Lea Anić je vizualna umjetnica koja je nakon završenog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu formalno obrazovanje nastavila na Danskoj kraljevskoj likovnoj akademiji u Kopenhagenu, gdje u jesen 2021. u suradnji s Carlom Zaccagnini pokreće Laboratorij za kontekstualno specifične umjetničke prakse. Iste godine je u Galeriji Atelijera Žitnjak izložbom „Unatoč, usprkos“ predstavila budući koncept svoga umjetničkog rada koji je primarno site-specific i razvija se kroz odnos s odabranim kontekstom, često reagirajući na zatečeno stanje konkretnog mjesta i potencijalnih čitanja njegovih prostornih, kulturoloških i društvenih odnosa i značenja.
Njezina posljednja izložba „Vrijeme gradnje: Žuta zemlja“ koja je u sklopu programa NMG@PRAKTIKA bila postavljena u galeriji Multimedijalnog kulturnog centra u Splitu, logičan je nastavak njezinih umjetničkih preokupacija. Riječ je o multimedijskoj ambijentalnoj instalaciji koja se sastoji od zvučnih zapisa čitanja, analognih dijaprojekcija i pronađenih objekata postavljenih u prostor galerije. Svojevrsni work-in-progress, istraživačko-umjetnički projekt koji se bavi mikrolokacijama gradilišta u Zagrebu, Kopenhagenu i Splitu, bavi se sociološko-urbanističkom problematikom konstantne (pre)izgradnje gradova kasnog kapitalizma, koja kao posljedicu ima promjene u vizurama i identitetima europskih gradova, ali i u životima njihovih građana.
Općepoznati su frazemi ničija, crna, pusta ili jalova zemlja, ali što je “žuta zemlja”? Osim doslovnog, koje značenje upisuješ u tu sintagmu i na koji način se odnosi prema radovima na tvojoj izložbi?
“Vrijeme gradnje” iz naslova izložbe upućuje na seriju radova pod istim nazivnikom koja se bavi suvremenim odnosom i stajalištima prema gradnji, građenju i zemlji, odnosno pitanjem na koje sve načine i iz kojih razloga nastavljamo zauzimati prirodne resurse koji su već izuzetno pod pritiskom.
“Žuta zemlja” pak označava iteraciju projekta izloženog u Galeriji MKC u Splitu. Sintagma je proizašla iz procesa rada na skripti za javno čitanje (budućem igrokazu u javnom prostoru), koja u sklopu ovog rada postaje zvučna podloga instalacije. Materijali koje sam koristila za rad na tekstu su dječje slikovnice o gradnji i gradilištima, jer, kao što saznajem i čitam unutar rada: Since the early 1900s, children have been fascinated by dump trucks. Djeca su već (barem) puno stoljeće zainteresirana za elemente gradnje.
Oslanjam se na diskurs prisutan unutar slikovnica iz nekoliko razloga. Prvi je naivnost jezika koja u odnosu prema gradnji (ne) zauzima stav: kao da je to nešto što se događa oko nas bez ikakve mogućnosti pojedinca da u tom procesu sudjeluje. Tu je i zaigranost jezika, koja čim napusti svoj originalni kontekst i izmjesti se u usta čitatelja, daleko od slika od kojih je nerazdvojna, poprima gotovo anticipirajući prizvuk dajući nam do znanja u kojem se smjeru naš odnos prema prirodi kreće. Također, u tom je jeziku izuzetno prisutno i ponavljanje istih sintagmi unutar jezika, što je meni u radu s tekstom oduvijek bilo interesantno stilsko sredstvo.
Osim samog teksta, iščitavam i ilustracije slikovnice čije detalje prevodim u rečenice metodom sličnomj onoj koju koristim kada bilježim nešto u svom okruženju, fotografijama, arhivima. Upravo iz tog čitanja slika kroz tekst se opetovano koristi sintagma “žuta zemlja” (eng. yellow soil): Digging, driving, rolling, walking; standing over yellow soil, (standing) over piles of dust.
Iako su slikovnice izuzetno detaljne u opisu i vizualnom prikazu različitih alata, mašina, materijala korištenih u gradnji, nimalo ne stavljaju fokus na zemlju ni lokalitet gdje se gradnja odvija. Vizualni prikaz mjesta gradnje nerijetko je toliko stiliziran da ta zemlja uglavnom biva prikazana kao žuti pijesak – prirodni okoliš toliko je reduciran da u prikazu postaje praktički pustinja. Žuta zemlja, to nemoguće, stilizirano pješčano tlo, tako postaje metafora našeg apstrahiranog odnosa prema prirodnim prostorima koji nisu zaštićeni nekom od klasifikacijskih oznaka, za koje nemamo adekvatan kapacitet i sustav vrednovanja, prepoznavanja i artikuliranja.
