Objavljeno

Priča nad pričama – Baba i pandur

Baba i Pandur, sadistički panj

Sigurno vam je već puna kapa rasprava o “babi” i “panduru”. Znam, i meni je. Ne mislim pritom reći da sam IZNAD “plebejskih” rasprava o aktualnim događajima koje potresaju hrvatskog čovjeka svih slojeva od fejsbuka do aparata za kavu. Ma, kakvi. Nisam ni mnogo drugačija od svih onih koji su u cijelom tom tužnom događaju odabrali favorita pa udri po onome drugom. Ista sam kao i svi. Raspravljam o temama o kojima svi raspravljaju i time pridonosim “punjenju kape”, osuđujem i bacam kamenje iako nisam bez grijeha.

No ima jedna stvar u cijeloj priči o “babi” i “panduru” koja me od samog početka živcira i kojoj nikako nisam htjela doprinositi, a to su upravo ta dva ključna momenta koja uporno pišem pod navodnicima. Baba i pandur. Ovaj put u kurzivu.

U čemu je fora? Pa, u tome što otkad se prošli tjedan dogodila ta nesretna stvar sa ženom koja je u Osijeku prešla zebru na crveno i policajcem koji je zbog toga postupao kako je postupao – svi o tome raspravljaju ili s pozicije baba je to zaslužila ili pandur je sadistički panj. I svi bi vrlo agresivno dijelili pravdu i kazne – babi zato što je baba, a panduru zato što je pandur. Vrlo je malo bilo onih koji su bili spremni razmisliti o objema stranama.

Prva je skupina – ona koja se svrstala na stranu reda i zakona, tvrdeći da je policajac postupao onako kako i treba postupati – gotovo bez iznimke tvrdila da je baba dobila ono što je zaslužila, da je bila bezobrazna, da je još dobro i prošla, da bi je oni i oštrije kaznili, da se njihove majke i bake sigurno tako nikada ne bi ponašale u prometu, da se tako ne razgovara sa službenom osobom i da, uostalom, takvim babama koje stalno izlijeću pred aute i ugrožavaju svoj te tuđe živote u prometu treba već jednom oštro stati na kraj.

Druga je skupina – ona koja se sažalila nad jadnom ženom – zgroženo komentirala pandurovu brutalnost, tvrdila da je pandur najobičniji agresivni idiot koji je jedva dočekao da nad nekim “postupa”, da je pandur pravo lice hrvatskih organa reda i mira, koji se boje krupnijih riba, ali se zato iživljavaju nad minornim prekršiteljima i što uopće očekuješ od PANDURA?

Moram priznati, i ja sam se svrstala. Neću se sada deklarirati, neću ni objašnjavati zašto, ali jesam. Ni tu nisam ništa bolja od ostalih. No jednu sam stvar preskočila. Nisam ženu iz Osijeka nazivala babom niti policajca pandurom.

Zašto je “baba” problematična?

Nazivanje žene iz Osijeka koja je prešla zebru na crveno babom problematično je iz više razloga. Prvi je onaj najočitiji i identičan je onome iz kojeg je bilo prilično idiotski što su je po mnogim medijima novinari nazivali “staricom”. Čista diskriminacija po dobi. Žena o kojoj je riječ ima 66 godina i na njoj se vidi da više nije u cvijetu mladosti. Stereotipnim je se prečacem, dakle, automatski proziva “staricom”, a u nepristojnijoj varijanti “babom”. Obje riječi za sobom povlače i neke brzopotezne zaključke o tome kakva je ta žena, pri čemu je onaj o “babi” dosta okrutniji od onoga o “starici”.

U hrvatskom razgovornom jeziku, naime, riječ “baba” je pogrdna. Ne znam zašto i ne bih sad ulazila u to, ali kada vam netko kaže da je negdje susreo ili vidio “neku babu”, više-manje ćete odmah znati na kakvu osobu misli. Obično je riječ o starijoj ženi (premda nije obavezno) koja mu iz nekog razloga nije simpatična i koja čini nešto što se osobi koja o toj ženi govori ne sviđa.

