Oduvijek sam mislila da ću se vratiti živjeti na otok u starosti, jer mi pretjerana izolacija u aktivnoj životnoj dobi može štetiti. Razmišljala sam onako kako sam navikla čuti, a napravila ono što mi je došlo. Ostala sam iznenađena svojim postupkom, za promjenu – pozitivno. Možda sam odlazeći na prosvjede u glavnom gradu u nekom mikro društvenom smislu mijenjala stvari, pripadala, bila dio tkiva, ekipe, ali sam se osjećala uvijek isto.
Ovdje, u selu s desetak ljudi s kojima ne komuniciram puno više nego što bih s grupom ljudi na tramvajskoj stanici, osjećam kako priroda mijenja mene, pripada mi, i ta interakcija je vrlo živahna. Nakon nekoliko mjeseci, mrtvi štakor na putu ili živa zmija nisu mi nikakav problem, a komplicirani odnosi korisnih i štetnih biljaka u vrtu zanimljiviji su mi od bilo koje serije. Može zvučati banalno, ali sasvim sigurno je snaga kojom priroda utječe na sve procese u nama duboka i osnažujuća, pa će me, nadam se, približiti još više i mojoj vrsti. U ovim trenucima, kada je život preskočio žanr i mutirao iz metafora u gole činjenice, zahvalna sam i privilegirana što sam tu, što dan provodim veseleći se kiši koja je dobro natopila biljke, umjesto u krletci, pjevajući ili prosvjedujući s balkona lupanjem kuhačom zbog stvari koje se ne mijenjaju desetljećima. Jer to ispunjenje bilo bi jalovo i trenutno, a sutra već svanut će sunce, niknut će šparoge, i osim što ću se moći nesmetano kretati, imat ću zdrav obrok.

Što vidiš s balkona?
otišla sam živjeti u napušteno selo
gdje dim na leđima peći probija u kuhinju
miševi s tavana mogu strugati kroz san
a mravi u kolonama mogli bi ući u kuću
kroz procjep praga i vrata
govorili su da sam hrabra i da mi zavide
i da mjesecima tamo neću sresti
normalnog čovjeka
kao da mi to išta znači
ja sam i dalje tražila tebe
u stablima koja vise naglavačke
između neba i mora
po kozjim putovima
trčala sam prema sve većoj tišini
došla sam do zida od cvrkuta ptica
i nisam te našla
ali vidjela sam preko kanala
park tvoje zgrade
pun kostura velikih periski
bilo je tu nekoć morsko dno
s balkona si gledala
kako pas i ja ronimo
školjke su se pred nama zatvarale
u njima je bilo života
gore u stanu, opet more
bila si glatka, ležeća stijena
obrasla mekom travom
zvali smo to “klizalo”
tu bi dva južna dana ljeta
čekali podivljale valove
kao da nam je taj topli vjetar
netko drag što se vraća iz daleka
željan pjene smijeha
u našim zubima
uzimala sam te straga
kao val moje dječačko tijelo
s osam gipkih krakova
dizala sam te visoko
i gledala iz prikrajka svijeta
tu ničim izazvanu raskoš
koju je nemoguće posjedovati
i nemoguće izgubiti

U susjedno selo koje broji pedesetak stanovnika idem kupiti jaja. Ili sadnice, u treće selo, koje ne broji puno više od drugog. I uvijek se čudom čude kako to da živim u gotovo napuštenom selu, pa tamo nema nikoga! Tamo? Pa kako to?! A vi živite na Manhattanu, pomislim u sebi, i prije nego što stignem razmisliti o njihovom čuđenju, ti isti seljani su se organizirali preko noći, proizvode se može kupiti online, iako je do jučer funkcionirala samo usmena predaja, u najboljem slučaju papir i olovka, pa zalijepi na oglasnu ploču ili automobil.
Pandemija je digitalizirala najveće zabiti dokazavši i zadnjem Tomi da izolacija (pa i usamljenost) nisu uvjetovane fizičkom distancom u ovom vremenu povezanosti, a samoća proživljava svoj novi romantizam. Opet u okvirima fizičkog i doslovnog, dobro pognojena strahom procvjetala je kulturom, humorom, ljepotom, literaturom, glazbom, nadom i svim ostalim bogatstvima duha, kod onih koji od njega nisu cijepljeni. Taj informacijski skok me veseli jer mi olakšava svaki vid života, odjednom ne moram putovati na kopno da bih u knjižnici posudila knjige, i znam bar tri osobe koje prodaju kozji sir, a prije nisam znala ni jednu. Ali ono s početka priče, susret s licima u čijem je genetskom kodu sačuvana vrlina i vještina samotnjaštva ritual je koji me ispunjava, čak i ako ostanem zbunjena ili iznervirana.