Kombiniraš digitalne i analogne medije, na ovoj izložbi konkretno projekciju klasičnih dijapozitiva s video radovima na digitalnim ekranima i zvučnim zapisima i digitalno otisnuti mesh (polutransparentni paravan) s kolažima fotografija. Kako si došla do ideje da ih kombiniraš na taj način i kakvu sinergiju dobivaš time? Što možeš zaključiti o prirodi jednih i drugih tehnologija kada ih na taj način sučeljavaš?
Od početka rada na ovom istraživanju odlučila sam koristiti analogni medij. U procesu se redovito vraćam na iste lokacije gradilišta koja su mi u središtu interesa i ta prva faza izlaska na lokaciju poprima gotovo dokumentaristički pristup. Bilježim promjene na gradilištima kroz tekst, zvuk i fotografske zapise. Pri tom postupku, najlakše i najugodnije mi je osloniti se na svoju analognu kameru koja dolazi s određenim parametrima koje uključujem u proces, poput osjetljivosti filma, formata, veličine objektiva, tipa slike. Iako sama mogu namjestiti te postavke i na digitalnom fotoaparatu, ovdje su one toliko fiksne da mi ne dozvoljavaju odstupanje od njih – i nešto mi je baš super oko toga! Također, prilikom pregledavanja materijala ta slika postaje toliko prisutna u prostoru; ona je svijetlo upisano u film, koje kroz kemijski preobratni proces postaje pozitiv slike na filmu. Taj pozitiv se tada može gledati kao objekt uz pozadinsko svjetlo, projicirati kao svjetlosni zapis kroz dijaprojektor ili pak digitalno skenirati i dalje digitalno obrađivati.
Jako mi je bitna ta direktnost i neposrednost – minimalna manipulacija slikom u procesu od bilježenja do reprodukcije – i zato posljednjih nekoliko godina pribjegavam upravo preobratnom kolor filmu. Fotografski zapis daljnjem procesu služi kao svojevrsni dokazni materijal ne-mjesta, odnosno prijelazne faze, stanja između u kojem se nalazi lokacija u procesu gradnje.
Za pojedine lokacije mi se pak činilo bitnim bilježiti zbivanja u mediju videa, bio mi je potreban element vremena: snimke traju i stvari se kreću tempom vjetra. Tako da je spoj analognog i digitalnog kompromis, koji funkcionira!
Važan dio postava čini spomennuti mesh s otisnutim fotografijama gradilišta u Kopenhagenu, Zagrebu i Splitu, a koji u galerijskom prostoru funkcionira kao umjetničko platno, ali ga ne postavljaš na zid nego – pomalo neočekivano – na prozore. Što te ponukalo na izokretanje uobičajene logike postavljanja radova? Primjerice, i ekrani s video radovima su izmješteni, postavljeni na pod galerije, poput svojevrsnih prepreka…
Print na ceradi (mesh platnu), koji je grafički oblikovala dizajnerica Petra Milički, zapravo je svojevrsni citat prostorne intencije preuzete s jedne od lokacija gradilišta. Preko puta tog gradilišta je sedam katova visok garažni prostor s kojeg sam željela dobiti pogled na mjesto gradilišta. Međutim, prozori s kojih bi se trebao pružati pogled bili su prekriveni folijom, različite boje na svakom međukatu, koja je sadržavala igru polja nijansi boje i arhivskih fotografija gradnje upravo s tog mjesta. Paradoks je to što nam taj šaroliki dizajn ne dopušta pogled: mi ne gledamo u ovo što se upravo događa ispred nas, već gledamo kroz prošlo vrijeme, koje sa sobom vuče neizbježan sentiment nostalgije. Mi ne gledamo u sada – mi gledamo u ono, nekoć, tamo.
Razmišljala sam o tome kakva bi situacija bila kada bi se tamo nalazile neke posve druge fotografije; kako bi moje fotografije funkcionirale zajedno na istome mjestu, i što bi rekle. Na gradilištu te cerade obično funkcioniraju kao reklame za građevinske firme ili arhitektonske vizualizacije prostora koji će tek biti, a u novije vrijeme i kao kampanje koje “omekšavaju” prostor između prolaznika i mjesta gradnje. U svom radu ceradu ne koristim kao vizualizaciju budućnosti, već kao prikaz aktualnog, zatečenog stanja.
