Objavljeno

Sama kao otok

Foto: Ivana Kovačić

Oduvijek sam mislila da ću se vratiti živjeti na otok u starosti, jer mi pretjerana izolacija u aktivnoj životnoj dobi može štetiti. Razmišljala sam onako kako sam navikla čuti, a napravila ono što mi je došlo. Ostala sam iznenađena svojim postupkom, za promjenu – pozitivno. Možda sam odlazeći na prosvjede u glavnom gradu u nekom mikro društvenom smislu mijenjala stvari, pripadala, bila dio tkiva, ekipe, ali sam se osjećala uvijek isto.

Ovdje, u selu s desetak ljudi s kojima ne komuniciram puno više nego što bih s grupom ljudi na tramvajskoj stanici, osjećam kako priroda mijenja mene, pripada mi, i ta interakcija je vrlo živahna. Nakon nekoliko mjeseci, mrtvi štakor na putu ili živa zmija nisu mi nikakav problem, a komplicirani odnosi korisnih i štetnih biljaka u vrtu zanimljiviji su mi od bilo koje serije. Može zvučati banalno, ali sasvim sigurno je snaga kojom priroda utječe na sve procese u nama duboka i osnažujuća, pa će me, nadam se, približiti još više i mojoj vrsti. U ovim trenucima, kada je život preskočio žanr i mutirao iz metafora u gole činjenice, zahvalna sam i privilegirana što sam tu, što dan provodim veseleći se kiši koja je dobro natopila biljke, umjesto u krletci, pjevajući ili prosvjedujući s balkona lupanjem kuhačom zbog stvari koje se ne mijenjaju desetljećima. Jer to ispunjenje bilo bi jalovo i trenutno, a sutra već svanut će sunce, niknut će šparoge, i osim što ću se moći nesmetano kretati, imat ću zdrav obrok.

Foto: I.K.

Što vidiš s balkona?

otišla sam živjeti u napušteno selo

gdje dim na leđima peći probija u kuhinju

miševi s tavana mogu strugati kroz san

a mravi u kolonama mogli bi ući u kuću

kroz procjep praga i vrata

govorili su da sam hrabra i da mi zavide

i da mjesecima tamo neću sresti

normalnog čovjeka

kao da mi to išta znači

ja sam i dalje tražila tebe

u stablima koja vise naglavačke

između neba i mora

po kozjim putovima

trčala sam prema sve većoj tišini

došla sam do zida od cvrkuta ptica

i nisam te našla

ali vidjela sam preko kanala

park tvoje zgrade

pun kostura velikih periski

bilo je tu nekoć morsko dno

s balkona si gledala

kako pas i ja ronimo

školjke su se pred nama zatvarale

u njima je bilo života

gore u stanu, opet more

bila si glatka, ležeća stijena

obrasla mekom travom

zvali smo to “klizalo”

tu bi dva južna dana ljeta

čekali podivljale valove

kao da nam je taj topli vjetar

netko drag što se vraća iz daleka

željan pjene smijeha

u našim zubima

uzimala sam te straga

kao val moje dječačko tijelo

s osam gipkih krakova

dizala sam te visoko

i gledala iz prikrajka svijeta

tu ničim izazvanu raskoš

koju je nemoguće posjedovati

i nemoguće izgubiti

Foto: I.K.

U susjedno selo koje broji pedesetak stanovnika idem kupiti jaja. Ili sadnice, u treće selo, koje ne broji puno više od drugog. I uvijek se čudom čude kako to da živim u gotovo napuštenom selu, pa tamo nema nikoga! Tamo? Pa kako to?!  A vi živite na Manhattanu, pomislim u sebi, i prije nego što stignem razmisliti o njihovom čuđenju, ti isti seljani su se organizirali preko noći, proizvode se može kupiti online, iako je do jučer funkcionirala samo usmena predaja, u najboljem slučaju papir i olovka, pa zalijepi na oglasnu ploču ili automobil.