Dobro je imati psa
pogotovo ako si sama
kaže susjeda
dobro je imati psa
pa je na povratku opet
malo zastala uz ogradu
nema nikoga, rekla mu je
vidjela sam je u staklu
iza vrata, iz kuće
misli da me nema
jer se ne mičem
nisam ništa rekla
nikada
o tome jesam li sama
ogulila sam šipak
šetala sam
počinje zimsko računanje vremena
udahnut ću život zidovima
do proljeća
nisam sama, odgovorila sam tek navečer
kad sam se vratila kući i zapalila peć
gledala sam vatru
žao mi je došlo tu vješticu
i sve druge ljude
koji me uvijek pitaju
jesam li sama
sa strahom u očima
kao da je samoća bolest
iz drva se cijedi smola
a iz mene raste tišina
debela kao nosiva greda
razumijem pitanje:
bojim li se?
ne, ne bojim se
ponekad samo
ako nisam sama
mislim na razdaljinu
koja će nas rascijepiti
i na toplinu
koja će nas opeći
shvaćam da želite nanjušiti
bojim li se osjećaja
nedostaje li mi ljubav
trebam li je, imam li je
tu sam je privremeno zakopala
u poljima i kršu
u tradicionalnom je položaju
kakav se nalazi u iskopinama
izumrlih predaka Homo sapiensa
pokopana je s mnogo pažnje
skvrčenih ruku i nogu, poput fetusa
oko nje, okrenuta na četiri strane svijeta
četiri su psa
znam da vas sve to zanima
jer od kada imam okućnicu
bolje vidim ljude
razdaljina izoštrava vid
i da, dobro je imati psa

Dok šetam, sve češće uz ostalo plastično smeće nailazim na odbačene maske i rukavice. To je znak da se nemam čemu nadati, ljudi se neće promijeniti, bojim se da će njihov odnos prema prirodi ostati isti, ako ne i gori. Priča da svijet više neće biti isti ide mi na živce, jer on nikada nije isti, velike izjave koje ne govore ništa konkretno prati tragični ton i ozbiljne grimase. Mislim na nonota. Jednom je na otoku vidio kako se snima film, vidio je glumce, kamere, ponavljanje scena. Od tada više nikada nije gledao televiziju. Kad su ga ukućani pitali zašto ju ne gleda, rekao je: “Svi oni posli idu na šalter po pare.” Želim se isključiti na sličan način, ali to nije moguće, jer smo svi sada glumci, vojnici, odgovorni građani, zabrinuta djeca, roditelji, porezni obveznici…
Svaki dan zovem mamu. Ako je neraspoložena, to mi pokvari dan. Baš su bili blagdani, davno nekad, prikazivao se jedan od nekoliko uvijek istih vjerskih filmova iz vremena kuge. Ujutro smo rano ustale za trajekt, mama me pratila na neki pregled. Puhala je jaka bura, mi smo se stisle ruku pod ruku s kapuljačama i mama je rekla: “Ko gubavice”, pa smo se dugo i nezaustavljivo smijale, nije se bilo razdanilo i nama se činilo da igramo scenu, točno znam koju, ali nikada ne bih ponovno pogledala film da provjerim sjećanje, jer ne želim dovoditi u pitanje tu lijepu uspomenu.