Također, uz ceradu postavljam i zvučni rad – bilo mi je zanimljivo vidjeti može li se taj vizualni kolaž čitati kao montaža u kombinaciji zvuka i statične slike umjesto uobičajene pokretne. Materijal za oboje prikupljen je za vrijeme istraživanja, zvuk je kolekcija rečenica i sintagmi o gradilištima i gradnji koja sagledava kako se ta tema danas ispoljava u javnom diskursu, a fotografije prikazuju razna gradilišta na koja sam naišla, fotografirana mobitelom u datom trenutku.
Supostavljanje je jedna od metoda koju koristim još od diplomskog rada na akademiji u Kopenhagenu. Kako gledamo na stvari, događaje i pojave kada se njihovi različiti vremenski i prostorni smjerovi kretanja zaustave ovdje i sada, i postave zajedno u isti prostor; zanima me postoji li mogućnost za neki glitch u čitanju onoga za što mislimo da već znamo. Jednostavna gesta promjene perspektive svakodnevice, poput gore spomenutog prozora prekrivenog folijom, samo je jedan primjer toga koliko zapravo često susrećemo takve geste u javnim prostorima da nismo svjesni da je naš pogled već usmjeren.
Upravo to usmjeravanje pogleda koristim i u postavu rada, koji od gledateljice traži da hoda, mijenja smjer, naginje se, okreće i vraća na početak. Fotografije na dijaprojektorima također izmiču pogledu tempom izmjene dijapozitiva, svojom nestalnošću. Rolete galerije namjerno su djelomično podignute kako bi ostavile prostor za uspostavljanje veze između postavljenog rada i onoga što je s druge strane: kako gledamo usmjereno – zatvoreni prema sebi, a kako gledamo prema van; kako ono što je s druge strane okvira galerije dovodimo u kontekst s radom? Kada gledamo izvan okvira? Da citiram Stilinovića koji citira Wittgensteina: Everything we see could also be otherwise.
Prema autorici predgovora Katarini Duplančić, tvoj mesh je izravna referenca na vizualne ograde koje predstavljaju prvi korak u izoliranju građevinskog prostora. Ograde postavljaju jasnu barijeru između čovjeka i prostora koji mu je nekoć bio dostupan. Danas većina urbanih sredina proživljava takve transformacije da sve više nalikuju onome što sociologinja Saskia Sassen opisuje kao „otisak kapitala u prostoru“. Postoji li uopće mogućnost otpora ? Jesu li projekti poput tvog „bezopasne utopije“ ili imaju snagu pokretanja željene transformacije?
U ovom radu istražujem specifičnosti gradilišta kao mjesta u transfiguraciji mjesta događaja iako je taj događaj ograđen, skriven od javnosti; mjesta koje nam inače nije dostupno jer je već okupirano aktivnošću gradnje. Ograda postaje označitelj stagnacije u vremenu, područja na kojem je još prisutan odjek onoga što je bilo prije, dok se atmosfera onoga što dolazi tek naznačuje.
Gledam na gradilište kao mjesto gdje odluke koje smo donijeli (ili nismo) kao društvo postaju vidljive, ali i glasne u javnom prostoru. Kada se postave ograde i mašine se oglase, kreće gradnja, te je u većini slučajeva nažalost prekasno za reagirati ili pružiti mišljenje. Gradnja na neki način može biti promišljana kao odjek funkcioniranja demokracije danas. Upravo zato me zanima forma igrokaza koja otvara mogućnosti kontempliranja gore spomenutih tema, bez reduciranja razgovora na međusobno isključive oprečnosti, upiranje prstima u krivce, rezignaciju i sl. Iako je čitan u različitim glasovima, taj igrokaz nema likova u klasičnom smislu, rečenice stižu do čitateljice na arbitraran način, kroz slučajnost.
Što se tiče mogućnosti otpora, mislim da se on unutar konteksta gradilišta treba tražiti puno prije nego što uopće dođe do njegovog uspostavljanja, i na drugim mjestima. Svoj rad prvenstveno smatram nužnim prema samoj sebi. Kada bih se a priori pitala hoće li moj rad pokrenuti transformacije ili ostati “bezopasna” utopija, vjerojatno ga ne bi ni bilo. Je li rad ipak utjecao na nešto – uvijek ostaje za naknadno vidjeti.
Što si primijetila tijekom fotografiranja triju poprilično različitih gradova? Možemo li nešto o nekom gradu naučiti proučavajući njegova gradilišta? Što nam ta gradilišta govore i o ekološkom licemjerstvu, pa i o radničkim pravima danas?