Pandemija je digitalizirala najveće zabiti dokazavši i zadnjem Tomi da izolacija (pa i usamljenost) nisu uvjetovane fizičkom distancom u ovom vremenu povezanosti, a samoća proživljava svoj novi romantizam. Opet u okvirima fizičkog i doslovnog, dobro pognojena strahom procvjetala je kulturom, humorom, ljepotom, literaturom, glazbom, nadom i svim ostalim bogatstvima duha, kod onih koji od njega nisu cijepljeni. Taj informacijski skok me veseli jer mi olakšava svaki vid života, odjednom ne moram putovati na kopno da bih u knjižnici posudila knjige, i znam bar tri osobe koje prodaju kozji sir, a prije nisam znala ni jednu. Ali ono s početka priče, susret s licima u čijem je genetskom kodu sačuvana vrlina i vještina samotnjaštva ritual je koji me ispunjava, čak i ako ostanem zbunjena ili iznervirana.

Foto: I.K.

Dobro je imati psa

pogotovo ako si sama

kaže susjeda

dobro je imati psa

pa je na povratku opet

malo zastala uz ogradu

nema nikoga, rekla mu je

vidjela sam je u staklu

iza vrata, iz kuće

misli da me nema

jer se ne mičem

nisam ništa rekla

nikada

o tome jesam li sama

ogulila sam šipak

šetala sam

počinje zimsko računanje vremena

udahnut ću život zidovima

do proljeća

nisam sama, odgovorila sam tek navečer

kad sam se vratila kući i zapalila peć

gledala sam vatru

žao mi je došlo tu vješticu

i sve druge ljude

koji me uvijek pitaju

jesam li sama

sa strahom u očima

kao da je samoća bolest

iz drva se cijedi smola

a iz mene raste tišina

debela kao nosiva greda

razumijem pitanje:

bojim li se?

ne, ne bojim se

ponekad samo

ako nisam sama

mislim na razdaljinu

koja će nas rascijepiti

i na toplinu

koja će nas opeći

shvaćam da želite nanjušiti

bojim li se osjećaja

nedostaje li mi ljubav

trebam li je, imam li je

tu sam je privremeno zakopala

u poljima i kršu

u tradicionalnom je položaju

kakav se nalazi u iskopinama

izumrlih predaka Homo sapiensa

pokopana je s mnogo pažnje

skvrčenih ruku i nogu, poput fetusa

oko nje, okrenuta na četiri strane svijeta

četiri su psa

znam da vas sve to zanima

jer od kada imam okućnicu

bolje vidim ljude

razdaljina izoštrava vid

i da, dobro je imati psa

Foto: I.K.

Dok šetam, sve češće uz ostalo plastično smeće nailazim na odbačene maske i rukavice. To je znak da se nemam čemu nadati, ljudi se neće promijeniti, bojim se da će njihov odnos prema prirodi ostati isti, ako ne i gori. Priča da svijet više neće biti isti ide mi na živce, jer on nikada nije isti, velike izjave koje ne govore ništa konkretno prati tragični ton i ozbiljne grimase. Mislim na nonota. Jednom je na otoku vidio kako se snima film, vidio je glumce, kamere, ponavljanje scena. Od tada više nikada nije gledao televiziju. Kad su ga ukućani pitali zašto ju ne gleda, rekao je: “Svi oni posli idu na šalter po pare.”  Želim se isključiti na sličan način, ali to nije moguće, jer smo svi sada glumci, vojnici, odgovorni građani, zabrinuta djeca, roditelji, porezni obveznici…

Svaki dan zovem mamu. Ako je neraspoložena, to mi pokvari dan. Baš su bili blagdani, davno nekad, prikazivao se jedan od nekoliko uvijek istih vjerskih filmova iz vremena kuge. Ujutro smo rano ustale za trajekt, mama me pratila na neki pregled. Puhala je jaka bura, mi smo se stisle ruku pod ruku s kapuljačama i mama je rekla: “Ko gubavice”, pa smo se dugo i nezaustavljivo smijale, nije se bilo razdanilo i nama se činilo da igramo scenu, točno znam koju, ali nikada ne bih ponovno pogledala film da provjerim sjećanje, jer ne želim dovoditi u pitanje tu lijepu uspomenu.

Foto: I.K.