Rastanak
dolje su dvorišta
začahurena u utrobi jezgre
preko mora
tu žive naša plemena
nakon ručka
izlože svoju golotinju i zaspu
trliši i deke udišu maestral
plahte izumrlih dezena češu se o kamen
debele poluge sunca
cijede plod u staklenkama
želim se s tobom
ukrcati u taj autobus
ne naginjem se previše preko osmijeha
iako mi izgleda
da njime milujem pijesak duge plaže
sretno se probuditi značilo bi
prenijeti snove, osjećaje i slike
neoskvrnute na drugu stranu
rukom ih oblikovati u riječi
a ti mene povlačiš za kosu
kroz visoke trave noći
i ne puštaš u san
govoriš:
ljubi me i miluj
od zatiljka do stražnjice
okreni me
ljubi u usta
i po vratu
šapni mi nešto opsceno
što mi želiš reći
ali se ne usuđuješ
usudi se
poljubi mi pazuha i pupak
ljubi mi grudi
stavi prst u mene
i jebi me polako
liži me
sjedni ispred mene
neka nam se dah isprepliće
a pičke sljube
i proždiru
kada se iscrpimo
krenimo polako
nogama koje još bride
ulicama prema kolodvoru
pusti neka smrt sve vodi
sve rješava
gledaj bez žala
zažarenim očima
slučajne prolaznike
i voljene ljude
papirnate brodiće u mreži uma
ostavimo među praznim šalicama
laži koje pišu dodiri
vrijeme razgrađuje
kad konačno odem
spasit ću jedan život – tvoj
imat ćeš vrt
dogodit će se bezbroj čuda
molim te
ne pamti me kao poraz
govoriš
ne pamti me kao poraz
ponavljaš
a pijesak ti zatrpava usta
krpe tvoje guste krvi
paraju moji rogovi

Iako je davno umro, izvanredne životne okolnosti tatu opet čine tako prisutnim. Čujem kako me “stavlja na mjesto” rečenicom koja ga zabavlja: “Imaš hrane i ruha”, kao kada sam bila tinejdžerka. Ako bi neki izraz ili rečenicu ponavljao kao svojevrsne rifove i refrene, bilo bi to možda zato što su njemu zvučni, zabavni ili lijepi, a sigurno mu ne bi mogli biti takvi da su bili netočni ili upotrebljavani u pogrešnom značenju. Gospodu koja pedeset puta dnevno izgovori relaksiranje mjera i socijalna distanca boli uho za to. Narušavanje socijalne (ne fizičke!) distance na javnim mjestima poput dućana, tržnica i plaža bio mu je hobi, bio je umjetnik u tome. Da te na licu mjesta inspirira sadržaj tuđe košarice ili ugledaš osobu koju imaš neodoljivu portebu uhvatiti u đir, zaprepastiti ili nasmijati, treba ti živa scena.
Ne vjerujem da se svaka aktivnost može uspješno konvertirati pa nemam želju gledati snimljene kazališne predstave ili večerati s prijateljima preko skypea, jednostavno čekam da se vrate sve te stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo, pa da u njima možemo još više uživati. Preko razglasa u trgovinama upozoravaju da kupujemo smireno i to me pored svega ostalog dodatno uznemirava. Postavljam si izazov koliko dana mogu izdržati hraneći se povrćem iz vrta i kupujući od lokalnih ljudi. Odlučila sam da će me ova situacija pogurati da dobro usvojim tu naviku. Bavim se hranom više nego ikada, pravim ono što je tata kuhao, crni rižot, brujet od ugora i slične “grozne” stvari, i ne razmišljam što donosi sutra.

otok
danas su mi ruke
oprane u bijeloj krvi cvijeća
u glavi pripremljen popis za kupovinu
nestao je u divljem raslinju
tablicu umrlih i nezaposlenih
i propusnicu za civilizaciju straha
zaboravila sam na nekoliko sati
na kamenim stolovima praznih dvorišta
s tobom sam oduvijek
samo htjela podijeliti otok
i nikada to nije uspjelo
zbog rata, homofobije,
ludila, straha od poznatog,
straha od nepoznatog, kompromisa,
kapitalizma, bolesti i kriza,
prevara, ljubomore, bijesa,
predaka, potomaka, prijatelja
pa i zbog knjiga
i poezije čak
htjela sam te voljeti na otoku
da te tiše čujem, da te bolje vidim,
da te nježnije zapamtim
i nikada se to nije ostvarilo
ali svejedno je dobro tu
i zmiju sresti
vidjeti staru mrtvu osu
na grančici ružmarina
ne čekam i ne želim ništa
jer brodovi ne plove
i pune su mi ruke
samo sunce ne puštam da zađe
bez pogleda i pozdrava
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.