Ta me tema već dugo fascinira. Tijekom života u Kopenhagenu imala sam priliku vidjeti kojom brzinom sva mjesta u gradu koja nisu u potpunosti definirana jasnom namjenom bivaju uključena u proces kapitala kroz privatne investicije i pretvorena u ekskluzivne stambene blokove. Paralelno s tim procesom, cijene stanovanja postaju nepriuštive za, primjerice, studente, radnike/ce u kulturi, medicinske sestre, učitelje/ice itd, a kamoli za one najranjivije skupine društva. Skupine koje si više ne mogu priuštiti život u gradu u kojem rade sele sve dalje na periferiju, čak i izvan administrativne zone Kopenhagena. Grad se klasno raslojava nevjerojatnom brzinom; mi ne poznajemo ljude koji žive tamo.
Proces investicija je okrutan; jednom kada se završi stambeni blok i stanovi se rasprodaju, taj objekt postaje mrtvi kapital, tako da se treba ući u novi proces: pronaći novo zemljište – ili čak srušiti nepoželjne objekte – što prije samo kako bi se zadržao financijski profit. Naravno, u kapitalizmu krivulja zarade treba rasti, ne stagnirati. Može li grad pojesti sam sebe? Mnogo se govori o “održivoj” gradnji, no to se gotovo isključivo odnosi na materijale, a ne na trajnost građevina niti, u konačnici, na samo pitanje održivosti tolikog obujma gradnje.
Zagreb je već ušao u taj proces, ali u daleko manjem mjerilu. Kada putujem iz Kopenhagena u Zagreb, ponekad se osjećam kako osim fizičkog postoji i vremenski odmak. Uvijek sam vidjela to vrijeme kao potencijal za zaustaviti se, promisliti, promijeniti stvari. Zato inzistiram na bavljenju ovom temom unutar šireg konteksta, između više gradova, jer kroz razne usporedbe uvijek se može naići na mjesta pozitivnog otpora, drugačije prakse promišljanja teme, na neke rupe u vremenu unutar kojih možemo djelovati.
Gledajući dva video rada na izložbi, doživjela sam ih kao umjetničke meditacije na temu pejsaža i prirode te sam bila uvjerena kako je riječ o zarasloj divljini van grada. Međutim, objasnila si da je riječ o zapuštenim dijelovima urbanih lokacija te da si primijetila kako nekoj izgradnji gotovo uvijek prethodi zapuštanje lokaliteta. Kako objašnjavaš tu praksu?
Zelene, ponekad i zapuštene površine koje nisu dio definiranih urbanističkih cjelina, a koje možemo zamišljati kao svojevrsne džepove grada, sada postaju zemlja s pripisanom monetarnom vrijednošću gledana kroz mogućnost zarade: površine postaju zemljišta koja su ovdje kako bi izvršila određenu funkciju. Namjerno izbjegavam koristiti termine kao što su “prazne površine” iz razloga što značaj atributa poput “prazno” ovisi o sustavu vrijednosti iz kojeg polazimo. Ta takozvana ne-mjesta nikada nisu u potpunosti lišena svega (kako ih slikovnice s kojima smo započele ovaj intervju prikazuju), mi ih samo ne gledamo na način unutar kojega možemo razaznati što je tamo i koju vrijednost ima kao takvo. Kada je već jasno da je površina namijenjena za gradnju, izostaje obaveza i ulaganje u njeno održavanje (dobar primjer je nedavno srušena vila na Ribnjaku, op.ur.) – ionako će se sve skupa iskopati, a jednom kada krenu radovi, to će u očima prolaznika izgledati kao pozitivan pomak u odnosu na ono što je ondje bilo netom prije.
U video radovima je lokacija južne luke u Kopenhagenu, Sydhavn, koja na prvu djeluje kao prirodni džep, a zapravo je mjesto koje samo čeka postavljanje ograda i početak gradnje. Sebi prepuštena priroda unutar urbanog konteksta često je samo buduće gradilište; kako saznajem, investitori čekaju da padnu cijene materijala koje su izuzetno porasle posljednjih nekoliko godina, a za to vrijeme lokacija razvija neki totalno interesantan ekosustav, svoju floru i faunu.
Budući da se nastavljaš baviti ovim projektom i u budućnosti, u kojem smjeru misliš da će se razvijati? Koje aspekte još planiraš istražiti i gdje ih izlagati?
Sljedeću fazu projekta planiram u vidu proširenja skripte za igrokaz koji će biti izvođen kao niz performansa u javnom prostoru, a za jedan segment rada pripremam i umjetničku publikaciju koju ću objaviti u Kopenhagenu. Zagrebačka publika će rad – u nekoj od iteracija – imati priliku vidjeti na nadolazećem Salonu mladih.
