Ajme, kako je film strašan! Neke scene nisam mogla ni gledati, trebao mi je Normabel za njih.
Lily-Rose Depp fantastično glumi, baš joj je bio potraćen talent u seriji The Idol.
Film je prekrasan, samo je radnja tako nekako mlaka…
Zašto je lik putovao brodom od Karpata do sjeverne Njemačke? Pa ne bi li brže stigao u kočiji?
Jeste li vidjele da je Eggers poklonio Orlokov raspadnuti protetski penis Houltu?
Zašto svi glumci u filmu imaju tako lijepo, visoko čelo?
Joj, ja ga još nisam pogledao! Morat ću.
Pa kako još nisi?
.
Uz malu motivacijsku osudu moje sadržajno lezbijski orijentirane WhatsApp grupe koju imam s prijateljicama (koje su, vjerojatno ne biste mi vjerovali na riječ, pretežito lezbijke), odlučio sam pogledati najnovije izdanje filma Nosferatu u režiji Roberta Eggersa o kojem svi bruje.
Nisam se prije puno bavio prvotnim crno-bijelim filmom, no davno sam gledao filmsku adaptaciju Stokerove Drakule i vrlo dobro shvatio poantu da se u obje radnje sve vrti oko usamljenog, krvoločnog vampira kojem manjka suvremena skincare rutina od 12 koraka i čije srce kuca za mladim, lijepim i neiskusnim djevojkama. Kako li je radnja samo inovativna, nikad viđena, inspirativna i osnažujuća, baš kao da nas period romantizma nikad nije ni napustio i da ga ostali žanrovi nisu ostavili trajno zakopanog u 19. stoljeću.
S niskim očekivanjima o filmu u startu, krenuo sam ga gledati s bratom pored sebe na kauču, u dobroj nadi kako je omjer bizarnih seks scena toliko neznatan da nas neće nadvladati neugodna tišina kad radi njih na trenutak prestanemo komentirati film. Gledanje filmova s obitelji nosi svoje rizike, a očito nisam naučio lekciju otkad smo brat i ja skupa gledali Guadagninov Challengers misleći kako će film većinu vremena tematizirati tenis.
Radnja započinje scenom u kojoj grof Orlok (Bill Skarsgård) opsjeda u snovima mladu, nevinu, lijepu, dobrostivu i navodno mentalno labilnu Ellen (Lily-Rose Depp), zbog čega se ona i u odrasloj dobi budi vrišteći. Naravno, svi muški likovi, uključujući njenog novog, zgodnog supruga upalih obraza s pomodnim zaliscima, Thomasa (Nicholas Hoult), to ignoriraju, misleći da je samo malo preosjetljiva, ali da njeno mentalno zdravlje nije ni bitno dokle god je mlada i lijepa. Čudesno u ovom seksističkom tretmanu Ellen je to što joj nitko ni u kojem trenu nije napomenuo da samo treba roditi djecu pa da će se osjećati puno bolje i ispunjeno, no to je vjerojatno nešto što se u radnji događa zakulisno ili je pak prešutno podrazumijevano. Za nju je, prema riječima njenog supruga, bitno da samo utiša svoje misli, i sve će biti u redu dokle god ih ona pomete pod tepih jer tako neće nikome smetati i nitko se neće osjećati iritirano kad ona krene buncati.
Jedina osoba koja je donekle podržava je prijateljica Anna Harding (Emma Corrin), koja unatoč detaljnoj upućenosti u njene snove i etiketiranu melankoliju, teška srca vjeruje kako je zaista progoni ružni, brkati vampir. Svejedno je poziva na sva druženja te čak da boravi kod njih dok je Thomas na putu. Naime, Thomas je dobio ponudu koju naprosto ne može odbiti; unatoč Elleninim vapajima da je ne ostavlja samu, Thomas putuje iz (fiktivnog) Wisburga u Karpate kako bi ugovorio prodaju dvorca bogatom grofu – za kojeg se ubrzo ispostavlja da je manijak koji mentalno uhodi njegovu suprugu.
Orlok mu nudi sumnjivi ugovor pisan jezikom koji zvuči kao da ga je sastavila tvrtka za telekomunikacije koja vas želi lišiti slobode na 10 godina uz najnepovoljniju tarifu, a Ellenin muž bez pretjeranog oklijevanja potpisuje ugovor za vreću zlatnika. Očito je lakše vjerovati nepoznatom muškarcu upitnih higijenskih navika i šašavih odjevnih odabira s platežnom moći nego vlastitoj supruzi s očiglednim proročanskim moćima.
