješovitim” natjecanjima te onima za djevojke.
Kako objašnjava Ivana Klasovita iz organizacijskog odbora EGOI-ja, “na natjecanjima iz matematike najčešće ima vrlo malo djevojaka. Ali kad dođeš na EGMO, odjednom shvatiš da si okružena drugim mladim ženama. Tada se osjećaš manje čudno što se baviš nečim što se obično ne smatra ‘tipično ženstvenim'”. Zanimljivo je spomenuti da se u Kini postepeno počeo povećavati broj učenica u ekipama na međunarodnim matematičkim natjecanjima nakon što je 2002. pokrenuto zasebno natjecanje za djevojke.
Ni na Hrvatskoj informatičkoj olimpijadi (HIO) – najznačajnijem godišnjem informatičkom natjecanju za srednje škole koje organizira Hrvatski savez informatičara – situacija nije ništa bolja: broj učenica već godinama stagnira na jednoznamenkastim postocima. Ema Borevković i Lara Semeš, članice ovogodišnje hrvatske ekipe na EGOI-ju, među rijetkim su djevojkama koje su sudjelovale na Hrvatskoj informatičkoj olimpijadi, a nacionalna natjecanja su vrlo važna jer se na temelju najboljih rezultata biraju učenici i učenice koje će ići dalje na europska i međunarodna natjecanja. Primjerice, upravo su na temelju najboljih rezultata na nedavno pokrenutoj Hrvatskoj matematičkoj olimpijadi za djevojke (HMOD) izabrane hrvatske predstavnice na EGMO-u 2021. – već spomenute Ema Borevković i Lara Semeš te Stella Čolo i Leonarda Pribanić.
Komentirajući pokretanje HMOD-a za Srednja.hr, Matija Bašić, predsjednik Povjerenstva Hrvatskog matematičkog društva za međunarodna matematička natjecanja i docent na PMF-u, objasnio je:
“Za mene bi pozitivna diskriminacija bila da mi na klasičnu olimpijadu šaljemo djevojku kao obaveznog člana bez obzira na rezultat. Ovo je, pak, jedno odvojeno natjecanje. Djevojke su nam i dalje uključene u ostala natjecanja kao što su bile i prije, ali se nadamo da će ovo biti jedno dodatno pozitivno iskustvo za naše natjecateljice.”
No, kako bismo saznale što o cijeloj priči misle same djevojke koje sudjeluju na tim natjecanjima, kontaktirale smo Zagrebački računalni savez (ZRS), koji još od 1999. radi na poticanju učeničke darovitosti na području informatike i računalstva. Zaintrigirala nas je objava na njihovoj Facebook stranici u kojoj čestitaju hrvatskim srednjoškolkama – od kojih su 3 od 4 članice ZRS-a – na uspjehu na EGOI-ju 2021. godine, uz napomenu da nisu “poklonici odvajanja učenica i učenika u natjecanjima iz znanja.”
“Uvijek, u svakoj prigodi, učinit ćemo sve što možemo za darovitu djecu, a uz dodatnu pažnju kada je riječ o učenicama. Volimo ih poticati na usavršavanje i uživamo kada pobjeđuju dječake, poput Lare Semeš u zadnja četiri državna natjecanja, ili nekih njenih prethodnica poput programerki Glorije Volarević i Antee Hadviger koje su kraljevale do 2009.,” kazao nam je tajnik ZRS-a Zdravko Škokić (kojeg smo zamolile da nas spoji s Larom Semeš, a razgovor vam donosimo u idućem tekstu).
Umjesto zaključka – a kako i donijeti zaključak o ovako kompleksnoj i prijepornoj temi, o kojoj ni brojna istraživanja nisu uspjela ponuditi jednoznačan odgovor? – citirat ćemo ponovo profesoricu matematike i fizike Danaju Glavičić:
“Dijeljenje po rodu kod natjecanja je samo jedna privremena metoda koja može ublažiti jaz, ali stvarno rješenje problema leži u osvješćivanju roditelja i učitelja/profesorica, koji najčešće prenose negativne stereotipe. Ako gledam po sebi, odgojena sam u izrazito liberalnoj obitelji, roditelji su uvijek poticali moje zanimanje za znanost, u školi sam imala podršku (primjerice, divnu učiteljicu matematike u OŠ koja je sa mnom strašno puno radila), a i tata je uvijek radio sa mnom i pomagao mi. No, nekako mi se čini da to je to još uvijek više iznimka nego pravilo, i da bi na tome najviše trebalo raditi.”
Pročitajte i drugi dio temata o natjecanjima za djevojke!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