“Babe” se svađaju sa službenicima na šalterima ili rade na šalterima i žvaču sendviče s parizerom dok bi trebale raditi, “babe” se otimaju za sjedeća mjesta u tramvaju i kriče na srednjoškolce koji se ljube po haustorima, “babe” sporo hodaju pred vama na ulici kada vam se baš jako žuri, “babe” nose tajice na predebelim nogama ili imaju vidljive dlake ispod pazuha, “babe” su preglasne u javnosti, loše voze, gegaju se preko pješačkih prijelaza, ne smješkaju vam se dok vam prodaju robu u trgovini ili se smješkaju i pritom pokazuju rupu na mjestu na kojoj bi trebao biti zub.

Mnogo je još osobina “baba”, nekima od vas “babe” su davale jedinice iz matematike u školi, neke preciznije opisujete pridjevima “klimakterične” ili “lude” i vrlo, vrlo rijetko pritom mislite na svoju ili nečiju baku.

“Baba” je, dakle, nepoželjna žena. Žena koju velik dio društva ne želi vidjeti, čuti ni s njom doći u kontakt. To je žena koja nije lijepa, koja nije mlada, koja vam ide na živce – ukratko, žena s manama koje vas živciraju.

Ono što je postalo vrlo očito u mnogim komentarima na događaj u Osijeku jest to da nemali broj internetskih raspravljača ZBILJA jako ne voli “babe”. I da “babe” u njima bude agresiju. Nisu, naime, govorili: “Ta je žena prekršila zakon i zbog toga je trpjela posljedice”, nego: “Baba je točno to i zaslužila”.

Baba je točno to zaslužila nije samo utvrđivanje veze između uzroka i posljedice. To je izraz zadovoljstva, i to ne toliko time što je prekršiteljica primjereno kažnjena za svoj prijestup, nego izraz zadovoljstva time što je “baba” kažnjena zbog svojega bapstva. Hura! 1:0 za nas koji nikako nismo “babe”.

Nezahvalno je pretpostavljati kakve bi bile reakcije da je na mjestu 66-godišnje žene bio 66-godišnji muškarac koji otprilike izgleda jednako “staro” (primjerice, ima svu kosu, kao i žena o kojoj je riječ), ali teško mi je zamisliti da bi ga itko nazvao “dedom”, “starcem” ili “starkeljom”. I iako diskriminacija po dobi postoji i u muškom i u ženskom slučaju, mnogo je vjerojatnije da bi gorljivi zagovornici policijskog “postupanja” takvog čovjeka jednostavno prozvali kretenom ili budalom.

Riječ “deda”, pa čak ni “starkelja” ne bi im bila dovoljna za pokrivanje svih negativnih stvari koje misle o tom čovjeku. “Baba” je, međutim, baš prava stvar.”Baba” pokriva sve ono što smatramo nepoželjnim kod žena u društvu – neprivlačnost i antipatiju zbog koje bi ih neki zapravo najradije i sami priveli i udaljili od “pristojnog svijeta”.

Zašto je problematičan “pandur”?

Otprilike iz istog razloga iz kojeg i “baba”, samo što se odnosi na nešto užu populaciju pa je učinak stereotipa nešto manje spektakularan i manje se ljudi u njemu može prepoznati. Među onima koji su u raspravama o cijeloj situaciji stali na stranu žene koja je prešla na crveno i oglušila se na policajčeva upozorenja vrlo su česti bili komentari o “glupom panduru”, “pandurskom panju”, “sadističkom panduru” i varijacijama na temu. “Pandur” ima i sinonime – “murjak”, “drot”, “organ” i slično. Svi redom znače isto – budala koja ne razumije ni propise koje provodi ni postupke kojima provodi te propise.

Dosta često i siledžija. Slijepi poslušnik koji silom provodi ono što drugi smisle. Brutalna sirovina koja jedva čeka gdje će nekome zalijepit šakomicin. Osoba koja ne zaslužuje ničije poštovanje ni pristojnost jer je tu mnogo češće zato da nam zagorča život negoli da nam ga osigurava. Lik koji tuče mladež po koncertima i utakmicama. Besposličar koji vreba iz busije i naplaćuje nam kaznu čim prekoračimo brzinu za desetak kilometara. Vrlo je vjerojatno i potkupljiv. Da nije policajac, vjerojatno bi bio kvartovski razbijač ili bezvrijedna protuha jer ni za što pametno nije.

