She’s Beautiful When She’s Angry je film koji se odavno trebao snimiti. Petnaestogodišnji proces snimanja i problemi koje je redateljica Mary Dore imala s prikupljanjem sredstava za ovakav projekt samo dokazuju koliko su osnovni problemi drugog vala feminizma koji film pokriva i dalje aktualni. Mislim, dakako, na umanjivanje značaja ženske borbe i posljedično brisanje ženske povijesti.
Film se bavi najranijim periodom američkog drugovalnog feminizma, od 1966. do 1971. Prikazuje događaje od izlaska knjige Feminine Mystique Betty Friedan koja je pokrenula boom, a završava s vetom koji je predsjednik Nixon uložio na zakon o državnom osiguravanju brige za djecu za koji su se feministkinje izborile da prođe u Kongresu. Na taj je ozbiljni poraz ženskih i dječjih prava povijest, dakako, zaboravila.
Najveća je prednost filma u tome što ne daje glavnu riječ najpoznatijim licima tog perioda, već ravnopravno prikazuje tridesetak žena koje su bile u pokretu od samog početka.
Gloria Steinem se tak tek sporadično spominje, a Kate Millet i Susan Brownmiller jednako su zastupljene kao danas puno manje razglašene feministkinje poput Ellen Willis, Linde Burnham ili Judith Arcane.
Podijeljen je tematski, ne zamarajući se toliko točnim kronološkim slijedom koliko događajima oko ključnih momenata borbe, preteći pritom rađanje pokreta u različitim dijelovima SAD-a. Tako su podjednako zastupljene najvidljivija NOW (National Organization for Women) kao i npr. radikalnije Redstockings, W.I.T.C.H. ili Black Sisters United.
Denise Oliver-Velez
Priča kreće od nezadovoljstva žena položajima na koje ih se postavljalo u Novoj ljevici, antiratnoj borbi i Civil Rights Movement-u, u kojima su obavljale većinu ‘stvarnog’, tj. terenskog i organizacijskog posla, ali ih se pri odlučivanju i donošenju bitnih odluka utišavalo, a mjesta za probleme koji se tiču (primarno) žena u političkoj svijesti tih pokreta nije bilo.
Posebno je ilustrativno svjedočanstvo Marylin Webb, koja je na skupu Black Liberation Movementa istupila progovorivši o tome, na što su joj iz publike bijesno vratili prijetnjama da će ju silovati i tako ‘postaviti na mjesto’.
Najveća je kvaliteta filma u tome što nema pripovjednog okvira i pruža nam različite (često i oprečne) perspektive protagonistkinja oko bitnih problema – od toga kada za koju od njih dolazi do osvješćivanja, što se dakako razlikuje u odnosu na njihovu rasu, klasu i seksualno opredjeljenje, do različitih pogleda na reproduktivna prava, seksualno osvješćivanje, borbe za bolje plaće i radnu jednakopravnost i različitih taktika borbe koje su iz toga uslijedile.
Primjerice, pozicija nebijelih žena spram prava na abortus bila je bitno drugačija, s obzirom na to da su i crne žene i latine često podvrgavane prisilnim sterilizacijama, a stav (muških) redova grupa za crnačka prava bio je iznimno pronatalitetan: crne žene trebale bi rađati što više djece za revoluciju.
S druge strane, nisu se osjećale dobro ni u ‘moru bijelih žena na prosvjedima za abortus’, kako kaže Fran Beal, a borba za plaćeni kućanski rad potpuno drugačije rezonira s onima koje ne čiste samo svoje kuhinje, već i kuhinje bijelih žena.
Ellen Willis
Isto tako, imamo priliku čuti i iskustva lezbijki koje su unutar mnogih grupa bile utišavane, ponajviše u NOW-u. U filmu ćete čuti kako su sastanci NOW-a bili ‘najbolja cruising mjesta u gradu’, no pod vodstvom Betty Friedan o tomu se nije smjelo pričati s klasičnim argumentima kako postoje ‘važniji’ problemi koje prvo treba riješiti dok je za ove ‘partikularne’ još prerano.
Ovaj je film važan jer podsjeća na konkretne načine i taktike borbe od kojih još uvijek možemo mnogo toga naučiti i na probleme koji su i danas jednako problemi. Arhivske snimke potkrepljuju naslovnu tezu prekrasna je kad je ljuta, prikazujući brojne taktike, feminističke akcije od onih na ulicama do sveučilišta i Kongresa, te do odvratnih seksističkih reakcija okoline koje nažalost nisu puno drugačije od onih koje danas susrećemo.
Svakako pogledajte, jer ovo su stvari koje bi trebale biti obvezna lektira i sadržaj nastave povijesti, a to što nisu samo dokazuje koliko su feministički bijes i ljutnja i dalje neminovni.
Film je na programu u petak, 6.11. u 22h u Dokukinu Kic.