Thomas u jednom trenutku kod grofa uočava lančić s portretom svoje supruge, koji mu je večer prije otuđio grof, i na tren se pričinjava kao da je posumnjao u to da je možda upravo prodao suprugu za šaku dukata, zbog čega se ipak osjeća barem mrvu nelagodno i prevareno – kao da osim zaplijenjenog lančića nije bilo dovoljno sumnjivo to što je večer prije Orlok sisao krv iz ranjenog prsta poput kakve pijavice, što se probudio s neobičnim ljubavnim ugrizom na prsima ili što Orlok živi sam u raspadnutom, zamračenom dvorcu bez ikakvog dekorativnog namještaja koji bi uzbudio i Marie Condo zbog minimalističkog uređenja.
Međutim, naivni Thomas ništa od navedenog nije doživio kao crvene zastavice pa odlučuje prenoćiti još jednu noć kod grofa (na neki način, Thomas uspijeva biti gori čak i od mene kad svjesno zatvorim oči pred činjenicom da mi muškarac na spoju voli raditi nešto zagonetno, primjerice, sisati krv, samo zato što ima sjetne oči bademastog oblika i dubok, prodoran glas). Thomas konačno spoznaje Orlokov mentalni sklop nakon što ga, ustavši u raspadnutom tjelesnom stanju iz svog lijesa, nag naganja po dvorcu kako bi ga posisao kao Caprisun sokić u ljetnoj zagrebačkoj žegi. Uspijeva pobjeći tek kada se baci u rijeku, iz koje ga izvlače pripadnici jedne ortodoksne crkve, a nakon oporavka žurnim se korakom upućuje natrag u Wisburg spasiti svoju suprugu, čiju je dušu netom prodao vragu.
U Thomasovom odsustvu, Ellenino se fizičko i mentalno stanje postupno pogoršava kroz snažne epizode bunila u kojima, između ostalog, mjesečari do te mjere da nesvjesno postaje samoj sebi ugroza te pokazuje jake simptome slične padavici. Torzije tijela, koje jezivo podsjećaju na izvijena tijela pacijentica kojima je u bolnici Sâlpètriere u 19. st. dijagnosticirana histerija, počinju uzrujavati rezidente kuće Hardingovih, pa se Ellenino rastreseno duševno stanje, u onda tradicionalnoj maniri liječenja mentalnih bolesti žena, jednostavno rješava vezanjem njenih ekstremiteta za krevet i visokom dozom opijuma ne bi li postala nešto snošljivija svima oko sebe.
Budući da ta dva, za ono doba uobičajena, go-to psihijatrijska trika „rješavanja“ mentalnih problema ipak (tko bi rekao!) nisu pomogla otkloniti uzrok Elleninih muka, vrijeme je za najdraži plan B frojdijanaca – konzultacije s prolupalim profesorom eksperimentalne psihijatrije čije metode rada slove kao krajnje kontroverzne i neetične. Zvuči kao obećavajuća kombinacija za ženu koja očajava oko svoje uznapredovale mentalne bolesti i toga je li joj muž još uvijek živ, zar ne? Ipak, otkačeni (pseudo)znanstvenik Albin Eberhart Von Franz (Willem Dafoe) dopire svojim „skandaloznim“ psihološkim metodama – aktivnim slušanjem i empatičkim reflektiranjem – do Ellen i, možda još radikalnije, povjeruje ženi na riječ jer se njena proročanstva poklapaju s onime što se događa oko njih.
Von Franz okuplja muški tim koji oblijeće Ellen kako bi pokušali protjerati Orloka jer, neosporivo, samo vrli muškarci mogu spasiti ljupku djevu u nevolji koja, usputno, telepatski komunicira s vampirom-ubojicom i s velikom preciznošću predviđa njegove sljedeće korake, zbog čega bi svakome iole trezvenom bila logičan prvi izbor za sastavljanje tima za likvidaciju negativca.
No, čini se da u ovom filmu nema transgresije od krpanja muškog ega pa se kao publika trebamo zadovoljiti time da je jedan muškarac odlučio uzeti nekoliko minuta svog vremena i poslušati što uznemirena Ellen ima za reći. Kad bi barem živjela u današnjem dobu i otkrila male tajne tradicionalnih kućanica na TikToku koje, kada žele da ih muškarac doživi, selotejpom zalijepe mobitel na čelo i puste nogometnu utakmicu najdražeg tima njihovih supruga. Možda bi onda imala više uspjeha doprijeti do nekog muškarca?
Nažalost, jedina osoba do koje uspijeva doprijeti je spodoba naoštrenih očnjaka s gotovo karikaturalnim slavenskim naglaskom, koja joj se ponovno javlja u snu i govori joj da ju je muž prodao za onoliko zlatnika koliko danas u jeku inflacije u Hrvatskoj vjerojatno košta cijela diskografija Vesne Pisarović (uključujući njen glazbeni izlet u eksperimentalni jazz) na Hreliću.