“Pandur” nikada nije riječ koja označava samo profesiju. Nikada ne znači policajca koji na ulici održava red i mir. Riječ je gotovo jednako pogrdna kao i “baba” i svi oni koji su osječkog policajca nazvali “pandurom” to vrlo dobro znaju pa ga zato tako i nazivaju.

I da je “baba” kojim slučajem zamahnula rukom i ozlijedila “pandura”, sigurno bi bilo komentara u kojima bi netko zaključio kako je “pandurčina to i zaslužila”. Uostalom, bilo je komentara u kojima se konstatiralo da je dotični “pandur” zaslužio nabijanje na pendrek.

“Pandur” je, povrh toga, u ovoj priči – zahvaljujući specifičnim okolnostima u kojima živimo – izravno ili neizravno prozvan nemislećom produženom rukom korumpiranog sustava. “A Horvatinčića sigurno ne bi tako ganjao!” – vikali su na sve strane. “Glavno da lopove na visokim mjestima nitko ne dira!” Drugim riječima, osim što “pandur” znači sve one osobne nedostatke koji su nabrojani gore, “pandur” je i neprijatelj naroda. On je tu da štiti pokvarene guzonje u kožnim foteljama, a iživljava se na “malom čovjeku”.

Moglo bi se, naravno, raspravljati o razlozima iz kojih nemali dio građana nema povjerenja u policiju, vlasti, pa i sposobnost službenih osoba da održavaju te toliko spominjane red i mir. No to nam ovdje nije tema. Ovdje je tema to da ljudi u raspravi o kontroverznim ili konfliktnim situacijama JAKO vole razmišljati u prečacima i stereotipima. Ovdje je i tema to da im ti stereotipi olakšavaju ispoljavanje ružnih osjećaja i agresije.

Zašto su “pandur” i “baba” takav hit?

Zato što, ako spustimo loptu i “babu” jednostavno i neutralno nazovemo ženom, a “pandura” jednostavno i neutralno policajcem – gubimo dobar dio emotivnog naboja. Ne znamo o kakvoj je ženi riječ i nemamo pojma o kakvom je policajcu riječ (iako su i te riječi, nažalost, DONEKLE obojene predrasudama). Isto tako, ako kažemo da je “žena prešla preko pješačkog prijelaza na crveno, nije se odazvala na policajčeva upozorenja, odbila je dati osobnu iskaznicu, on ju je uhvatio za ruku, ona se otimala, on ju je pokušao čvršće primiti, ona je izgubila ravnotežu, pala na pod, on joj je tada savio ruku iza leđa, stavio joj lisičine i zadržao je na podu” – imamo samo jako mučnu situaciju, ali nemamo dovoljno pridjeva koji bi nam omogućili brzopoteznu osudu.

Da bismo to učinili, potrebna nam je “histerična baba” koja je “ko muha bez glave izletjela na cestu pod crvenim”, “pravila se luda kad ju je policajac dozvao” i “batrgala se ko divljakuša dok ju je on pokušavao smiriti”. Potreban nam je i “ludi pandur koji je napao ženu zbog minornog prekršaja”, “navalio na nju ko konjina”, “bacio se sa svih svojih sto kila na upola sitniju ženu” i “pribio je uz pod, gotovo joj lomeći kičmu zato što je brutalna mrcina”.

U prvome slučaju prisiljeni smo razmisliti o postupcima i jedne i druge strane. U drugom i trećem slučaju, ne moramo uopće razmišljati, sve smo već rekli. “Baba” i “pandur” odradili su svoje umjesto mozga. I slobodni smo onome koga smo odabrali prezirati poželjeti što lošiji ishod – babi još par incidenata s lisičinama i možebitnu policijsku šamarčinu,  panduru otkaz i nabijanje na pendrek. I jedno i drugo nudi laka rješenja pa i svojevrsnu katarzu.

A “mali čovjek” voli takve premise. Voli “babe” i “pandure” koji mu omogućuju takve zaključke. Katkad su te “babe” i ti “panduri” žene i policajci, no javljaju se i u drugim oblicima – Hrvati i Srbi, mršavi i debeli, muslimani i židovi, bogati i siromašni, ljevičari i desničari… pa tako redom do besvijesti.

Povezano