Rastanak

dolje su dvorišta

začahurena u utrobi jezgre

preko mora

tu žive naša plemena

nakon ručka

izlože svoju golotinju i zaspu

trliši i deke udišu maestral

plahte izumrlih dezena češu se o kamen

debele poluge sunca

cijede plod u staklenkama

želim se s tobom

ukrcati u taj autobus

ne naginjem se previše preko osmijeha

iako mi izgleda

da njime milujem pijesak duge plaže

sretno se probuditi značilo bi

prenijeti snove, osjećaje i slike

neoskvrnute na drugu stranu

rukom ih oblikovati u riječi

a ti mene povlačiš za kosu

kroz visoke trave noći

i ne puštaš u san

govoriš:

ljubi me i miluj

od zatiljka do stražnjice

okreni me

ljubi u usta

i po vratu

šapni mi nešto opsceno

što mi želiš reći

ali se ne usuđuješ

usudi se

poljubi mi pazuha i pupak

ljubi mi grudi

stavi prst u mene

i jebi me polako

liži me

sjedni ispred mene

neka nam se dah isprepliće

a pičke sljube

i proždiru

kada se iscrpimo

krenimo polako

nogama koje još bride

ulicama prema kolodvoru

pusti neka smrt sve vodi

sve rješava

gledaj bez žala

zažarenim očima

slučajne prolaznike

i voljene ljude

papirnate brodiće u mreži uma

ostavimo među praznim šalicama

laži koje pišu dodiri

vrijeme razgrađuje

kad konačno odem

spasit ću jedan život – tvoj

imat ćeš vrt

dogodit će se bezbroj čuda

molim te

ne pamti me kao poraz

govoriš

ne pamti me kao poraz

ponavljaš

a pijesak ti zatrpava usta

krpe tvoje guste krvi

paraju moji rogovi

Foto: I.K.

Iako je davno umro, izvanredne životne okolnosti tatu opet čine tako prisutnim. Čujem kako me “stavlja na mjesto” rečenicom koja ga zabavlja: “Imaš hrane i ruha”, kao kada sam bila tinejdžerka. Ako bi neki izraz ili rečenicu ponavljao kao svojevrsne rifove i refrene, bilo bi to možda zato što su njemu zvučni, zabavni ili lijepi, a sigurno mu ne bi mogli biti takvi da su bili netočni ili upotrebljavani u pogrešnom značenju. Gospodu koja pedeset puta dnevno izgovori relaksiranje mjera i socijalna distanca boli uho za to. Narušavanje socijalne (ne fizičke!) distance na javnim mjestima poput dućana, tržnica i plaža bio mu je hobi, bio je umjetnik u tome. Da te na licu mjesta inspirira sadržaj tuđe košarice ili ugledaš osobu koju imaš neodoljivu portebu uhvatiti u đir, zaprepastiti ili nasmijati, treba ti živa scena.

Ne vjerujem da se svaka aktivnost može uspješno konvertirati pa nemam želju gledati snimljene kazališne predstave ili večerati s prijateljima preko skypea, jednostavno čekam da se vrate sve te stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo, pa da u njima možemo još više uživati. Preko razglasa u trgovinama upozoravaju da kupujemo smireno i to me pored svega ostalog dodatno uznemirava. Postavljam si izazov koliko dana mogu izdržati hraneći se povrćem iz vrta i kupujući od lokalnih ljudi. Odlučila sam da će me ova situacija pogurati da dobro usvojim tu naviku. Bavim se hranom više nego ikada, pravim ono što je tata kuhao, crni rižot, brujet od ugora i slične “grozne” stvari, i ne razmišljam što donosi sutra.

Foto: I.K.

otok

danas su mi ruke

oprane u bijeloj krvi cvijeća

u glavi pripremljen popis za kupovinu

nestao je u divljem raslinju

tablicu umrlih i nezaposlenih

i propusnicu za civilizaciju straha

zaboravila sam na nekoliko sati

na kamenim stolovima praznih dvorišta

s tobom sam oduvijek

samo htjela podijeliti otok

i nikada to nije uspjelo

zbog rata, homofobije,

ludila, straha od poznatog,

straha od nepoznatog, kompromisa,

kapitalizma, bolesti i  kriza,

prevara, ljubomore, bijesa,

predaka, potomaka, prijatelja

pa i zbog knjiga

i poezije čak

htjela sam te voljeti na otoku

da te tiše čujem, da te bolje vidim,

da te nježnije zapamtim

i nikada se to nije ostvarilo

ali svejedno je dobro tu

i zmiju sresti

vidjeti staru mrtvu osu

na grančici ružmarina

ne čekam i ne želim ništa

jer brodovi ne plove

i pune su mi ruke

samo sunce ne puštam da zađe

bez pogleda i pozdrava     

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.         


Povezano