Budući da je potpisom ugovora anuliran brak između Ellen i Thomasa, Orlok joj daje svega tri dana da razmisli hoće li ipak stupiti u brak s njim. Ako ga odbije, kune joj se kako će uništiti sve do čega joj je stalo, uključujući njen gradić, u kojem, osim kuge, vlada vječita magla, tmurno vrijeme i sivilo. Na Elleninom mjestu mi stvarno ne bi bilo stalo ni do koga od tih ljudi jer su je svi od reda gnjusno tretirali i etiketirali kao luđakinju, ali Ellen je, srećom po sve, bolja osoba od mene pa ipak želi sve spasiti.
U međuvremenu se kući vraća i uspuhani i uznojeni Thomas, koji nevoljko priznaje da je Ellen ipak možda bila u pravu oko svega, otkrivajući joj toplu vodu: da je Orlok vampir koji je želi prisvojiti i da je u velikoj opasnosti. U svađi, Ellen otkriva da je upravo ona prizvala Orloka kada je kao mlada djevojka željela masturbirati. Žene, čini se, u ovom filmu ne mogu u miru ni dodirnuti klitoris bez da slučajno dozovu nekoga iz Danteovih mnogih krugova pakla. Uslijed ispovijesti o tomu kako se Orlok predatorski zalijepio za nju kad je još bila maloljetnica, Ellen ponovno doživi mentalni krah, koji, na iznenađenje sviju nas, rezultira pomalo kinky, žustrim seksualnim iskustvom s njenim mužem, za što i nisam navijao, ali je to možda bila jedina instanca kad je ona mogla donijela odluku za sebe.
Budući da ženska masturbacija ne prolazi nekažnjeno, seks s njenim (sada valjda bivšim) mužem prouzročuje smrt njene najbolje prijateljice, jedne od dvije osobe koje su je čak i doživljavale kao osobu koja ima osjećaje i mišljenje, jer se Orloku (koji je u stvarnom vremenu pratio njihovu amatersku porno izvedbu) nije svidjelo što nije bio dio te scene pa je ljubomornim ispadom odlučio da njena prijateljica za kaznu mora umrijeti groznom smrću.
Nakon što nisu uspjeli spasiti jedan od ukupno dva ženska lika u cijelom filmu, muški se tim eksperata za demonske pojave konačno dosjetio da postoji način na koji bi mogli otjerati Orloka i spasiti Wisburg iz ralja kuge: Ellen mora zavesti opakog psihopata u krevetu i namamiti ga da se u ranojutarnjim satima izloži zrakama sunca zbog kojih će izgorjeti i zauvijek nestati iz njihovih života. Da, dobro čitate, snošaj s kadaverom jedini je spasonosni izlaz za opstanak jednog njemačkog gradića. Zamislite da vama netko kaže da će patiti neko selo u Podravini ako se ne podvrgnete seksualnim igrama strvine; vjerujem da biste se jednako kao i ja zapitali je li se netko grdo našalio s vama.
Kako je ovo fiktivni, očito ekskluzivno muški svijet, savršeno je racionalno da put do pobjede nad zlom ipak leži u vaginalnim sokovima mlade žene i da niti jedan standardni način eliminacije vampira prema kanonu – srebrom, ubodom kolcem, odrubljivanjem glave ili zapaljivanjem – ipak ovakvu vrstu štetočine ne može nadvladati kao što to može stasita mladica. Ellen, sa samaritanskom naravi kakva joj je pripisana, žrtvuje sve za šačicu bijednih muškaraca i konzervativnu sredinu ne bi li svi oni mogli nesmetano nastaviti sa svojim životima. Pod sjajem sunca umire kao lijepa, tragična i neznana junakinja nad čijim tijelom se kadi Orlokov leš.
Redatelj Robert Eggers ne donosi gotovo ništa novo žanru gotičke bajke osim već predvidljivih mizoginih matrica o nesretnim heroinama preuzetih iz povijesti književnosti i filma, čija bi trupla već komotno mogla činiti jedan zaseban kontinent. Iako je film za sebe vizualna majstorija koju nipošto ne treba odbaciti, filmska radnja preplitko oslikava likove koji u natruhama pokazuju potencijal za rast, no nikad ga ne ostvaruju, krećući se unutar klišejiziranih obrazaca ponašanja.
Nova iteracija filma bilo je potencijalno plodno tlo da se stavke iz originala – koje ne ukazuju samo na seksističke, već i antisemitske note – kritički propituju, no film je u tom segmentu podbacio i zapravo se pokazao kao osuvremenjivanje loše ostarjelog materijala koji je ionako u suštini zapravo regionalna kopija Drakule. Eggers je u drugim svojim radovima učinio svježije redateljske istupe, no u ovom je, čini se, odlučio prirediti film koji djeluje kao razbibriga za jedno radno poslijepodne i u kojem, kada silovito jedeš friške kokice s maslacem, ne osjećaš da si propustio išta relevantno za razumijevanje radnje.
